Kosti žena iz Turskog groblja otkrile su koliko je brutalan bio masakr nedaleko od Korođvara
Na kasnosrednjovjekovnom groblju Čepin – Ovčara/Tursko groblje arheolozi su istražili ostatke 147 ljudi. Na kostima njih 22 – dvanaest muškaraca, sedam žena i troje djece – antropolozi su pronašli tragove nasilja nastale neposredno prije ili u trenutku smrti.
Muškarci su, prema rasporedu ozljeda, vjerojatno brzo ubijeni, dok kosti žena pokazuju nešto mnogo strašnije: nasilje koje je nadilazilo sam čin ubojstva. U spoju s datacijom i povijesnim okolnostima istraživači su nalaz povezali s osmanskim prodorima i mogućim napadom akinđija u prvoj polovici 15. stoljeća.
Nedaleko od današnjeg Čepina, na prostoru koji je u kasnom srednjem vijeku pripadao sasvim drukčijem krajoliku naselja, vlastelinskih posjeda i utvrda, zemlja je stoljećima čuvala trag jednog nasilnog događaja. Nije sačuvan zapis čovjeka koji bi mogao opisati što je toga dana vidio. Nema kronike koja bi nam ispričala tko je prvi ugledao napadače, koliko je napad trajao ni kako su posljednji trenuci žrtava izgledali. Ostale su njihove kosti, a one su gotovo šest stoljeća poslije omogućile rekonstrukciju barem dijela događaja.
Lokalitet Čepin – Ovčara/Tursko groblje istražuje se dugo i nalaz nije novo arheološko otkriće. Već su tijekom 1990-ih i 2000-ih ondje provođena sustavna istraživanja, a rezultati antropoloških analiza potom su objavljivani u stručnoj i znanstvenoj literaturi.
Jedno od najvažnijih istraživanja proveli su Mario Šlaus, Mario Novak, Vlasta Vyroubal i Željka Bedić, koji su rezultate 2010. objavili u časopisu American Journal of Physical Anthropology pod naslovom The Harsh Life on the 15th Century Croatia-Ottoman Empire Military Border: Analyzing and Identifying the Reasons for the Massacre in Čepin.
Hrvatski dvorci i utvrde: u čemu je razlika između utvrde, gradine, kaštela, burga i dvorca?
Njihovi nalazi daju rijedak pogled na stvarno iskustvo stanovništva koje se tijekom 15. stoljeća našlo na prostoru sve češćih osmanskih prodora.
Među 147 pokojnika izdvojile su se 22 žrtve
Na groblju su pronađeni i analizirani posmrtni ostaci 147 osoba. Većina pripada uobičajenoj populaciji kasnosrednjovjekovnog groblja, ali kod 22 osobe antropolozi su uočili nešto sasvim drugo. Na kostima dvanaest muškaraca, sedam žena i troje djece nalazile su se ozljede nastale u vrijeme smrti.
Antropolozi na kostima mogu razlikovati ozljede koje su zarasle tijekom života od onih nastalih kada je kost još bila svježa. Raspored takvih perimortalnih trauma omogućio je istraživačima zaključak da pred sobom nemaju niz nepovezanih pojedinačnih smrti, nego posljedice izrazito nasilnog događaja.
Radiokarbonsko datiranje i arheološki kontekst smjestili su žrtve u prvu polovicu 15. stoljeća, u vrijeme kada se politička i vojna slika ovog dijela Slavonije počela dramatično mijenjati. Sljedeće pitanje bilo je mnogo teže: što se tim ljudima dogodilo?
Muškarci i žene nisu ubijani na isti način
Ozljede muškaraca odgovarale su obrascu koji se može očekivati kod izravnog oružanog sukoba ili brzog pogubljenja. Udarci su bili koncentrirani na dijelove tijela čije teško ozljeđivanje brzo dovodi do smrti.
Kod žena je slika bila drukčija. Na njihovim kosturima istraživači su evidentirali čak 52 ozljede nanesene oštrim oružjem. Njihov broj, raspored i ponavljanje nisu upućivali samo na namjeru da se žrtve ubiju.
Posebno se izdvaja kostur žene stare približno između 20 i 30 godina. Na njezinim ostacima pronađene su 22 ozljede, velikim dijelom koncentrirane oko zdjelice i gornjeg dijela bedrene kosti. Analiza je pokazala i da nisu sve nastale istim oružjem.
