Ruševine, groblja, rijeke i močvare sjeverne Hrvatske dugo su čuvale tragove jednog od najzagonetnijih razdoblja europske povijesti. To je vrijeme u kojem nestaje kasnoantički svijet, slabe stare rimske strukture, preko Panonije se širi avarska vlast, a na prostoru današnje Hrvatske postupno se pojavljuju zajednice koje će povijest prepoznati kao slavenske.
O tom razdoblju dugo se govorilo oprezno. Pisani izvori su rijetki, arheološki tragovi često skromni, a velike povijesne riječi poput „dolazak”, „seoba” ili „etnogeneza” lako mogu zavesti u pojednostavljivanje. Jesu li Slaveni došli kao novo stanovništvo? Jesu li lokalne zajednice samo preuzele slavenski jezik i način života? Ili se dogodilo nešto složenije, dugotrajnije i višeslojno?
Nova istraživanja drevne DNA, objavljena 2025. u časopisu Nature u radu Ancient DNA connects large-scale migration with the spread of Slavs, snažno su otvorila upravo ta pitanja. Na temelju genetskih podataka stotina drevnih pojedinaca, autori su zaključili da širenje Slavena u drugoj polovici prvog tisućljeća nije bilo tek kulturno prihvaćanje novog jezika ili običaja. Iza promjene koja je zahvatila velik dio Europe stajalo je i stvarno, veliko kretanje ljudi iz istočne Europe tijekom 6., 7. i 8. stoljeća.
Za hrvatski prostor ta je spoznaja posebno važna. Prema rezultatima istraživanja, u istočnoj Njemačkoj, Poljskoj i Hrvatskoj došlo je do vrlo snažne promjene lokalnog genetskog fonda. No autori istodobno upozoravaju da taj proces nije bio svugdje jednak. Regije su se razlikovale, lokalno stanovništvo nije jednostavno nestalo, a širenje slavenskog jezika, identiteta i kulture ne može se objasniti jednom formulom.
Za razumijevanje hrvatskog prostora važno čitati genetiku zajedno s arheologijom. Tu se velika europska slika spušta na konkretne lokalitete: Čađavicu, Privlaku, Stare Jankovce i zapadni Srijem. O toj je vezi na 33. međunarodnom slavističkom kolokviju, održanom 21. i 22. svibnja 2026., govorila dr. sc. Pia Šmalcelj Novaković, leksikografkinja Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža u Zagrebu. Njezino izlaganje “In the light of new aDNA results connecting Ukraine and Early Medieval population of today’s Croatia: New look at the famous Čađavica find” temelji se na autoričinu doktorskom istraživanju ranosrednjovjekovne materijalne baštine kontinentalne Hrvatske, temi koju nastavlja razvijati i u knjizi koju priprema.
U tom je izlaganju poznati nalaz iz Čađavice razmotren iz nove perspektive: kao mogući arheološki ključ za razumijevanje veza između istočnoeuropskih prostora, osobito današnje Ukrajine, i ranosrednjovjekovnog stanovništva današnje Hrvatske.
Stara rasprava o Slavenima dobiva novi sloj
Pitanje slavenskih migracija nikada nije bilo samo znanstveno pitanje. U 19. stoljeću ono je bilo povezano s panslavizmom i slavenskim nacionalnim pokretima, poslije Drugoga svjetskog rata s političkim okvirom komunizma, a u novijoj zapadnoj historiografiji često s dekonstrukcijom starijih kulturno-povijesnih modela.
Starija arheologija pokušavala je Slavene prepoznati kroz materijalnu kulturu, jezikoslovlje i širenje određenih arheoloških horizonata. U tom su okviru važnu ulogu imali autori poput Lubora Niederlea, čija je Rukovět slovanské archeologie iz 1931. dugo bila referentno djelo za proučavanje ranih Slavena.
S druge strane, dio novijih zapadnih istraživača upozoravao je da se slavenske populacije prije 6. stoljeća ne mogu jasno prepoznati u arheološkom materijalu. U tom tumačenju slavenski identitet nije nužno morao značiti zajedničko podrijetlo, nego društveni i politički oblik koji se širio u specifičnim okolnostima kasnoantičkog svijeta.
