Tragom biskupa iz Modruša koji je sreo zatočenog Drakulu i zapisao priču o živom mrtvacu iz Senja

Malo je povijesnih osoba čije je ime tako temeljito zaogrnuto legendom kao ono vlaškog kneza Vlada III. Drakule, poznatijega kao Țepeș („Nabijač“). U modernoj predodžbi Drakula je prije svega vampir iz romana Brama Stokera – odnosno bezbrojnih kasnijih književnih i filmskih preradbi.

Stoker pak o stvarnome vlaškom knezu, koliko se danas može zaključiti iz njegovih bilježaka, zapravo nije znao mnogo. No „crna legenda“ mnogo je starija od viktorijanskoga gotičkog horora. Naime, još su za njegova života kružile priče o njegovoj okrutnosti, da bi krajem 15. stoljeća tiskane priče o Drakuli postale prave europske uspješnice.

Manje je poznato da je među onima koji su „pravoga Drakulu“ vidjeli vlastitim očima i o tome ostavili pisani trag bio i jedan hrvatski biskup. Naime, Nikola Modruški, diplomat i humanist, kao papinski legat boravio je na dvoru kralja Matijaša Korvina, gdje je susreo zatočenoga vlaškoga kneza i ostavio njegov jedini poznati suvremeni fizički opis.(1) U Nikolinim bilješkama, međutim, nema ni traga tome da bi kneza netko smatrao vampirom.

Utoliko je neobičnije što je u istome djelu u kojem je sačuvan taj opis, svega nekoliko listova dalje, zabilježio i posve drugačiji događaj iz vlastite mladosti. Boraveći, naime, u Senju desetak godina ranije, čuo je priču o povratku jednog mrtvaca, da bi, nakon što je u međuvremenu vidio Vlada Tepeša, za tu pojavu ponudio neobično tumačenje.

Senjski pak „povratnik“ pripada svijetu vjerovanja u kojemu je zabilježena i priča o Pribi s otoka Pašmana gotovo pola stoljeća ranije. Okolnosti pod kojima je Nikola saznao za taj slučaj neobične su same po sebi. No još su zanimljiviji razlozi zbog kojih ga je godinama kasnije odlučio zapisati i svrha kojoj je trebao poslužiti. Kakve su, dakle, veze imali vlaški knez, mrtvac iz Senja, drevni Huni i politička uvjerenja hrvatskoga biskupa iz sredine 15. stoljeća?

Drakula avant la lettre

Otac budućeg Drakule bio je vlaški knez Vlad II., zvan Dracul (vladao 1436. – 1447.). Vlaška je bila srednjovjekovna kneževina smještena između južnih Karpata i Dunava (danas najvećim dijelom u južnoj Rumunjskoj), čiji je položaj između Ugarske i Osmanskoga Carstva vlaške knezove u 14. i 15. stoljeću trajno izlagao pritiscima tih sila.(2) U tom kontekstu Vlad II. može se smatrati jednim od važnih „političkih igrača“ svojeg vremena.

Njegov nadimak Dracul potječe od činjenice njegova članstva u viteškom Zmajskom redu koji je osnovao kralj Žigmund Luksemburški.(3) Ime koje će od oca naslijediti Vlad III. izvorno je, dakle, značilo „sin Draculov“ ili „zmajev sin“ (riječ dracul u starorumunjskom je značila zmaj, dočim danas znači „đavao“).

Poput drugih vlaških kneževa, Vlad II. vlast je nastojao očuvati oslanjajući se naizmjenično na ugarsko pokroviteljstvo i osmansku potporu, povremeno priznajući sultanovu vrhovnu vlast i plaćajući danak. Takva ga je Realpolitik, nužno, ali i riskantno balansiranje, 1446. dovela u sukob s najmoćnijim zagovornikom protuosmanske politike u Ugarskoj Jankom Hunjadijem, koji ga je sljedeće godine svrgnuo i dao pogubiti.

