Ovim člankom portal Blaga & misterije započinje autorski niz Trpimira Vedriša „Skriveno u izvorima: neobične epizode hrvatske srednjovjekovne povijesti“, nastao u sklopu Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama Agencije za medije RH. Serijal donosi manje poznate i nerijetko posve zaboravljene događaje hrvatske prošlosti rekonstruirane iz povijesnih izvora, arhivske građe i suvremenih historiografskih istraživanja.
Spomen vampira danas uglavnom priziva sliku blijedoga aristokrata s očnjacima, ogrnutog crnim plaštem, koji noću napušta svoj lijes kako bi pio krv živih. Međutim, povijesno gledano, ta je predodžba oblikovana relativno nedavno, a popularnost je stekla preko niza književnih djela nastalih tijekom 18. i 19. st., odnosno preko filmova tijekom 20. st. No, takva je slika vampira prilično je udaljena od slike koju povjesničari i antropolozi otkrivaju u povijesnim izvorima.
Od pokojnika-povratnika do europske vampirske groznice
Naime, srednjovjekovni i ranonovovjekovni izvori, kao odraz pučkih vjerovanja, ali i učenih domišljanja, ne poznaju suvremene kategorije koje pokojnike–povratnike jasno definiraju. Ti „živi mrtvaci“ uglavnom imaju malo veze s elegantnim vampirima iz popularne kulture. Iako rijetko piju krv, ipak, vraćajući se među žive, uznemiruju rodbinu i susjede uzrokujući bolest, nesreću i smrt. Od duhova i prikaza razlikuju se time što i nakon smrti zadržavaju tijelo pa ih se pokušavalo onemogućiti otvaranjem groba, probadanjem, odsijecanjem glave ili spaljivanjem tijela.
Srednjovjekovni izvori poznaju čitav niz nemirnih pokojnika, utvara i oživjelih tijela koja izlaze iz grobova i nanose štetu živima.i Istraživači ih danas uglavnom opisuju kao „povratnike“ (eng. revenants). Takva vjerovanja, naslijeđena iz još ranijih razdoblja, nisu nestala završetkom srednjega vijeka, štoviše pojava povratnika svih vrsta u izvorima osobito se umnožila tijekom 17. i 18. st.ii Razlog tomu zacijelo nije samo njihova veća raširenost nego i sve veća prisutnost državnih, vojnih i crkvenih vlasti, čiji su predstavnici počeli temeljito bilježiti „pučke izgrede“ poput otvaranja grobova i oskvrnuća pokojnika.iii
Tragovi straha od mrtvih koji se vraćaju pronađeni su diljem Hrvatske
Europska javnost upoznala je niz slučajeva s područja današnje Srbije kad su se ti krajevi početkom 18. st. nakratko našli pod habsburškom vlašću. Austrijski dužnosnici tada su se suočili s vjerovanjima stoljećima izoliranog pravoslavnog stanovništva o čemu su sastavili nekoliko izvještaje. Najpoznatiji slučajevi bili su zacijelo onaj iz 1725. kad su stanovnici Kisiljeva optužili nedavno preminuloga Petra Blagojevića da je prouzročio smrt devetero ljudi i nekoliko godina mlađi slučaj iz Medveđe.
