Giacomo Casanova danas je poznat kao pustolov, zavodnik i autor jedne od najslavnijih autobiografija 18. stoljeća. Kada je prvi put stigao u Istru, međutim, imao je samo 18 godina. Nije bio slavan, nije pripadao masonima niti je raspolagao novcem i utjecajem koji će mu poslije otvarati vrata europskih dvorova i salona. U Vrsar je došao kao neugledan mladi klerik, tražeći svoje mjesto u svijetu.
Njegovi boravci u Vrsaru 1743. i 1744. godine opisani su u autobiografiji Histoire de ma vie, odnosno Povijest mojega života. Casanovini zapisi ne govore samo o njegovim pustolovinama, već donose i rijetke prizore svakodnevice na istočnoj obali Jadrana: plovidbu uz istarsku obalu, hranu koju su stanovnici davali fratrima, domaći refošk, pomorski prijevoz vojnika, antičke ostatke Pule i karantene uvedene zbog straha od kuge.
Tri dana u Vrsaru
Casanova je prvi put stigao u Vrsar u kolovozu 1743. godine. U to je vrijeme još nosio crkvenu odjeću i pokušavao izgraditi karijeru unutar Crkve, premda će se ubrzo pokazati da za takav život nije stvoren.
U Vrsaru je proveo tri dana. Bio je bez društvenog položaja i s vrlo malo novca, a u memoarima će poslije vlastiti tadašnji izgled opisati bez uljepšavanja. Važnu ulogu tijekom toga boravka imao je franjevac Stefan, koji je živio od milostinje prikupljene među stanovnicima.
Casanova navodi da je fratar u Vrsaru dobio kruh, vino, sir, kobasice, slatko i čokoladu. Stefan mu je objašnjavao kako njegov red ne dopušta primanje novca, ali i da su ljudi mnogo darežljiviji kada daju hranu. Kada bi primao novac, smatrao je fratar, dali bi mu tek nekoliko sitnih novčića, dok je u namirnicama mogao dobiti mnogo više.
Casanova je promatrao prikupljene zalihe i zaključio da bi ono što je njegov pratitelj smatrao bogatstvom za njega predstavljalo siromaštvo. Kratak prizor otkriva razliku između dvojice putnika, ali i dio svakodnevice Vrsara sredinom 18. stoljeća.
Iz Vrsara prema Puli
Nakon boravka u Vrsaru Casanova je brodom nastavio prema jugu istarske obale. Kapetan je želio stići do Pule držeći se blizu kopna. Na brodu mu je društvo pravio Stefan, zabavljajući ga pričama u kojima je Casanova, prema vlastitim riječima, prepoznavao neznanje pomiješano s lukavošću.
Brod je pristao u pulsku luku Verudu. Putnici su se iskrcali i krenuli prema gradu.
„Nakon gotovo četvrt sata hoda uzbrdo ušli smo u grad, a ja sam dva sata posvetio razgledavanju rimskih starina“, zapisao je Casanova.
Pulu je promatrao očima obrazovanog mladog putnika zainteresiranog za antički svijet. Među njezinim spomenicima najviše ga se dojmila Arena.
„Ipak, nisam vidio drugih tragova veličanstvenih građevina osim ruševina Arene“, navodi u memoarima.
Casanova je smatrao da je Pula nekoć bila „metropola Carstva“. Premda taj opis povijesno nije točan, pokazuje koliko su pulski antički ostaci djelovali monumentalno na putnika koji ih je razgledavao sredinom 18. stoljeća. Grad tada nije bio razvijeno urbano središte kakvo poznajemo danas, a među ostacima njegove antičke prošlosti Arena se izdvajala kao najupečatljiviji spomenik.
Nakon dvosatnog obilaska Casanova se vratio u Verudu i ponovno ukrcao na brod.
Karantena zbog straha od kuge
Putovanje je nastavljeno prema Anconi, ali su nepovoljni vjetrovi usporili plovidbu. Kada su napokon stigli, putnici su doznali da moraju provesti 28 dana u karanteni.
Mjera je uvedena zbog vijesti o kugi u Messini. Mletačke i druge jadranske luke imale su razrađene zdravstvene sustave kojima su pokušavale spriječiti širenje zaraznih bolesti pomorskim putem. Brodovi, putnici i roba mogli su tjednima ostati izdvojeni u lazaretima prije nego što bi im bio dopušten ulazak u grad.
Casanova je za sebe i Stefana zatražio posebnu prostoriju, a od jednog je židovskog trgovca unajmio krevet, stol i nekoliko stolaca. Iza pustolovne priče tako se pojavljuje Jadran kao prostor strogo nadziranog kretanja, trgovačkih veza i stalnog straha od epidemija.
U Vrsar se vratio kao časnik
Devet mjeseci nakon prvog posjeta Casanova se ponovno pojavio pred Vrsarom. Njegove su se životne okolnosti u međuvremenu potpuno promijenile.
Odustao je od ozbiljnije crkvene karijere i odlučio odjenuti vojničku odoru. U Veneciji je stupio u službu Mletačke Republike kao zastavnik pukovnije Bala, koja se nalazila na Krfu. Dobio je dopuštenje da putuje prema Carigradu, a 5. svibnja 1744. ukrcao se na brod koji ga je trebao odvesti preko Jadrana.
Brod je bio naoružan s 24 topa i prevozio je oko 200 vojnika koje Casanova u memoarima naziva Slavoncima. Tijekom noći doplovili su do Istre i usidrili se u vrsarskoj luci kako bi ukrcali balast potreban za stabilnost broda.