Hunjadi je potom na vlaško prijestolje postavio Vladislava II., koji mu se pridružio velikom vojnom pohodu protiv Osmanlija. Pohod je okončan katastrofalnim porazom na Kosovu krajem listopada 1448., pri čemu su se proširile priče o vlaškoj izdaji. Tu su priliku iskoristili Osmanlije i u Vlašku poslali sina Vlada II., nastojeći njegove Vlahe pridobiti protiv Hunjadija i „njegovog kneza“.

Premda nije jasno jesu li Vlasi doista izdali Hunjadija i pridonijeli porazu, već su suvremenici govorili o Vladislavljevu otpadništvu. Kako god bilo, nastojeći oslabiti kneza koji je, barem privremeno, ostao vezan uz Ugarsku, Osmanlije su u Vlašku poslali sina Vlada II. Drakula. Tako je Vlad III., budući „Nabijač“, prvi put stupio na političku pozornicu.(4)

Vlad III., tada još bez svojeg poznatog nadimka, proveo je dio mladosti kao talac na osmanskome dvoru, gdje je dobro upoznao turske običaje i način funkcioniranja Osmanskoga Carstva. Dokopavši se vlasti u Vlaškoj, najprije je postupao kao osmanski podložnik – plaćajući sultanu danak, šaljući taoce i, konačno, dopuštajući prolazak osmanskih četa kroz svoju zemlju. Jedan od plodova toga sporazuma bio je i taj da su 1453., među osmanskim postrojbama pod carigradske zidine, uz srpske postrojbe, stigle i vlaške trupe, sudjelujući u sudbonosnom osvajanju Carigrada i rušenju ostataka Bizantskog Carstva.

Prve glasine o Vladovoj okrutnosti proširile su se kao odjek njegovih sukoba s transilvanskim (saskim) gradovima te su, zahvaljujući tisku koji se tada počinjao razvijati, na području Njemačkog Rimskog Carstva počele oblikovati sliku istočnoeuropskoga „nabijača na kolac“.(5)

Status quo s Osmanlijama Vlad je prekinuo nakon 1459., kad je, približivši se ugarskom kralju Matijašu Korvinu, sultanu uskratio danak. Štoviše, nakon neuspjeloga osmanskog pokušaja da ga uhvate ili smaknu, Vlad je otvoreno navalio „na Turke“. Zimi 1461./1462. zauzeo je Giurgiu, prešao zaleđeni Dunav i opustošio široko područje osmanske Bugarske, pohvalivši se pritom ugarskom kralju da je u pohodu stradalo gotovo 25.000 ljudi.

Sultanov odgovor nije trebalo dugo čekati. Već u ljeto 1462. Mehmed II. prešao je Dunav s ogromnom vojskom, natjeravši Vlada da se povuče u planine. Pribjegavajući gerilskom ratovanju, vlaški je knez stekao reputaciju uspješnog borca protiv Osmanlija – jednom prigodom navodno ugrozivši i sultanov život u noćnom napadu na njegov logor kod Târgoviștea. No sjajna strategija i dobro poznavanje protivnika nisu bili dovoljni za nadvladavanje znatno brojnijeg protivnika.

Napušten od dijela svojih podložnika i vojno poražen, Vlad se povukao preko Karpata pod okrilje ugarskog kralja. Umjesto pomoći, Korvin ga je dao uhititi pod optužbom za izdaju. Iako je njegovo ratovanje s Osmanlijama Papinska kurija izdašno podupirala (držeći ga jednim od oslonaca planirane protuturske križarske vojne), Matijaš je, zaokupljen sukobom s carem Fridrikom III., iskoristio Vladovo ranije pustošenje Transilvanije kao opravdanje da ga zatoči.

Važan je to povijesni trenutak – ne samo zato što ga je upravo tada vidio i opisao naš biskup Nikola, već i stoga što okolnosti njegova zatočenja nude kontekst za razumijevanje važnog dijela „mita o Drakuli“.

Naime, Vladovo uhićenje stvorilo je Matijašu Korvinu neugodan politički problem. Papa i Venecija pomagali su ugarskoga kralja novcem upravo zato da bi poveo rat protiv Osmanlija, a Vlad se tijekom 1462. proslavio kao jedan od rijetkih kršćanskih vladara koji se Mehmedu II. otvoreno suprotstavio. Umjesto da mu pritekne u pomoć, Matijaš ga je krajem iste godine dao zatočiti.

