Može li jedan zlatni prsten promijeniti način na koji gledamo na nastanak hrvatske države? Na prvi pogled zvuči pretjerano, no upravo bi najnovije arheološko otkriće iz podmorja Mljeta moglo pomoći u rasvjetljavanju razdoblja o kojem povjesničari desetljećima vode rasprave.
Bizantski brodolom pronađen u blizini Mljeta već se danas smatra jednim od najvažnijih podvodnih arheoloških nalazišta bizantskog razdoblja na Sredozemlju. Nakon devet istraživačkih kampanja, koje Hrvatski restauratorski zavod provodi od 2015. godine, javnosti su predstavljeni iznimni nalazi: luksuzne zlatne pojasne garniture ukrašene smaragdima, rubinima i biserima, zlatnici careva iz Heraklijeve dinastije, bogat trgovački teret te predmet koji je posebno privukao pozornost stručnjaka: zlatni prsten s prikazom bizantskog cara.
Prema dosadašnjim pretpostavkama, prsten je mogao pripadati osobi iz samog vrha bizantske državne ili vojne uprave, možda čak dužnosniku ovlaštenom za pečaćenje carevih isprava. Ako se ta pretpostavka potvrdi, riječ nije samo o vrijednom komadu nakita, nego o rijetkom svjedočanstvu prisutnosti najviših predstavnika Bizantskog Carstva na istočnom Jadranu u razdoblju o kojem znamo iznenađujuće malo.
No ovaj brodolom nije važan samo zbog jednog iznimnog predmeta. Cjelokupan teret upućuje na to da nije riječ o uobičajenoj trgovačkoj plovidbi. Na brodu su pronađeni predmoeti velike vrijednosti, dok je broj amfora bio znatno manji nego što bi se očekivalo na trgovačkom brodu takve veličine. Među stručnjacima tako raste pitanje je li brod prevozio robu ili je možda bio dio diplomatske ili službene misije visokih bizantskih dužnosnika?
Razdoblje koje povjesničari nazivaju “šutnjom izvora”
Početkom 2026. godine, u sklopu ciklusa Predavanja tijekom izložbe U početku bijaše kraljevstvo, izvanredni profesor Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dr. sc. Trpimir Vedriš održao je predavanje „Hrvati, Franci i Bizant: novi pogled na početke hrvatske državnosti“.
Polazeći od najnovijih međunarodnih istraživanja, Vedriš je predstavio novu historiografsku paradigmu koja pokušava objasniti nastanak hrvatske kneževine ne promatrajući pojedinačne događaje izolirano, nego kao dio velikih političkih promjena koje su zahvatile Europu krajem 8. i početkom 9. stoljeća.
Jedan od ključnih problema tog razdoblja jest činjenica da između sredine 7. stoljeća i kraja 8. stoljeća raspolažemo vrlo malim brojem pouzdanih pisanih izvora. U predavanju se kao vrijeme svojevrsne „šutnje izvora“ navodi razdoblje između približno 641. i 787. godine, zbog čega arheologija postaje jedan od najvažnijih načina razumijevanja prošlosti.
Svaki novi arheološki nalaz iz tog razdoblja ima iznimnu vrijednost. Dok kronike šute, predmeti pronađeni u zemlji ili na morskom dnu mogu ispričati priču o političkim odnosima, trgovini, upravi i ljudima koji su oblikovali istočni Jadran mnogo prije nego što se pojavljuju prvi opširniji pisani izvori.
Jadran nije bio zaboravljena periferija
Dugo se pretpostavljalo kako je istočni Jadran nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva bio gotovo odsječen od velikih političkih zbivanja Mediterana. No posljednjih desetljeća sve više nalaza pokazuje sasvim drukčiju sliku.
Vedriš je na predavanju pokazao kako se upravo u desetljećima koja su prethodila i slijedila sklapanje Aachenskog mira 812. godine isprepliću tri velika procesa – širenje Franačkog Carstva, obnova bizantske vlasti na Jadranu i ponovno jačanje papinstva.
Aachenskim mirom Karlo Veliki i bizantski car Mihajlo I. razgraničili su svoje interesne sfere. Bizant je zadržao dalmatinske gradove i otoke, dok je franački utjecaj prevladao u unutrašnjosti. Upravo iz tog složenog odnosa između dvaju carstava postupno nastaje politički prostor u kojem će se razviti Hrvatska kneževina.
Drugim riječima, Dalmacija nije bila izolirana periferija između velikih sila, nego prostor u kojem su se susretali diplomatski, vojni i gospodarski interesi Bizanta, Franaka i papinstva.