U znanstvenom radu istraživači za takav obrazac koriste izraz gratuitous violence – nasilje koje nadilazi ono potrebno da bi se nekoga svladalo ili ubilo. Nalaz stoga ne odgovara slici groblja ljudi koji su jednostavno poginuli u srednjovjekovnoj bitci, nego govori o nasilju nad stanovništvom koje se nastavilo i kada za samo usmrćivanje više nije bilo potrebno.
Među žrtvama bila su i djeca. Kod jednog djeteta starog između deset i petnaest godina zabilježena je ozljeda lopatice nanesena oštrim oružjem, vjerojatno sabljom. Pred istraživačima se postupno pojavila slika napada na zajednicu u kojem nisu stradavali samo ljudi sposobni za borbu.
Tko je napao stanovnike Čepina?
Kosti mogu pokazati način na koji je čovjek ozlijeđen, njegovu približnu dob i spol te ponekad vrstu oružja kojim je ozljeda nanesena. Ne mogu ispisati ime napadača. Na tom mjestu bioarheologija se mora povezati s povijesnim izvorima i okolnostima vremena u kojem su ljudi živjeli.
Prva polovica 15. stoljeća razdoblje je sve snažnijeg osmanskog pritiska prema prostorima Ugarsko-Hrvatskog Kraljevstva. Osmanske postrojbe nisu preko granice dolazile samo u velikim osvajačkim pohodima. Pogranje su pogađali i brzi pljačkaški prodori čija je svrha bila otimanje ljudi i imovine, prikupljanje plijena, slabljenje protivničkog teritorija i stvaranje nesigurnosti među stanovništvom.
Posebno zloglasnu ulogu u takvom načinu ratovanja imali su akinđije, laka osmanska konjica sposobna brzo prodrijeti duboko u neprijateljski prostor i povući se prije organiziranog odgovora. S jednim takvim prodorom istraživači su povezali i čepinski masakr.
Njihov zaključak nije formuliran kao apsolutna sigurnost da možemo imenovati konkretnu jedinicu ili zapovjednika koji je počinio zločin. Arheološki nalazi, radiokarbonska datacija, način ozljeđivanja i poznati povijesni događaji, promatrani zajedno, upućuju prema napadu osmanske lake konjice.
Četiri kilometra dalje stajao je Korođvar
Čepinski nalaz dobiva dodatni smisao kada pogledamo krajolik u kojem su ti ljudi živjeli. Nedaleko se nalazio Korođvar, srednjovjekovna utvrda povezana s velikaškim rodom Korođskih (Kórógyi). Danas njezini ostaci leže skriveni u šumi između Čepina i Ivanovca, ali u 15. stoljeću riječ je bila o važnom vlastelinskom središtu.
Stanovnici okolnih sela nisu živjeli izvan velikih političkih događaja svoga vremena. Bili su kmetovi na vlastelinskim posjedima čija je sudbina ovisila o sukobima velikaša, kraljeva i vojski koje su se približavale ovim prostorima.
U popularnom tumačenju čepinskog nalaza pojavljuje se mogućnost da je napad bio povezan s položajem Korođskih i njihovim vezama s Jánosom Hunyadijem, jednim od najvažnijih ugarskih vojskovođa u borbama protiv Osmanlija. Hunyadi je tijekom 1440-ih nanosio ozbiljne poraze osmanskim snagama.
Takva poveznica čini priču privlačnom, ali ovdje treba povući granicu između mogućnosti i dokaza. Same kosti ne mogu potvrditi da je stanovništvo napadnuto iz osvete prema Korođskima, niti možemo bez dodatnog povijesnog izvora tvrditi da je to bio motiv napada. Možemo, međutim, reći da su ljudi pokopani kod Čepina živjeli na prostoru izloženom osmanskim prodorima i da obrazac njihove smrti odgovara nasilju karakterističnom za takve pohode.
Akinđije nisu morale osvojiti zemlju da bi je opustošile
To je važan kontekst za razumijevanje onoga što se događalo u Slavoniji mnogo prije konačnog osmanskog osvajanja ovih krajeva. Akinđijski prodor nije nužno imao cilj trajno zauzeti utvrdu ili grad. Brza konjica mogla je prijeći velik prostor, napasti nezaštićena sela, odvesti zarobljenike i stoku, prikupiti plijen, spaliti naselja i potom se povući.