Nije, stoga, slučajnost što su se upravo u to vrijeme počeli širiti tekstovi koji vlaškoga vojvodu prikazuju kao nezamislivo okrutnog tiranina i izdajnika. Već je Castilia Manea-Grgin upozorila na činjenicu da je priče o Vladovim okrutnostima Nikoli Modruškom na budimskom dvoru, kako je zabilježio sam Nikola, „ispričao osobno kralj Matijaš, a njegovi prisutni tajnici su sve to potvrdili“.(6)

Moderni istraživači potvrdili su da su, prema njihovoj rekonstrukciji, najstariji njemački izvještaji o Drakuli vjerojatno nastali oko 1462.–1463. u krugu ugarskoga dvora upravo u službi propagande kojom se nastojalo opravdati njegovo zatočenje.(7) Procvat „Drakuline“ književne karijere poklopio se s Matijaševim uhićenjem vojvode, pri čemu su se u tim pričama stvarne epizode nasilja ubrzo izmiješale s književnim motivima i političkom propagandom.

Drugim riječima, u podlozi starih saskih optužbi stajalo je stvarno Vladovo nasilništvo, ali su u navedenim okolnostima ljudi oko Matije Korvina već postojeće priče preuzeli i politički iskoristili radi diskreditacije čuvenog borca protiv Turaka.

Kako god bilo, Vladovo je zatočeništvo potrajalo nekoliko godina. Isprva je bio zatvoren u Budimu i Višegradu, a zatim je živio u Pešti pod nadzorom kralja. Matija Korvin konačno ga je oslobodio 1474. da bi sudjelovao u protuosmanskim operacijama na Balkanu. Točan razlog Vladova puštanja i dalje je nejasan, no, uz pomoć svojih ugarskih i moldavskih saveznika, 1476. godine po treći je put zauzeo vlaško prijestolje.

No ta vladavina nije dugo potrajala; u sukobu s Osmanlijama ostao je bez vojne potpore i poginuo je u nejasnim okolnostima, vjerojatno krajem 1476. godine. Glava mu je odsječena, balzamirana i poslana u Istanbul sultanu Mehmedu II. kao dokaz da je Vlad III. Tepeš konačno pobijeđen.(8)

Hrvatski biskup koji je vidio Drakulu

Kako se, dakle, jedan hrvatski biskup našao na dvoru Matijaša Korvina – i tko je uopće bio Nikola Modruški?

Rođen je oko 1425. u Kotoru (zacijelo ne u obližnjem Grblju, kako se dugo držalo) i pripadao je imućnoj građanskoj, ali ne i, kako se često ponavljalo, patricijskoj obitelji. Nakon pretpostavljenog školovanja u rodnome gradu otputio se u Veneciju, gdje je više godina studirao u poznatoj Scuola di Rialto skolastičkog filozofa i teologa Pavla iz Pergole. Školovanje je, po svoj prilici, nastavio u Padovi, gdje je vjerojatno stekao doktorat.

Njegovi intelektualni počeci bili su, dakle, prije skolastički nego humanistički. Zanimanje za antičku književnost, historiografiju i retoriku razvit će snažnije tek poslije.(9) Crkvena ga je karijera sredinom 1450-ih dovela na frankapanske posjede. Isprva je bio opat čuvenog samostana sv. Lucije u Baškoj, da bi uz potporu krbavskog biskupa Franje i osobito moćnoga kneza Stjepana Frankapana 1457. postao senjskim biskupom. Četiri godine kasnije, 1461., preuzeo je znatno važniju Modrušku biskupiju i postao jedan od najbližih Stjepanovih suradnika.(10)

Taj ga je položaj uveo u ondašnju visoku politiku. Stariji povjesničari smatrali su da je već 1459. bio službeni član ugarskoga poslanstva na kongresu u Mantovi i da ga je papa već sljedeće godine poslao u Bosnu. No novija istraživanja Luke Špoljarića pokazala su da je u Mantovi vjerojatno boravio u pratnji Stjepana Frankapana, dok je prva pouzdano utvrđena papinska misija na bosanski dvor uslijedila tek krajem 1462., uoči katastrofalnoga osmanskog napada na Bosnu 1463.(11)