U prvom je slučaju carski činovnik čak prisustvovao otvaranju njegova groba i probadanju tijela kolcem, dok je u Medveđi, gdje je za niz smrti bio okrivljen pokojnik čije je ime zabilježeno kao Arnold Paole, provedena istraga. Izvještaj skupine vojnih liječnika iz 1732., proširio se u europskim učenim krugovima potaknuvši raspravu o tome mogu li se mrtvi doista vraćati i hraniti životnom snagom živih. Ti su slučajevi označili početak europske „vampirske groznice“ iz koje je preko niza književnih obrada, krajem 19. st. izrastao i Stokerov Drakula.iv
Jure Grando i hrvatski svijet vampira
Ni hrvatske zemlje nisu bile izvan toga svijeta vjerovanja. Najpoznatiji domaći povratnik svakako je Jure Grando iz istarske Kringe. Prema priči koju je 1689. objavio Janez Vajkard Valvasorv, Grando je umro 1656., ali je sljedećih šesnaest godina noću obilazio selo, kucao na vrata kuća u kojima bi potom netko umro te uznemirivao vlastitu udovicu. Konačno, mještani su 1672. otvorili njegov grob i odsjekli mu glavu. Sam Valvasor naziva ga lokalnim istarskim nazivom štrigun, a ne vampirom, no očita sličnost bila je dostatna da Grando u novije vrijeme bude proglašen „prvim hrvatskim vampirom“.vi Književnu mu je slavu osigurao roman Vampir Borisa Perićavii, a zatim ga je kao prepoznatljiv lokalni simbol prihvatila i turistička promidžba Kringe.
Iza slavnog imena Jure Granda stoji čitav niz bezimenih pokojnika čije su grobove otvarali prestrašeni susjedi i rođaci. Istraživanje dubrovačkih sudskih spisa pokazalo je koliko je vjerovanje u vampire i vukodlake bilo rašireno u selima Dubrovačke Republike tijekom 18. stoljeća.viii Godine 1748. sličan se slučaj zbio i u korčulanskom Žrnovu, gdje je skupina mještana, naoružana bakljama, lopatama i drugim oruđem, otvarala grobove u potrazi za vampirima. Mletačke su vlasti potom pokrenule istragu protiv sudionika.ix
Dosad nepoznati slučaj iz Ražanca
Svi su ti dosad poznati slučajevi ostavljali dojam da najstariji pouzdani tragovi takvih postupaka u hrvatskim krajevima vode prema Istri i Juri Grandu. Međutim, nedavno otkriven dokument u arhivu Zadarske nadbiskupije daje naslutiti koliko je pojava bila proširena i u hrvatskome ranom novovjekovlju – osobito na turskoj granici i krajevima u kojima su se miješali katolici i pravoslavci. Dokument iz veljače, kako se čini, 1667. sačuvan među građom Ninske biskupije opisuje okolnosti u kojima su mještani Ražanca otvarali grobove pokojnika u potrazi za vukodlacima.x
Zanimljiv kao prilog istraživanju vjerovanja u „povratnike“, slučaj se dogodio nekoliko godina prije otvaranja Grandova groba u Kringi i gotovo tri desetljeća prije nego što je Valvasor objavio svoju glasovitu pripovijest. Slučaj ujedno podsjeća i na činjenicu da se vjerovanja u vampire u našim dinarskim krajevima najčešće kriju pod spomenom vukodlaka označavajući – nasuprot suvremenoj uporabi – upravo ono što će Europa nekoliko desetljeća kasnije upoznati pod imenom vampira.xi
Župnik je zabranio otvaranje grobova
Dana 4. veljače 1662. Gašpar Morović (Gaspar Morouich), vikar Ninskog kaptola i upravitelj biskupije u izočnosti biskupa primio je ražanačkog župnika don Ivana Petkovića (Zuane Petcouich) koji ga je izvijestio o neobičnim događajima u njegovoj župi. Prema župnikovu iskazu, neki stanovnici Ražanca nekoliko dana ranije otvorili su nekoliko grobova i iz njih izvadili tijela pokojnika. Povod je, kako se čini, bio niz nenadanih smrti u jednoj obitelji koja je gotovo posve izumrla.