Bizantska uprava nije nestala
Jedna od najvažnijih poruka Vedriševa predavanja jest da Bizantsko Carstvo nakon 7. stoljeća nije nestalo s istočnog Jadrana, nego je prilagodilo način upravljanja svojim posjedima.
Carigrad je i dalje preko dalmatinskih gradova održavao političke, gospodarske i crkvene veze sa zapadnim dijelom Jadrana. U Zadru, Dubrovniku i drugim obalnim središtima djelovali su carski predstavnici različitih titula – stratezi, arhonti, katepani i drugi visoki dužnosnici – čiji se tragovi danas otkrivaju zahvaljujući arheološkim nalazima i olovnim pečatima.
Zbog toga današnja arheološka istraživanja sve jasnije pokazuju da istočni Jadran nije bio rub Carstva, nego važna poveznica između Carigrada, Italije i srednje Europe.
Zlatni prsten nije usamljen dokaz
Nalaz iz Mljeta posebno je zanimljiv zato što se nadovezuje na niz drugih bizantskih predmeta pronađenih na hrvatskoj obali.
Jedna od tema Vedriševa predavanja bili su olovni pečati ili bule bizantskih upravitelja i visokih dužnosnika pronađeni u Dalmaciji. Ti su pečati služili za ovjeravanje službenih isprava, a danas predstavljaju jedan od najvažnijih materijalnih dokaza funkcioniranja bizantske uprave.
Među njima se posebno ističe pečat Lava, stratega Kefalonije, datiran oko 810. godine i pronađen na plaži Kolovare u Zadru. Osim njega, od ranije su poznati pečati arhonta Jurja, stratega Eustatija, Nikole, Brjenija i Eutimija. Posebno je zanimljiv i pečat Teodula, carskog spatara kandidata i katepana Raguze, koji je u hrvatskoj historiografiji identificirao francuski bizantolog Vivien Prigent.
Iako su javnosti manje poznati od zlatnih predmeta ili oružja, upravo su pečati iznimno važni jer predstavljaju izravne tragove ljudi koji su upravljali bizantskim posjedima na istočnoj obali Jadrana.
Ako se zlatni prsten iz Mljeta doista može povezati s osobom sličnog društvenog položaja, riječ je o još jednom dijelu istoga mozaika.
Što znače titule stratega, arhonta i spatara?
Naslovi koji se pojavljuju na pečatima možda zvuče egzotično, ali oni mnogo govore o načinu funkcioniranja Bizantskog Carstva.
Spatar (grč. spatharios) titula je koja potječe s istočnorimskog dvora, gdje su „mačonoše” u kasnoj antici bili carevi tjelohranitelji. Tijekom vremena prerasta u jednu od važnih dvorskih titula pa njezina prisutnost u ranosrednjovjekovnoj Dalmaciji svjedoči o razvijenoj bizantskoj dvorskoj i upravnoj hijerarhiji.
Strateg je bio vojni i civilni upravitelj određene pokrajine ili teme, dok je arhont označavao visokoga upravnog dužnosnika.
Takve se titule nisu dodjeljivale slučajno. Njihova prisutnost na pečatima pronađenima u Dalmaciji pokazuje da su bizantske vlasti održavale organiziranu upravu na istočnom Jadranu i u razdobljima koja su se dugo smatrala gotovo potpuno nepoznatima.
Novac govori jednako glasno kao i prsten
Vedriš je na predavanju upozorio i na veliku količinu bizantskog novca pronađenog na području Hrvatske. Posebno se ističu zlatni solidi careva Konstantina V., Lava III. i Lava IV., koji svjedoče o obnovi gospodarske aktivnosti na Jadranu tijekom druge polovice 8. stoljeća.
Kako je istaknuo, među znanstvenicima postoje različita tumačenja njihova dolaska – od darova lokalnim elitama, preko plaćanja obrane i uprave, do trgovačkog prometa i crkvenih veza s Carigradom.
Sada se toj skupini nalaza pridružuje i prsten iz Mljeta. Za razliku od novca, koji govori o gospodarskim tokovima, ili pečata, koji svjedoče o administraciji, ovaj predmet mogao bi pružiti neposredan uvid u prisutnost pojedinca iz najviših slojeva bizantskog društva na istočnom Jadranu.