Nakon pada Bosanskoga Kraljevstva – Nikola je sačuvao i opis bijega pred Turcima – našao se na Korvinovu dvoru, gdje je od 1463. do 1464. kao papinski legat sudjelovao u nastojanjima da se organizira protuosmanski pohod. Ondje je – u Budimu ili možda Višegradu – vidio kraljeva zatočenika Vlada Drakulu te sastavio njegov čuveni opis.(12)

Međutim, već se 1464., nakon političkog razilaženja s kraljem, povukao u Italiju, gdje je izgradio značajnu karijeru u papinskoj službi i postupno izrastao u jednoga od istaknutijih hrvatskih humanističkih pisaca 15. stoljeća. Umro je u Rimu 1480.

Ovdje je važno, makar ukratko, naglasiti da je opis Drakule, ali i događaj u nastavku, Modruški zabilježio u sklopu svojeg povijesnog djela De bellis Gothorum, sastavljenog zacijelo oko 1473. To neobično djelce do danas je u cjelini ostalo neobjavljeno, u rukopisu – osim kratkih odlomaka koje su objavili mađarski povjesničar Vilmos Fraknói (1897.) i vatikanski bibliotekar Giovanni Mercati (1925.).(13)

Od živoga tiranina do živoga mrtvaca

Stupanje u službu moćnih Frankapana Nikolu je oko 1453. dovelo u njihovu luku Senj.(14) Ne ulazeći u detalje i okolnosti njegova boravka u tom gradu (1453.–1457.), ovdje ćemo se zadržati tek na njegovu opisu neobičnog događaja, ili bolje rečeno glasina koje su u to vrijeme kružile gradom.

Naime, Nikola je ondje čuo stravičnu pripovijest o udovici koju je, kako se činilo, njezin pokojni muž noću pohodio i napastvovao. Dopustimo Nikolinim riječima da govore same za sebe:(15)

“Sramio bih se priznati da sam i sâm vidio dijete takvog čudovišnog spoja da nisu gotovo neizbrojivi svjedoci poživjeli do današnjega dana u Senju gradu Liburnije, čijoj crkvi sam nedostojno bio na čelu. Ondje je plemenita gospođa, poznata po svome neiskvarenom moralu, protiv svoje volje podlegla nasrtajima demona koji joj je poslije smrti njezina supruga često dolazio u njegovom obliku. Iako su je ponekad branili na brzinu sakupljeni rođaci, ipak je rodila sina kojeg sam bio spomenuo, nazvavši ga Batije po pokojnom mužu Batiji. Imao je sitno i deformirano tijelo, kratke ruke, široka i punašna lica kakvo obično vidimo u Skitima, i baš poput lica Huna kakva sam opisao. No demon ženu nije prestajao uznemiravati sve dok zalaganjem drugog sina, plemića imenom Juraj, očev grob nije otvoren, i dok njegovo tijelo, koje je nađeno živuće i čitavo, crveno, puno krvi i nalik tijelu spavača, nije probodeno oštrim kolcem po naredbi biskupa Andrije, moga prethodnika.”(16)

Na prvi pogled radi se o fenomenu odranije poznatom iz hrvatskog srednjovjekovlja. Naime, već je zadarski patricij Pavle Pavlović (Paulus de Paulo, oko 1347.–1416.) u svojem Ljetopisu (Memoriale)(17) opisao slučaj s otoka Pašmana iz lipnja 1403. godine.(18) Prema Pavloviću:

“U lipnju, na otoku Pašmanu, u mjestu zvanom Othus, mnogi ljudi što ondje žive jasno su vidjeli ženu imenom Priba nakon što je preminula i bila pokopana na istome otoku: prije svih, jedna druga žena koju je preminula vlastitom rukom istukla, a koja bi, da nije zazvala pomoć i da se nisu sjatili ljudi što su bili blizu, i sama bila ubijena. Kad su stigli do te žene, vidjeli su kako glasno zapomaže i kako je netko tuče i čupa, dok pritom nisu vidjeli nikoga drugoga u blizini. No ona im je sama rekla da je jasno vidjela i prepoznala preminulu. Ta mrtva žena je mnogobrojne izopačenosti stvarala u kući pokojnog Venturina de Cesanis koja se nalazi ondje.