Drevni DNA sada ne briše te rasprave, ali ih mijenja. Genetika ne može sama objasniti identitet, jezik ili kulturu, ali može pokazati jesu li se ljudi doista kretali. U slučaju ranosrednjovjekovne Europe, novi rezultati pokazuju da jesu. I to u velikoj mjeri.
No najvažnija pouka nije u tome da „geni dokazuju narod”. Takav bi zaključak bio pogrešan. Drevna DNA pokazuje biološke odnose, migracije i miješanja stanovništva. Narodi, jezici i identiteti nastaju u puno složenijim povijesnim okolnostima. Upravo se zato hrvatski prostor mora gledati kroz spoj više tragova: genetskih, arheoloških, povijesnih i krajobraznih.
Čađavica: blago iz močvarne šume
Među lokalitetima koji iznenada dobivaju novu važnost posebno se ističe Čađavica. Nalaz je otkriven 1929. godine u močvarno-šumskom području, oko sedam kilometara južno od sela, uz potok. Već sama lokacija govori mnogo. To nije monumentalni grad, rimsko središte ni poznato groblje uz veliku prometnicu. To je rubni prostor, vodeni i šumski krajolik, mjesto prijelaza i zaklona.
U Čađavici je pronađen izniman skup srebrnog nakita. Među predmetima se navode torkves, par narukvica, zvjezdolike naušnice ili sljepoočničarke, kopča, okovi remena i pseudo-kopča. Godine 1958. spominju se i keramički ulomci te izgubljeni mač pontskog tipa. Taj je nalaz od početka bio neobičan. Nije se lako uklapao u poznate sheme, pa su se oko njega oblikovale različite interpretacije.
Jedna ga je linija tumačenja povezivala s takozvanim Martinovka stilom i kulturnim krugom. Riječ je o horizontu predmeta koji upućuju na veze s pontskim i istočnoeuropskim prostorima kasnog 6. i ranog 7. stoljeća. U tom se okviru Čađavica mogla promatrati kao nalaz povezan s dalekim radionicama, elitnim krugovima ili čak grobom putujućeg velikaša.
Druga, novija perspektiva ne odbacuje posebnost nalaza, ali ga nastoji smjestiti u širi lokalni i regionalni kontekst. Prema izlaganju Pie Šmalcelj Novaković, Čađavica jest jedinstven nalaz za sjevernu Hrvatsku i najvjerojatnije ostava, odnosno blago. No ona možda više nije posve usamljena zagonetka. Ako se prihvati kasnija datacija, nalazi iz Privlake pokazuju da Čađavicu treba gledati u širem avarsko-slavenskom horizontu sjeverne Hrvatske i zapadnog Srijema.
Ta je promjena važna. Čađavica više nije samo neobična ostava iz močvare, nego mogući trag prostora kroz koji su prolazili ljudi, predmeti, utjecaji i zajednice u razdoblju kada se oblikovao novi ranosrednjovjekovni svijet.
Groblje s periferije koje mijenja sliku
Ključ za novo čitanje Čađavice nalazi se istočnije, u prostoru zapadnog Srijema. Privlaka – Gole njive najveće je avarodobno groblje u Hrvatskoj, s oko 230 grobova. U izlaganju je predstavljeno kao groblje siromašne, ruralne zajednice periferije, smještene u zaleđu dunavskog limesa i u blizini Vinkovaca, rimskih Cibala.
Na prvi pogled, riječ je o posve drukčijem svijetu od sjajnog srebrnog nalaza iz Čađavice. Privlaka govori o svakodnevici, seoskoj zajednici, grobovima, nakitu, lokalnim obrascima pokapanja i životu na rubu velikih političkih sustava. No upravo je u tome njezina važnost. Velike migracije ne vide se samo u spektakularnim ostavama ili ratničkim grobovima, nego i u sitnim promjenama svakodnevnog materijalnog svijeta.