Nicejski sabor i obnova veza s Dalmacijom
Vedriš je u predavanju podsjetio i na važnost Drugog nicejskog sabora 787. godine, kojim je okončano razdoblje ikonoklazma u Bizantskom Carstvu. No jednako je važna činjenica da su na tom saboru sudjelovala i četvorica biskupa iz Dalmacije – Ivan iz Salone (Splita), Urso s Raba, Lovro iz Osora i Ivan iz Kotora. Njihova prisutnost svjedoči da su dalmatinske biskupije bile aktivno uključene u crkveni i politički život Bizantskog Carstva te povezane s Carigradom u jednom od ključnih trenutaka njegove povijesti.
Obnova štovanja ikona stoga nije predstavljala samo crkvenu odluku, nego i važan politički trenutak koji potvrđuje da je istočni Jadran ostao dio šire mreže bizantskih i mediteranskih veza. Vjerske, političke i gospodarske promjene odvijale su se istodobno, a upravo se njihovim ispreplitanjem postupno stvarao prostor u kojem će nastati srednjovjekovna Hrvatska.
Brodolom je možda stariji nego što se pretpostavlja
Iako se bizantski brodolom kod Mljeta najčešće povezuje s razdobljem obnove bizantske prisutnosti na Jadranu tijekom 8. stoljeća, pitanje njegova datiranja još uvijek nije konačno riješeno.
Kako ističe dr. sc. Trpimir Vedriš, nakon što je doznao za nalaz razgovarao je s američkim arheologom i povjesničarom Florinom Curtom, jednim od vodećih svjetskih stručnjaka za rani srednji vijek jugoistočne Europe. Curta upozorava da pronađene kovanice cara Konstansa II. izgledaju kao svježe iskovane te smatra da ih je teško povezati s političkim okolnostima 8. stoljeća.
Ako bi se pokazalo da je brodolom nastao prije 700. godine, otvorila bi se sasvim nova pitanja o političkim odnosima na istočnom Jadranu u razdoblju iz kojega gotovo da i nemamo pisanih izvora.
Vedriš pritom naglašava da pitanje kronologije ostaje otvoreno. Jednako tako, sve više pokazatelja upućuje na to da brod vjerojatno nije prevozio uobičajeni trgovački teret. Bogatstvo zlatnih predmeta prije sugerira diplomatsku misiju ili prijenos darova nego klasičnu trgovinu.
Posebno je zanimljivo što Curta pojedine nalaze povezuje s čuvenim nalazom iz Male Pereščepine u današnjoj Ukrajini, koji se tradicionalno dovodi u vezu s elitom bugarskog kana Kubrata. Ako se takva usporedba pokaže opravdanom, brodolom kod Mljeta mogao bi dobiti još šire značenje u proučavanju političkih i diplomatskih odnosa ranosrednjovjekovne Europe.
Arheologija popunjava praznine koje izvori ne mogu
Pisana vrela o 7. i 8. stoljeću ostaju rijetka, a mnoga pitanja još uvijek nemaju konačan odgovor.
Upravo zato suvremena istraživanja sve više povezuju arheologiju, numizmatiku, sigilografiju, povijest umjetnosti i povijesne izvore kako bi rekonstruirala sliku tog razdoblja.
Bizantski brodolom kod Mljeta, zajedno sa zlatnim prstenom, pečatima bizantskih upravitelja pronađenima u Dalmaciji, nalazima zlatnog novca i novim historiografskim interpretacijama koje je predstavio dr. sc. Trpimir Vedriš, pokazuje da razdoblje nakon propasti Zapadnog Rimskog Carstva nije bilo tek “mračno doba”, nego vrijeme intenzivnih političkih, gospodarskih i kulturnih promjena.
Možda nikada nećemo doznati tko je nosio zlatni prsten pronađen na morskom dnu kod Mljeta ni kakvu je zadaću imao čovjek koji ga je izgubio u brodolomu prije više od tisuću godina. No svaki novi nalaz – pečat, zlatnik, dio luksuznog tereta ili ulomak broda – postupno rasvjetljuje stoljeća koja su se dugo smatrala gotovo nijemima.
U tome je i najveća vrijednost ovoga otkrića. Ne samo u zlatu od kojega je prsten izrađen, nego u pitanjima koja otvara o ljudima, putovima i političkim odnosima iz kojih će se, između Bizanta, Franaka i papinstva, postupno oblikovati srednjovjekovna Hrvatska.
Kako zaključuje dr. sc. Trpimir Vedriš, čini se da je “mračno doba” ponajprije posljedica oskudice pisanih izvora, a ne vjeran odraz tadašnje stvarnosti. Upravo zato ovakva arheološka otkrića iz temelja mijenjaju naš pogled na jedno od najslabije poznatih razdoblja hrvatske povijesti.