Naposljetku, u toj je kući – u kojoj je bila umrla – nakon što je skupila puno stvari i pokućstva i podmetnula požar. Da nisu neki otočani što su te noći spavali u blizini već u zoru ušli u kuću i ugasili požar, cijela bi izgorjela zajedno s pokućstvom. I mnoge druge izopačenosti je stvarala po otoku, tako da se iz straha ljudi nisu usuđivali ondje u blizini zadržavati, i to osobito noću. Na petak, 4. dana srpnja, mjeseca što je slijedio, u prisustvu mene i gospode Jakova de Raduchis i Vlaha de Soppe, zadarskih rektora, Venturinovi sinovi, Petar i Ivan, te mnogi drugi otočani iznijeli su tužbe i tražili dopuštenje da im bude omogućeno otkopati grob i zabiti kolac u njena prsa da prestane. To im je bilo dopušteno.”

Povratnici između pučkog straha i teologije

Usporede li se senjski slučaj i priča o pašmanskoj Pribi, lako je uočiti obrazac dobro poznat iz istraživanja srednjovjekovnih „povratnika“ (revenants). U oba je slučaja pokojnik nakon ukopa nastavio djelovati među živima, i to ne kao duša koja se vraća zatražiti molitve ili ispraviti nepravde – što je također čest motiv srednjovjekovnih priča o mrtvima – već kao opasno biće koje ugrožava svoje nekadašnje bližnje.

Priba je napadala ljude, uništavala stvari pa čak i podmetnula požar, dok je senjski pokojnik Batija pohodio svoju udovicu i seksualno je napastvovao. U oba slučaja ljudi iz njihove okoline napade su zaustavili na identičan način: otvaranjem groba i probadanjem pokojnikova tijela. Opisane situacije, u kojima strah prouzročen nasrtajima „povratnika“ dovodi do njegova fizičkog uništavanja, niz je autora prepoznao kao karakteristične za srednjovjekovne pripovijesti o „nemirnim mrtvacima“.(19)

No, usprkos očitome strahu, ni Pašmanci ni Senjani nisu sjedili prekriženih ruku. Ne želeći djelovati na svoju ruku, Pašmanci su od zadarskih upravitelja tražili – i dobili – dopuštenje za otvaranje groba i probadanje Pribina tijela, dočim se u Senju isto dogodilo i s Batijom po naredbi biskupa Andrije.

Probadanje dvoje „nemirnih pokojnika“ nije ipak time potvrđeno ili opravdano kao propisani ili „službeni“ crkveni postupak. Srednjovjekovna praksa bila je mnogo nedosljednija i raznolikija od toga. I svjetovne i crkvene vlasti znale su prihvaćati postupke koje je lokalna zajednica smatrala djelotvornima – premda ih učena teologija nije nužno, ili nikako, tumačila na isti način.

U tom se detalju krije i ključna razlika između pašmanskog i senjskog slučaja: zadarski plemić Pavlović tek prenosi tvrdnju da se mrtva Priba vratila, dočim Modruški, kao školovani teolog, događaj opisuje teološkim rječnikom. Nije, naime, pokojni Batija taj koji posjećuje nesretnu ženu, već demon koji poprima njegov lik. Možda paradoksalno, ali i „njegov“ demon prestaje djelovati čim je pokojnikovo neraspadnuto tijelo probodeno kolcem.

U svjetlu tog opažanja, senjski zapis može se smatrati nekom vrstom dodira dviju vrsta tumačenja – onog pučkog, prema kojem se mrtvac fizički vraća među žive, i učenoga, prema kojemu ono što se doima kao povratak pokojnika valja objasniti demonskim djelovanjem.

Slična se napetost osjeća još stoljećima kasnije i u slučaju iz Ražanca, o kojem smo nedavno pisali. Iako je katolička obnova, u mnogočemu uspješno, pojačala nadzor nad mjesnim pučkim obredima i nastojala jasno razdvojiti dopuštene oblike od onoga što se držalo praznovjerjem, proces je tekao polako.