Na području Privlake pojavljuju se predmeti koji se mogu povezati s avarskodobnim horizontom, ali i sa slavenskim stanovništvom pod avarskom vlašću. Takva formulacija mora ostati oprezna, jer arheološki predmet sam po sebi ne nosi etničku iskaznicu. Naušnica, pojasni okov ili keramička posuda ne govore kojim je jezikom netko govorio. Ali kada se niz nalaza, grobnih običaja, datacija, prostora i genetskih rezultata počne slagati u širu sliku, tada se otvara mogućnost novog tumačenja.
Privlaka pritom pokazuje i da sjeverna Hrvatska nije bila pasivna periferija velikih promjena. Ona je bila dio širega karpatsko-panonskog prostora u kojem su se susretali Avari, Slaveni, ostaci kasnoantičkog stanovništva i različiti stepski utjecaji. U tom prostoru Dunav, Sava, Drava, močvare, šume i stari rimski pravci nisu bili prepreke, nego strukture kretanja.
Zapadni Srijem kao mikrosvijet ranog srednjeg vijeka
Zapadni Srijem u izlaganju se pojavljuje kao poseban mikroprostor. To je zapadni dio nekadašnje rimske provincije Panonije Sirmiensis, područje koje se u ranom srednjem vijeku našlo između kasnoantičkog nasljeđa, avarske moći i slavenskih zajednica. U istočnijem dijelu tog prostora, oko 670. godine, u izvorima se pojavljuju Kuver i Sermesijanci. Kuverov dolazak u Avarski kaganat nakon raspada Velike Bugarske te njegova kasnija pobuna primjer su manjih migracijskih i političkih procesa koji su obilježili drugu polovicu 7. stoljeća i potvrđuju koliko je tadašnji balkanski prostor bio propustan i dinamičan.
Važno je da se u istom ili bliskom prostoru pojavljuju i paljevinski grobovi 7. stoljeća i kosturna groblja 8. stoljeća. To znači da ne gledamo jedan trenutačni događaj, nego promjene kroz vrijeme. Pogrebni običaji, materijalna kultura i prostorni raspored nalaza upućuju na svijet u kojem se zajednice mijenjaju, prilagođavaju i međusobno prožimaju.
Tu se otvara jedna od najvažnijih rečenica za razumijevanje cijelog članka: migracija može biti proces, u valovima, koji traje godinama. Takva slika odgovara i novim genetskim rezultatima. Ako drevna DNA pokazuje veliko kretanje ljudi iz istočne Europe prema srednjoj Europi i Balkanu, arheologija pokazuje kako se to kretanje moglo odvijati na terenu. Ne kao jedna velika kolona koja u određenoj godini „dolazi u Hrvatsku”, nego kao niz pomaka, saveza, pritisaka, preseljenja, uklapanja i promjena koje su trajale generacijama.
Avari, Slaveni i drugi valovi
U hrvatskoj popularnoj predodžbi rani srednji vijek često se prepričava pojednostavljeno: Rimljani, zatim doseljenje Hrvata, zatim kraljevstvo. No između tih velikih oznaka nalazi se složeno razdoblje u kojem je Avarski kaganat imao presudnu ulogu.
Avari su u 6. stoljeću oblikovali snažan politički sustav u Karpatskoj kotlini. Pod njihovom vlašću, utjecajem ili pritiskom nalazile su se različite zajednice, među njima i slavenske. Zato pitanje slavenskih migracija u Hrvatskoj nije moguće odvojiti od avarske povijesti.
Prezentacija upućuje na mogućnost da se nalazi iz Privlake i Starih Jankovaca mogu povezati s najranijim avarodobnim naseljavanjem u istom horizontu, možda sa slavenskim stanovništvom pod avarskom vlašću. Spominje se i mogućnost drugoga migracijskog vala, povezanog s krizom Kaganata, srednjoavarskom fazom te uspostavom hazarskog i bugarskog kaganata. Datacijski okvir ostaje oprezan: 630., 670. ili 680. godine pojavljuju se kao moguće točke u širem procesu, ali ne kao jednostavni datumi „dolaska”.