U središtu svega bila je pak žena iz te kuće, imenom Stana Skulić (Stana Scullich) koja je tvrdila da je u snu imala viđenje prema kojemu su pomor uzrokovali vukodlaci (vucodlachi). Potaknuti njezinim riječima, mještani, i to mahom oni „staroga obreda“ (del rito vecchio) tj. pravoslavni, odlučili su prekopati grobove u potrazi za vukodlacima. Župnik je u svojem izvještaju naglasio da su mještani prethodno od njega zatražili dopuštenje, ali im ga je on uskratio. Štoviše, upozorio ih je da je vjerovanje u navodne vukodlake po sebi đavolska obmana te im je, izričito zabranivši otvaranje grobova, zaprijetio izopćenjem. Budući da su unatoč tomu proveli svoju nakanu, vikar je, primivši od župnika obavijest, naredio da se svi sudionici isključe iz Crkve i od primanja sakramenata. Štoviše, najavio je i svoj dolazak u Ražanac da bi istražio slučaj, suprotstavio se širenju praznovjerja, a onima koji se pokaju dao odrješenje od crkvenih kazni.
Inače, vikar Morović tih je dana imao i težih briga od praznovjerja ražanačkih Morlaka. Osim nekoliko sudskih postupaka koji su se prethodnih godina vodili protiv njega, mjesto biskupa bilo je, nakon smrti biskupa Franje Andronika de Andreis (1653.–1666.), već nekoliko mjeseci ispražnjeno, a situacija u Ninskoj okolici izrazito teška. Naime, trogirski plemić Franjo Andronik upravljao je biskupijom u jeku venecijansko-turskog rata za otok Kretu poznatog kao Kandijski rat (1645.–1669.) tijekom kojeg je ninska okolica više puta teško stradala od osmanskih provala.
Osobito je teško bilo početkom 1662. godine, kada su Turci zarobili preko 20.000 grla stoke i odveli u sužanjstvo 200 osoba. Krajem veljače 1663. godine iz Ravnih su kotara odveli 8.000 grla stoke. Tom su prigodom pastire, žene i djecu odveli u ropstvo, a sve odrasle zarobljenike poubijali. Sam grad Nin teško je stradao još 1646. kad je odlukom mletačkog generalnog providura Leonarda Foscola bio napušten, zapaljen, i konačno bombardira da se Turci ne bi u njemu utvrdili. Nasuprot proširenom uvjerenju mnogih povjesničara da je Nin sve do kraja rata bio sasvim napušten, postoje naznake da je u ruševinama grada i njegovoj okolici ipak živjelo nešto stanovništva. Izvještaj koji je vikar Morović sastavio, kako se čini, početkom veljače 1667. tu pretpostavku potvrđuje.
Ninski vikar stiže u Ražanac
Kako god bilo, shvativši ozbiljnost događaja u Ražancu, vikar se već 27. veljače zaputio u nedaleki Ražanac. Po dolasku u mjesto, započeo je pravi mali inkvizicijski postupak sazvavši redom i ispitavši sve uključene. Ispitujući don Petkovića ubrzo je shvatio da je slučaj bio povezan s bolešću Tome Skulića, zastavnika koji se u to vrijeme nalazio u okolici Zadra.
Toma je, naime, svojem bratu Marku rekao da treba otvoriti grob njegovog pokojnog ujaka/strica (zio) Mihasa jer ga ovaj svake noći „tuče i stavlja u okove“. Od svoje je šogorice (cognada) Stane također tražio da skupi ljude i otvori grob, kako Mihas, za kojega se govorilo da je još živ, ne bi drugim ukućanima učinio ono što je navodno činio njemu.
Što su pronašli u Mihasovu grobu?
Utvrdivši da je Stana „glavna začetnica zle odluke da se oskvrne grob u kojem leži tijelo pokojnog Mihasa“, Morović je potom ispitao i nju. Budući da se zbog bolesti nije mogla odazvati pozivu, vikar ju je ispitao u njezinoj kući. Stana je brzo priznala da je s još nekoliko ljudi zaista otvorila Mihasov grob upravo kada je iz Zadra doneseno tijelo u međuvremenu preminuloga Tome.