Praksa „na terenu“ očito je često zaostajala za propisima pa nije neobično da su još u 17. i 18. stoljeću – osobito u graničnim područjima poput Dalmacije – pripadnici lokalne zajednice, a kao što smo vidjeli i predstavnici vlasti, otvarali grobove te osakaćivali, probadali ili spaljivali tijela za koja se vjerovalo da ugrožavaju žive.

Kako je pak Nikola Modruški u drugoj polovici 15. stoljeća tumačio tu pojavu i zašto je uopće zgodu opisao, razmotrit ćemo u sljedećem nastavku.

Ovaj je članak dio autorskog niza Trpimira Vedriša „Skriveno u izvorima: neobične epizode hrvatske srednjovjekovne povijesti“, koji nastaje u sklopu Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama Agencije za elektroničke medije. Serijal donosi manje poznate i nerijetko posve zaboravljene događaje hrvatske prošlosti rekonstruirane iz povijesnih izvora, arhivske građe i suvremenih historiografskih istraživanja.

Bilješke i izvori

(1) O opisu Vlada III. Tepeša iz pera Nikole Modruškog pisalo se u našoj recentnoj historiografiji. Najdetaljniji i najuravnoteženiji osvrt donose Castilia Grgin-Manea, „Biskup Nikola Modruški o vlaškom knezu Vladu III. Drakuli-Ţepeşu te o podrijetlu i jeziku Rumunja“, Povijesni prilozi 28 (2005): 107–133 (114), https://hrcak.srce.hr/12715 i Luka Špoljarić, „Nikola Modruški avant la lettre: Društveno podrijetlo, akademski put i počeci crkvene karijere (uz prilog o slučaju živog mrtvaca u Senju)“, Povijesni prilozi 46 (2014): 69–92, https://hrcak.srce.hr/file/186947. Uz dozu senzacionalizma vezu je promovirao i Slobodan Prosperov Novak u intervjuu za Jutarnji list: „Otkriće Drakule. Hrvatski biskup prvi u književnost uveo Drakulu“, Jutarnji list, br. 2471, god. VIII, 9. IV. 2005., 66–67 (tekst nedostupan u mrežnom izdanju), da bi se temi vratio i u svojoj monografiji Slaveni u renesansi (Zagreb: Matica hrvatska, 2009., 220). Konačno, sažet i popularan prikaz donosi Saša Vuković, „Vlad III. i Nikola Modruški – Drakula očima hrvatskog humanista“, https://povcast.ffzg.unizg.hr/vlad-iii-i-nikola-modruski-drakula-ocima-hrvatskog-humanista/

(2) Najrecentniji pregled povijesti Vlaške nudi: A Companion to the History of Wallachia up to 1859, ur. Ovidiu Cristea – Florin Curta (Leiden: Brill, 2026). Za šire okolnosti Drakulina života osobito je korisno poglavlje Olivera Jens Schmitta, „The Struggle for Survival: Wallachia and the Ottoman Conquest of the Balkans (14th to 15th Centuries)“ (A Companion, 101–125). Na hrvatskom vidi: Borislav Grgin, Rumunjske zemlje u srednjem i ranom novom vijeku (Zagreb: Filozofski fakultet, 2006).

(3) https://blaga.hr/zmaj-kruna-i-zakletva-skrivena-povijest-reda-zmajskih-vitezova/38568/

(4) Vrlo korisna biografija Vlada III. jest: Matei Cazacu, Dracula, ur. Stephen W. Reinert (Leiden–Boston: Brill, 2017) (izvorno objavljena na francuskom 2004.).

(5) O nabijanju na kolac kao metodi kažnjavanja vidi: Dénes Harai, „Counting the Stakes: A Reassessment of Vlad III Dracula’s Practice of Collective Impalements in Fifteenth-Century South-eastern Europe“, Transactions of the Royal Historical Society (2025): 1–16, https://doi.org/10.1017/S008044012510042X

(6) Grgin-Manea, „Biskup Nikola Modruški“, 125–126.