Takav pristup važan je jer se uklapa u suvremeno razumijevanje ranog srednjeg vijeka. Identiteti nisu bili zatvorene, moderne nacionalne kategorije. Ljudi su se mogli prepoznavati kroz rod, vojnu družinu, jezik, status, gospodara, vjeru, običaj, mjesto ili način života. Netko je mogao živjeti pod avarskom političkom vlašću, koristiti predmete širokog stepsko-panonskog horizonta, govoriti slavenskim jezikom i istodobno biti dio lokalne zajednice s vlastitim nasljeđem.
Genetika sama ne rješava pitanje identiteta, ali pomaže razumjeti razmjere demografskih promjena. Ona pokazuje da je uz kulturne promjene postojalo i stvarno kretanje stanovništva. Arheologija zatim pokazuje kako se to kretanje upisalo u groblja, nakit, ostave i krajolik.
Močvare, šume i stari koridori
Jedan od najzanimljivijih detalja iz izlaganja jest naglasak na krajoliku. Čađavica, Privlaka i srodni nalazi ne pojavljuju se bilo gdje. Oni su smješteni u šumovito-močvarnim područjima ili na njihovim rubovima, na komunikacijskom koridoru istok–zapad.
To je slika koju suvremeni čitatelj lako može previdjeti. Močvara nije samo praznina na karti. U ranom srednjem vijeku ona može biti zaštita, granica, sklonište, resurs i prostor kontrole. Šumsko-močvarni rubovi mogli su skrivati manje zajednice, omogućavati prolaze, ali i usmjeravati kretanje. Rijeke i vodeni sustavi nisu razdvajali svijet, nego su ga povezivali.
Takav krajolik savršeno odgovara prijelaznom karakteru vremena: rimske prometnice i dalje oblikuju prostor, avarska vlast stvara novi politički okvir, a slavenske zajednice donose drukčije obrasce naseljavanja i društvene organizacije. U tom svijetu blago iz Čađavice nije samo skup lijepih predmeta. Ono je trag ljudi koji su živjeli na rubu velikih promjena.
Što nam zapravo govori drevna DNA?
Rad objavljen u Natureu donosi podatke iz 555 drevnih pojedinaca, među kojima su stotine uzoraka iz slavenskih konteksta od 7. stoljeća nadalje. Autori zaključuju da se tijekom 6. do 8. stoljeća dogodilo veliko kretanje stanovništva iz istočne Europe, koje je snažno promijenilo genetsku sliku više regija, uključujući Hrvatsku.
No jednako su važna i ograničenja tog zaključka. Autori ističu regionalnu heterogenost i različite stupnjeve kulturne asimilacije lokalnog stanovništva. Drugim riječima, nema jednog modela koji se može mehanički primijeniti na cijelu Europu.
Za Hrvatsku to znači da treba razlikovati razine tumačenja. Jedno je reći da su genetski rezultati pokazali veliko kretanje stanovništva prema prostoru današnje Hrvatske. Drugo je pitanje kako su te skupine bile organizirane, kojim su jezicima govorile, kako su se nazivale, kako su ih drugi nazivali i kako su se uklopile u postojeće zajednice.
Povijest ne nastaje u laboratoriju, ali laboratorij danas može osvijetliti slojeve koje pisani izvori i arheologija sami nisu mogli jasno razabrati. Drevna DNA ne zamjenjuje arheologiju. Ona joj dodaje novu dimenziju.
Čađavica kao hrvatski ključ velike europske priče
Zato je Čađavica danas važnija nego prije. Taj nalaz iz močvarne šume više nije samo arheološki kuriozitet. U svjetlu novih istraživanja može se promatrati kao jedan od ulaza u širu priču o ranosrednjovjekovnim migracijama, avarskoj vlasti i slavenskom naseljavanju sjeverne Hrvatske.
-
Akcija!
Hrvatska srednjovjekovna arheološka baština – Vladimir Sokol
Izvorna cijena bila je: 60 €.50 €Trenutna cijena je: 50 €.