U otvaranju su sudjelovali ili mu prisustvovali i pripadnici „staroga“ i „latinskoga obreda“, među kojima i braća Luka i Gorli Migouanouich, Ivan Radulović (Zuane Radulouich), Todoro Garhignanich te seoski kapetani Vuk Ugarković (Vuco Vgarouich) i Iveško Jović (Guesco Giouich). U grobu, međutim, nasuprot očekivanju, nisu pronašli neraspadnuto ili oživjelo tijelo: Mihasov je leš već bio raspadnut. Grob su stoga ponovno zatvorili, a Stana je dala služiti mise za pokojnikovu dušu. Toma je, kao navodna žrtva navodnog vukodlaka, potom uz crkvene obrede pokopan na istome groblju.
Saslušavši je, Morović je Stani objasnio da mrtva tijela ne mogu nanositi zlo te da je vjerovanje u takvo što đavolska zamka. Bolesti i smrt, prema njegovu tumačenju, treba prihvatiti kao Božju kaznu za ljudske grijehe, a pomoć tražiti u Božjoj milosti i zagovoru svetaca, a ne u praznovjernim postupcima. Stana je priznala pogrešku, pokajala se i obećala da se više neće upuštati u slične pothvate pa ju je vikar odriješio od crkvenih kazna naloživši joj da za pokoru, nakon ozdravljenja, posti jednoga petka, prinese jednu libru bijeloga voska u župnoj crkvi, a zatim se ispovjedi i pričesti.
Nakon Stane vikar je ispitao i kapetana Iveška Jovića, kojemu je osobito predbacio to što kao mjesni glavar nije spriječio oskvrnuće groba. Iveško se potom pokajao, zatražio odrješenje i obećao izvršiti određenu pokoru. Nakon Iveška ispitan je i kapetan Vuk Ugarović koji je očito pokušao umanjiti vlastitu odgovornost tvrdeći da se opirao odlasku na groblje, štoviše da je „gotovo silom odveden“, pri čemu mu je Stana „dosađivala govoreći da sav grijeh preuzima na svoju dušu“. Upravo na tom dijelu Ugarkovićeva iskaza tekst spisa se prekida. Sveščić od ukupno šesnaest stranica ispisan je, naime, samo do osme stranice. Kako je prošao nastavak Ugarkovićeva ispitivanja, što se dogodilo s ostalim sudionicima, kao i to zašto je sastavljač prekinuo bilježiti zacijelo nećemo nikad saznati.
Iz sačuvanog dijela spisa može se ipak zaključiti da izvještaj ne opisuje pronalazak vukodlaka, već predstavlja fragmentarnu evidenciju o crkvenoj istrazi zbog praznovjernoga otvaranja grobova. Istraga je, ako ništa, pokazala da se osumnjičeni Mihas Skulić nije povukodlačio što je vikaru Moroviću pružilo priliku za pouku vjernika o naravi praznovjerja i lijeku protiv njega. Svi uključeni su se pokajali i prihvatili pokoru. Iako kratak i nedovršen „Morovićev izvještaj“ predstavlja vrijedan rani zapis o pučkom vjerovanju u vampire/vukodlake na području mletačke Dalmacije, kao i reakciji mjesnih crkvenih vlasti prema tom vjerovanju.
Vukodlaci na granici dvaju svjetova
Niz pak neobičnih detalja (koji tek iščekuju temeljitu raščlambu) među kojima ne ponajmanje i odnosi vjernika dvaju obreda čini izvještaj dragocjenim svjedočanstvom o (crkvenom) životu na turskoj granici krajem 17. st. Bilo je to, naime, vrijeme kad su vojne operacije i trajna prijetnja nasilja poticali skupine kršćana na napuštanje osmanskih područja i prelazak na područje pod vlašću Venecije, a u ovom slučaju i ninske crkvene jurisdikcije.