(7) Za upoznavanje rane književne tradicije o Drakuli, odnosno načina na koji je oblikovana predaja o okrutnom tiraninu, koristan je rad: Levente Nagy, „The Tyrant and the Saint: Cruelty, Ambivalence, Humour in the Earliest Dracula Tales“, Studia Litterarum 9/3 (2024), 56–95, https://real.mtak.hu/213386/1/03_Nagy.pdf. Prema recentnoj rekonstrukciji, korijeni „crne legende“ o Vladu Tepešu potječu upravo iz vremena njegova zatočenja, kad je, vjerojatno već na ugarskom dvoru, nastao latinski propagandni predložak na temelju kojega su uskoro oblikovani tzv. „njemački izvještaji“ (Deutsche Berichte), koji će postati temeljem mita. Za izdanja i genezu tih tekstova vidi: Gabriele Annas – Christof Paulus, ur., Geschichte und Geschichten. Studien zu den „Deutschen Berichten“ über Vlad III. Drăculea, Monumenta Germaniae Historica, Studien und Texte 67 (Wiesbaden: Harrassowitz, 2020).

(8) Grgin-Manea, „Biskup Nikola Modruški“, 124–125.

(9) Špoljarić, „Nikola Modruški avant la lettre“, 70–74.

(10) Špoljarić, „Nikola Modruški avant la lettre“, 76–80.

(11) Špoljarić, „Nikola Modruški avant la lettre“, 81–83.

(12) Detaljno o tom susretu i okolnostima koje su do njega dovele vidi: Grgin-Manea, „Biskup Nikola Modruški“, 114.

(13) Vilmos Fraknói, „Miklós modrusi püspök élete, munkái és könyvtára“, Magyar Könyvszemle 5/1 (1897), 1–23; Giovanni Mercati, „Notizie varie sopra Niccolò Modrussiense“, u: Opere minori, sv. 4 (Vatikan: Biblioteca Apostolica Vaticana, 1925), 205–267.

(14) Za kratak pregled senjske povijesti toga vremena vidi: Borislav Grgin, „Senj u srednjem vijeku“, Hrvatska revija 3 (2022), https://www.matica.hr/hr/727/senj-u-srednjem-vijeku-33929/

(15) Tekst ulomka (latinski izvornik s hrvatskim prijevodom) dostupan je u: Špoljarić, „Nikola Modruški avant la lettre“ (lat. tekst na str. 85, bilj. 62).

(16) Zahvalan sam Luki Špoljariću koji me upozorio na nekoliko korekcija u prijevodu. Ovdje objavljen tekst korigiran je u odnosu na onaj izvorno objavljen u članku.

(17) Ljetopis prati zbivanja između 1371. i 1408. godine.

(18) Opis zgode izvorno je objavljen u sklopu izdanja Pavlovićeva Memorijala u: Ferdo Šišić, prir., „Ljetopis Pavla Pavlovića patricija zadarskog“, Vjesnik Kraljevskog hrvatsko-slavonsko-dalmatinskog zemaljskog arkiva 6 (1904): 1–59 (tekst na str. 38–39), te ponovno, s prijevodom, u: Luka Špoljarić, „Nikola Modruški“ (lat. tekst na str. 86–87, bilj. 66). Blaga & misterije već su pisali o pašmanskoj vampirici Pribi: https://blaga.hr/leglo-krvopija-stvarne-vampirske-kronike-otkrivaju-da-najstariji-europski-vampir-nije-istarski-jure-grando-vec-priba-s-pasmana/902

(19) O tome vidi osobito: Nancy Mandeville Caciola, Afterlives: The Return of the Dead in the Middle Ages (Ithaca–London: Cornell University Press, 2016), osobito 113–156, 206–254; Stephen Gordon, Supernatural Encounters: Demons and the Restless Dead in Medieval England, c. 1050–1450 (London–New York: Routledge, 2020). Za širi kontekst pojave još je uvijek koristan: Jean-Claude Schmitt, Les revenants. Les vivants et les morts dans la société médiévale (Paris: Gallimard, 1994) – ili u engleskoj inačici: Ghosts in the Middle Ages: The Living and the Dead in Medieval Society (Chicago: University of Chicago Press, 1998).