Za stanovništvo je razlika između velikog rata i takvog „malog“ pohoda bila gotovo nevažna. Njihovo selo moglo je nestati u jednom danu. Nasilje pritom nije imalo samo vojnu funkciju. Teroriziranje stanovništva moglo je opustošiti pogranični prostor i oslabiti sposobnost vlastelinstava da ga gospodarski i vojno održavaju.
Nalazi iz Čepina tako postaju važniji od jedne lokalne tragedije. Na kostima stanovnika možemo vidjeti posljedice procesa koji će tijekom sljedećih desetljeća potpuno promijeniti Slavoniju.
Osijek će postati jedan od najvažnijih osmanskih gradova na Dravi
U vrijeme smrti ljudi iz Čepina osmnlijsko osvajanje Slavonije još nije bilo dovršeno. Osijek će pod osmansku vlast pasti tek u 16. stoljeću. Njegov položaj na Dravi imao je iznimnu stratešku vrijednost. Kontrola riječnog prijelaza omogućavala je povezivanje prostora južno od Drave s daljnjim prodorima prema Ugarskoj, a nakon osvajanja Osijek će postati važna prometna i vojna točka Osmanskog Carstva.
Zbog toga bi bilo prejednostavno masakr u Čepinu opisati kao dio unaprijed određene operacije „osvajanja Osijeka“. Između događaja dijele desetljeća, a povijest osmanskog širenja nije tekla prema jedinstvenom planu koji možemo jednostavno iščitati unatrag. Čepinski nalaz pokazuje nešto određenije: rat je u ovaj prostor stigao mnogo prije nego što su osmanske granice stigle do njega.
Nakon napada netko je pokupio mrtve
Način na koji su žrtve završile u zemlji jedan je od zanimljivijih dijelova čitave priče. Njihovi posmrtni ostaci nisu pronađeni nabacani u zajedničku jamu kakvu često zamišljamo kada govorimo o masakru. Pokopani su na groblju.
Nakon nasilja, dakle, postojala je zajednica koja je mrtve morala pronaći, prenijeti i pokopati. Ne znamo tko su bili ti ljudi. Mogli su biti članovi obitelji koji su uspjeli pobjeći, stanovnici okolnih naselja ili preživjeli iste zajednice. Arheologija nam ne omogućuje da rekonstruiramo njihove misli dok su pokapali mrtve, ali njihov postupak ostavio je trag jednako stvaran kao i oružje napadača.
Žrtve nisu ostavljene ondje gdje su pale. Vraćene su među svoje mrtve.
Šest stoljeća poslije kosti su progovorile
Srednjovjekovne kronike najčešće pamte kraljeve, vojskovođe, bitke, opsade i padove gradova. Imena seljaka koji su obrađivali zemlju oko Čepina uglavnom nisu bila vrijedna pera kroničara.
Zato o 22 ljudi iz Čepina ne znamo gotovo ništa što bismo danas smatrali biografijom. Ne znamo njihova imena, obitelji ni kako je izgledao njihov posljednji dan. Antropološka analiza, međutim, sačuvala je dio njihove priče koji nije dospio u pisane izvore.
Među njima su bili muškarci, žene i djeca. Umrli su nasilno. Ozljede na ženama pokazuju nasilje koje je išlo dalje od samog ubojstva. Živjeli su u prvoj polovici 15. stoljeća, kada su osmanski prodori sve češće dosezali ove krajeve, a arheološki i povijesni kontekst njihovu smrt povezuje s mogućim napadom akinđija.
Velike političke promjene 15. stoljeća kod Čepina stoga nisu ostale zapisane samo u kronikama. Ostale su zapisane i na ljudskim kostima.
Literatura
Mario Šlaus, Mario Novak, Vlasta Vyroubal i Željka Bedić, The Harsh Life on the 15th Century Croatia-Ottoman Empire Military Border: Analyzing and Identifying the Reasons for the Massacre in Čepin, American Journal of Physical Anthropology 141/3 (2010), 358–372; Jasna Šimić, Čepin – Ovčara / Tursko groblje, deset godina istraživanja, Povijesni zbornik 3/4 (2009), 7–16; Hrvatski arheološki godišnjak, izvješća o istraživanjima lokaliteta Čepin – Ovčara/Tursko groblje.