Smatrajući sve kršćane pod mletačkom vlašću svojim podložnicima, ninski su biskupi razrađivali planove kako ih privesti punini katoličke vjere i jurisdikciji Rimske crkve. Dobar je primjer upravo spomenuti biskup de Andreis koji je nekoliko godina prije opisanih događaja izvijestio Rimsku kuriju o tome kako je „okupio sve novopridošle Morlake (katolike i pravoslavce) u župama Ražanac i Posedarje, gdje je uveo vjersku pouku za mlade vjernike“, dodajući – zacijelo ne bez ponosa – da su je „pohađala čak i dvojica svećenika bizantskog obreda“.xii
Kad se nakon završetka Kandijskog rata (1645.–1669.) situacija na terenu ponešto primirilo počeli su se pojavljivati i prvi precizniji podaci o omjeru katolika i pravoslavaca pod jurisdikcijom Ninske biskupije. Već je tijekom Morejskog rata (1684.–1699.) biskup Grgur III. Parčić (1690.–1703.) u svojem izvještaju ad limina od 13. travnja 1692. naveo broj vjernika oba obreda hvaleći se da „preveo sve grčke raskolnike“ (nasuprot biskupovoj tvrdnji njegov je generalni vikar manje entuzijastično izvijestio da su gotovo svi vjernici bizantskog obreda i dalje ostali raskolnici).
Ostavljajući po strani pitanje kriterija razlikovanja katolika od raskolnika, jasno je da su se ninski biskupi u drugoj polovici 17. stoljeća našli na čelu biskupije u kojoj su katolici činili tek otprilike polovicu pastve. U tom svjetlu moguće je bolje razumjeti i Morovićev izvještaj. Nejasna granica između vjernika starog i latinskog obreda odražava stanje u kojem su posttridentski biskupi i jedne i druge smatrali svojim podložnicima. Istovremeno, slučaj pokazuje da su ti Morlaci, bez obzira na konfesionalne razlike dijelili istu pučku kulturu i vjerovanja.
Među njima zacijelo je – osobito iz perspektive klera formiranog na zasadama Tridentskog sabora – među šokantnijima bilo vjerovanje u mrtvace koji se vraćaju iz groba i napadaju svoje ukućane koje bismo danas nazvali vampirima, a koje su dalmatinski Morlaci nazivali – vukodlacima. Mnoga pak otkrićem tog dokumenta otvorena pitanja tek čekaju svoje odgovore.
Ovaj tekst objavljen je u sklopu projekta „Skriveno u izvorima: neobične epizode hrvatske srednjovjekovne povijesti“, uz potporu Agencije za medije u okviru Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
Literatura
Bilješke i izvori
i Među kvalitetne recentne studije o fenomenu povratnika u predmoderno doba spadaju: Nancy Mandeville Caciola, Afterlives: The Return of the Dead in the Middle Ages (Cornell: Cornell University Press, 2016) [poveznica]. Još uvijek je vrijedna i sad već klasična studija: Paul Barber, Vampires, Burial, and Death: Folklore and Reality (Yale University Press, 1988) [Yale University Press]. Korisnu zbirku srednjovjekovnih tekstova o povratnicima skupio je: Christian Livermore, When the Dead Rise: Narratives of the Revenant, from the Middle Ages to the Present Day (Boydell & Brewer, 2021).
ii Za razumijevanje povijesnog konteksta u kojem vampirizam postaje predmetom formalnih istraga, liječničkih ekspertiza i javnih rasprava vidi: Gábor Klaniczay, “Decline of Witches and Rise of Vampires in 18th Century Habsburg Monarchy”, Ethnologia Europaea 17 (1987): 165–180. Dobar pregled transformacije pučkog pokojnika-povratnika u književnog vampira nudi: Thomas M. Bohn, The Vampire: Origins of a European Myth (Berghahn Books, 2019) [JSTOR]. Najrecentiji pregled fenomena nudi: Danilo Trbojević, Balkan Vampires: Society, Politics, Representation (Routledge, 2025).
iii O uništavanju opasnih pokojnika (s naglaskom na slavenski materijal) piše Bruce A. McClelland, Slayers and Their Vampires: A Cultural History of Killing the Dead (University of Michigan Press, 2006).
