Najstariji sačuvani zapisnik saborskoga zasjedanja na hrvatskom prostoru potječe iz 1273. godine. Iza te suhe povijesne činjenice krije se svijet plemićkih prava, obrane zemlje, banskih ovlasti i obveze da se na poziv digne oružje.
Srednjovjekovni sabor nije bio parlament u današnjem smislu, ali upravo se u njegovim odlukama vidi kako su se oblikovali prvi oblici političkog odlučivanja, vojne obveze i staleške odgovornosti u Hrvatskoj i Slavoniji.
U travnju 1273. godine u Zagrebu se sastao sabor koji se u izvorima naziva Opći sabor čitave Kraljevine Slavonije. Nije to bio parlament kakav danas poznajemo, s izabranim zastupnicima, strankama i javnim raspravama, nego skup plemstva i slobodnih vojnika na kojemu su se potvrđivala prava, uređivalo sudovanje, govorilo o porezima i obrani zemlje.
Ipak, taj je sabor iznimno važan jer se uz njega veže najstariji cjelovito sačuvani saborski zapisnik na hrvatskom prostoru. U njemu su plemići i slobodni vojnici, jobagioni, sastavili 33 članka te ih dali banu na potvrdu. Odluke su se nazivale statuta et constitutiones, odnosno odredbe sa zakonskom snagom. Ban ih je potvrđivao svojim pečatom, čime su dobivale pravnu čvrstoću.
Najveći dio tih odredbi odnosio se na sudovanje i zaštitu zemljišnog vlasništva. To ne iznenađuje. Srednjovjekovni svijet počivao je na zemlji, nasljedstvu, rodu i pravu na posjed. No među odlukama se nalazila i jedna tema koja će stoljećima obilježavati hrvatsku povijest: obveza obrane zemlje. Utvrđeno je da plemići moraju stati u obranu ako zemlju napadne neprijatelj, ali i da sami mogu izabrati velikaša pod čijim će barjakom ratovati.
Tu se otvara prostor za pojam koji će u kasnijim stoljećima postati osobito važan: insurrectio.
U hrvatskom feudalnom javnom pravu insurrectio je označavala ovlast da se vojni obveznici pozovu na oružje, ali i samu vojnu silu koja bi se tim pozivom okupila. Drugim riječima, bila je riječ o staleškom podizanju vojske u izvanrednim okolnostima. To nije bila moderna profesionalna vojska, nego sustav u kojemu su staleži, plemstvo i kraljevska vlast morali pregovarati o obvezi obrane, zapovijedanju i troškovima.
Insurekcija se široko primjenjivala zbog osmanskih napada u 15., 16. i 17. stoljeću. Hrvatska i Slavonija tada su bile granični prostor, izložene stalnim prodorima, pustošenjima i dugotrajnom pritisku. Budući da je vladarska vojska često bila angažirana i u drugim europskim sukobima, obrana zemlje nije mogla počivati samo na redovitoj kraljevskoj vojnoj sili. Zbog toga je Sabor posebnim zakonskim člancima odlučivao o insurekciji, a troškovi su ovisili o tome vodi li se obrana unutar ili izvan kraljevina Hrvatske i Slavonije.
Ključnu ulogu imao je ban. Kao vrhovni zapovjednik hrvatske vojske izdavao je poseban proglas o insurekciji i određivao zborno mjesto. Staleži su mogli izabrati i kapetana kraljevstva, ali je on bio podređen banu. S vremenom se uobičajilo da se te funkcije spoje. Insurekcija se mogla odnositi na čitav državni prostor ili samo na njegov dio, ali ne i na Vojnu krajinu, jer su nju branili krajišnici.
Tako se od zapisnika iz 1273. do kasnosrednjovjekovnih i ranonovovjekovnih odluka o obrani vidi jedna duga nit hrvatske političke povijesti. Sabor nije bio samo mjesto rasprave o pravima, porezima i sudovima. Bio je i mjesto na kojem se odlučivalo o najtežem pitanju svake zajednice: tko će stati pred neprijatelja kada zemlja bude napadnuta.
Godine 1715. insurekcija je sužena isključivo na izvanredne situacije, dok je obrana zemlje postupno povjerena regularnoj vladarskoj vojsci. Posljednji put primijenjena je 1848., kada je ban Josip Jelačić od Hrvatskog sabora dobio izvanredne ovlasti. Time se stari feudalni institut pojavio na samom pragu modernoga političkog doba.
Zato zapisnik iz 1273. nije tek arhivska zanimljivost. On je prozor u vrijeme kada se politička zajednica tek oblikovala kroz staleže, zemlju, pravo i vojnu obvezu. U njemu se vidi početak jedne tradicije odlučivanja, ali i stalna hrvatska povijesna tema: obrana prostora koji se nalazio na razmeđu kraljevskih interesa, plemićkih prava i velikih ratova.