Ako je Čađavica ostava, tada se postavlja pitanje tko ju je sakrio i zašto. Je li riječ o predmetima povezanim s elitom, trgovinom, ratnim plijenom, obrtničkim krugovima ili prijelaznim zajednicama? Jesu li predmeti ondje završili zbog opasnosti, rituala, putovanja ili gubitka? Na ta pitanja zasad nema jednostavnog odgovora.
No arheologija rijetko daje konačne odgovore. Njezina je snaga u povezivanju tragova. U ovom slučaju ti tragovi vode od Čađavice prema Privlaci, od Privlake prema zapadnom Srijemu, od zapadnog Srijema prema Karpatskoj kotlini, a odatle prema istočnoj Europi i prostoru današnje Ukrajine. Upravo taj luk čini priču iznimnom.
U njemu se Hrvatska ne pojavljuje kao rub povijesti, nego kao jedan od prostora u kojem se može pratiti velika transformacija Europe nakon propasti antičkog svijeta.
Povijest dolaska Hrvata nije jedna rečenica
Najveća opasnost novih genetskih istraživanja jest njihovo pojednostavljivanje. Ona se lako mogu pretvoriti u površne naslove o „dokazanom podrijetlu” ili „konačnom odgovoru”. No upravo najnovija istraživanja pokazuju da je stvarnost složenija.
Dolazak Slavena u Hrvatsku nije jedna rečenica. To nije samo vojni pohod, ni samo kulturna moda, ni samo promjena jezika, ni samo genetska smjena stanovništva. To je proces u kojem se istočnoeuropska kretanja stanovništva, avarska vlast, lokalna kasnoantička baština, slavenski jezici, materijalna kultura i krajobraz Panonije prepliću kroz više generacija.
U toj priči Čađavica ima gotovo simboličnu ulogu. Blago pronađeno u močvarnoj šumi dugo je stajalo kao usamljena zagonetka. Danas, u svjetlu novih aDNA rezultata i novih arheoloških interpretacija, ono postaje dio šire slike. Ne zato što odjednom govori sve, nego zato što pokazuje gdje treba gledati.
U rubove. U močvare. U mala groblja. U nakit koji je putovao velikim prostorima. U stare komunikacijske pravce. U sjevernu Hrvatsku, koja je u ranom srednjem vijeku bila jedno od mjesta susreta Europe na izmaku antike i Europe koja se tek rađala.
Izlaganje dr. sc. Pije Šmalcelj Novaković pritom pokazuje zašto je hrvatske ranosrednjovjekovne nalaze potrebno ponovno čitati u svjetlu novih znanstvenih metoda. Drevna DNA otvorila je veliko pitanje. Arheologija sjeverne Hrvatske pokazuje kako to pitanje izgleda na terenu.
A blago iz Čađavice, skriveno u močvarnom krajoliku prije više od tisuću godina, ponovno se našlo u središtu jedne velike priče.
Članak je nastao na temelju izlaganja dr. sc. Pije Šmalcelj Novaković predstavljenog na 33. međunarodnom slavističkom kolokviju te je objavljen uz autorizaciju autorice.
Literatura
Izvori i literatura
Znanstveni radovi
- Iñigo Olalde i sur., Ancient DNA connects large-scale migration with the spread of Slavs, Nature, 2025.
- Avars and Slavs. Post-Roman Central Europe in the Early Middle Ages, uredili Florin Curta i Aleksander Sarantis, Brill, Leiden – Boston, 2019.
- Zdenko Filipec, radovi o ranosrednjovjekovnoj arheologiji i krajoliku Karpatske kotline, 2020.
Stručna literatura
- Lubor Niederle, Rukovět slovanské archeologie, Praha, 1931.
Izlaganje i autorski materijali
- dr. sc. Pia Šmalcelj Novaković, “In the light of new aDNA results connecting Ukraine and Early Medieval population of today’s Croatia: New look at the famous Čađavica find”, izlaganje na 33. međunarodnom slavističkom kolokviju, 21.–22. svibnja 2026.
- Prezentacija i autorski materijali dr. sc. Pije Šmalcelj Novaković korišteni uz dopuštenje autorice.
Muzejska građa i ilustracije
- Arheološki muzej u Zagrebu.