iv Nakon niza književnih djela iz 18. st. koje problematiziraju povratak različitih vampirica (najpoznatija je zacijelo Goetheova, Korintska nevjesta), Polidorijev Vampir iz 1819. prvi je primjer oblikovanja modernog lika “aristokratskog vampira”. Izvorno pogrešno pripisan Lordu Byronu, The Vampyre se može smatrati najvažnijim predšasnikom Drakule Brama Stokera. Uz niz autora (među ostalim i pjesnika S. T. Coleridge te L. N. Tolstoja) koji su novonastalom žanru dodavali specifične komponente, izgradnji “vampirskog žanra” zacijelo je najviše pridonijela “Camilla” Josepha Sheridana Le Fanu objavljivana između 1871. i 1873. Konačno, čuveno djelo Brama Stokera, Dracula (1897.) oblikovalo je danas proširenu sliku vampira – spajajući elemente pučkog vjerovanja u pokojnika-povratnika, Polidorijeva aristokratskog grabežljivca, proširenu viktorijansku ikonografiju i Le Fanuovu srednjoeuropsku gotiku.
v Johann Weichard Valvasor, Die Ehre dess Hertzogthums Crain („Slava Vojvodine Kranjske“) (1689).
vi O istarskim štrigunima i njihovu mjestu u pučkim vjerovanjima nedavno su pisali: Tomo Vinšćak, “O štrigama, štrigunima i krsnicima u Istri”, Studia ethnologica Croatica 17 (2005): 221–235 i Luka Šešo, Krsnik između mita i zbilje (Hrvatsko etnološko društvo i Hrvatsko katoličko sveučilište, 2022). Vidi također i etnološke sinteze hrvatske i južnoslavenske građe: Luka Šešo, Živjeti s nadnaravnim bićima. Vukodlaci, vile i vještice hrvatskih tradicijskih vjerovanja (Jesenski i Turk, 2016) te Marijeta Rajković Iveta i Vladimir Iveta, Oni koji noću ustaju iz groba: vampiri od lokalnih priča do popularne kulture (Srednja Europa, 2017).
vii Boris Perić, Vampir (Naklada Ljevak, 2006).
viii Irena Benyovsky, “Vampiri u dubrovačkim selima 18. stoljeća”, Otium 4/1–2 (1996): 118–130.
ix Za detaljnu raščlambu tog slučaja na temelju arhivske građe iz Državnog arhiva u Veneciji vidi: Lovorka Čoralić, Željko Dugac i Sani Sardelić, “Vampiri u korčulanskom selu Žrnovo: tragom jednog arhivskog spisa iz XVIII. stoljeća”, Acta medico-historica Adriatica 9/1 (2011): 33–46.
x Riječ je o dokumentu koji se čuva u Arhivu Zadarske nadbiskupije pod kataloškim brojem HR-AZDN-17-3, u 2. kutiji (br. 8). Inventar arhivske građe kao godinu sastavljanja dokumenta navodi 1664.
xi Za širi europski kontekst vjerovanja kao i za prepletanje pojmova vampira i vukodlaka vidi: Claude Lecouteux, Povijest vampira: autopsija mita (TIM Press, 2013).
xii Zvjezdan Strika, „Catalogus episcoporum ecclesiae Nonensis zadarskog kanonika Ivana A. Gurata“, Radovi Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Zadru 49 (2007): 141.
© Blaga & misterije / Citadela Invicta d.o.o. / Autor Trpimir Vedriš. Sva prava pridržana. Navođenje izvora i autora obvezno je pri svakom dopuštenom korištenju.
Nije dopušteno koristiti ovaj sadržaj, u cijelosti ili djelomično, za treniranje, fino podešavanje, evaluaciju, razvoj, poboljšavanje ili izradu skupova podataka za sustave umjetne inteligencije, uključujući generativne modele, bez prethodne pisane licence nositelja prava. Automatizirano preuzimanje, rudarenje teksta i podataka te druga strojna obrada u navedene svrhe dopušteni su isključivo na temelju zasebnog licencnog ugovora.