Casanova se iskrcao i krenuo u šetnju mjestom u kojem je devet mjeseci prije proveo tri dana.
Vrsar opisuje kao siromašno i zapušteno mjesto, ali njegov se zapis ubrzo pretvara u usporedbu dviju faza vlastitog života. Prvi je put došao kao neugledan mladi klerik bez novca, a sada se vratio zdraviji, s boljim društvenim položajem i u sjajnoj vojničkoj odori.
„Kakva razlika u svemu – u zdravlju, društvenom položaju i novcu!“, zapisao je.
Bio je uvjeren da ga nitko neće prepoznati.
„Bio sam potpuno siguran da u sjajnoj odori koju sam sada nosio nitko neće prepoznati jadno odjevenog opata koji bi, da nije bilo brata Stefana, postao – Bog zna što.“
Ipak su ga prepoznali
Casanovina je procjena bila pogrešna. Dok je hodao Vrsarom, primijetio je čovjeka koji ga je pozorno promatrao. Isprva je pomislio da neznanac samo razgledava njegovu odoru, ali mu je ovaj prišao i upitao ga je li prvi put u mjestu.
Casanova je odgovorio da mu je to drugi posjet. Čovjek je zatim zaključio da je ondje bio i prethodne godine, samo bez uniforme.
Lokalni stanovnik objasnio mu je da ga pamti kao dobročinitelja i pozvao ga na doručak u svoju kuću. Pritom mu je ponudio jedno od najpoznatijih istarskih vina.
„Moj je refošk izvrstan, molim vas da ga kušate“, rekao mu je.
Casanovin susret s refoškom jedan je od najupečatljivijih detalja njegovih istarskih zapisa. Vino koje je pio u Vrsaru 1744. godine i danas je povezano s vinogradarskim krajevima Istre i sjevernog Jadrana.
Domaćin ga je smatrao zaslužnim za pomoć koju je primio tijekom Casanovina prvog boravka. U pozadini zahvalnosti nalazila se i epizoda povezana s mladom služavkom iz kuće don Girolama. Casanova je i taj događaj opisao u memoarima, pretvorivši drugi dolazak u Vrsar u priču o prepoznavanju, promijenjenom društvenom položaju i susretu s ljudima koji ga nisu zaboravili.
Nakon što je brod ukrcao balast, Casanova je napustio Vrsar i nastavio prema Krfu, a zatim prema Carigradu.
Istra nije bila samo prolazna postaja
Casanovini zapisi o Vrsaru i Puli kratki su u usporedbi s tisućama stranica njegovih memoara, ali donose nekoliko dragocjenih prizora Istre u 18. stoljeću.
U njima se pojavljuju pomorske rute Mletačke Republike, vojnici na putu prema njezinim prekomorskim posjedima, Veruda kao pulska luka, Arena kao dominantan ostatak antičkoga grada, fratri koji među stanovnicima prikupljaju hranu, domaći refošk i siromašni mladi putnik koji se samo devet mjeseci poslije vraća u odori časnika.
Casanova će desetljećima poslije postati poznat kao pustolov, pisac, kockar, diplomat, navodni poznavatelj tajnih znanja i jedan od najpoznatijih ljubavnika u europskoj povijesti. Tijekom prvog dolaska u Istru bio je tek mladić koji još nije znao kojim će putem krenuti.
Je li Casanova posjećivao i Bale?
Casanovino ime danas se povezuje i s Balama, osobito s palačom Soardo-Bembo. Turističke i lokalne priče navode da je nekoliko puta boravio u palači te da je ondje imao ljubavnu vezu s pripadnicom obitelji Soardo.
Za tu priču zasad nije pronađena potvrda usporediva s Casanovinim vlastitim zapisima o Vrsaru i Puli. Palača je još 1618. godine, nakon vjenčanja Veronice Soardo i Alvisea Bemba, prešla u posjed obitelji Bembo. U vrijeme Casanovinih istarskih putovanja pripadala je toj obitelji već više od jednog stoljeća.
Nije isključeno da se iza lokalne predaje nalazi stvaran događaj, posjet ili osoba čiji identitet tek treba utvrditi. Za potvrdu bi trebalo pronaći pismo, obiteljski zapis, arhivski dokument ili najstariji pisani trag predaje o njegovu boravku u Balama.
Masonske veze nastale su poslije
S pričom o Balama ponekad se povezuju i masoni. Casanova je doista bio slobodni zidar, a masonska poznanstva poslije su mu pomagala pri ulasku u europske intelektualne i aristokratske krugove.
Kronologija, međutim, pokazuje da se njegovi dokumentirani dolasci u Istru ne mogu objasniti masonskim vezama. U slobodno zidarstvo pristupio je u Lyonu 1750. godine, šest godina nakon drugog boravka u Vrsaru.
Nije potvrđeno ni postojanje organiziranih masonskih loža u tadašnjoj Istri. Prve pouzdano dokumentirane istarske lože povezane su s napoleonskim razdobljem početkom 19. stoljeća, nakon Casanovine smrti 1798. godine.
Dokumentirana istarska priča zato zasad vodi od Vrsara do Pule. Bale ostaju njezin najzagonetniji dio – mjesto povezano s Casanovinim imenom, ali još bez pronađenog dokaza koji bi lokalnu predaju pretvorio u potvrđenu povijesnu epizodu.
