Jedan od najpoznatijih brodoloma antičkog svijeta možda se dogodio mnogo bliže hrvatskoj obali nego što smo navikli misliti. Djela apostolska ne kažu da se sveti Pavao nakon četrnaest dana oluje iskrcao na Malti, nego navode otok koji se zvao Melítē – Melita. Problem je u tome što su u antičkom svijetu postojale najmanje dvije poznate Melite: današnja Malta i današnji Mljet.
Tvrdnja da je Mljet bio Pavlova Melita nije dokazana, a Malta i dalje ostaje dominantno prihvaćeno mjesto brodoloma. Ipak, kada se zajedno promotre antički izvori, povijesna geografija, morske struje, plovidbeni pravci, arheološki nalazi i stoljetna mljetska predaja, pojavljuje se niz vrlo uvjerljivih indicija koje hrvatsku Melitu vraćaju u ozbiljnu raspravu.
Ta je rasprava danas zanimljivija nego prije samo nekoliko godina. Nova podvodna arheološka istraživanja dodatno potvrđuju ono što geografija Mljeta već sugerira: otok nije bio zabačena točka na rubu antičkog svijeta. Hrvatski restauratorski zavod, predstavljajući 2026. rezultate istraživanja iznimnog bizantskog brodoloma, Mljet smješta na jedan od najvažnijih pomorskih pravaca koji je stoljećima povezivao istočni i zapadni Mediteran.
U Djelima apostolskim ne piše Malta
Pavao je kao rimski građanin zatražio da mu se sudi pred carem pa je kao zatočenik krenuo iz Cezareje prema Rimu. Brod je preko istočnog Sredozemlja stigao do Krete, nakon čega ga je zahvatilo snažno nevrijeme. Posada je izgubila mogućnost normalne plovidbe i brod više nije slijedio planiranu rutu, nego je bio prepušten vjetru i moru.
Četrnaeste noći mornari su naslutili blizinu kopna, počeli mjeriti dubinu i pokušali usmjeriti brod prema obali. Plovilo se nasukalo, pramac je ostao nepomičan, a valovi su počeli razbijati krmu. Prema Djelima apostolskim, svih 276 ljudi uspjelo je doći do kopna. Tek tada se pojavljuje ime otoka: Melita.
Današnja Malta u antičkim se izvorima doista nazivala Melita, ali isto je ime nosio i Mljet. Plinije Stariji u 1. stoljeću u svojoj Naturalis historia opisuje otoke uz ilirsku obalu i Melitu smješta u jadranski otočni prostor, u kontekstu u kojem nema dvojbe da govori o današnjem Mljetu.
Samo ime otoka zato ne može riješiti pitanje Pavlova brodoloma. Ono ipak potvrđuje da je upravo u Pavlovo vrijeme na istočnoj obali Jadrana postojao otok koji su antički autori poznavali pod istim imenom koje se pojavljuje u Djelima apostolskim.
Brod je bio nošen po Adriji
Još jedan detalj iz Djela apostolskih privlači pozornost. Autor navodi da je brod četrnaeste noći bio nošen morem koje naziva Adria. Današnjem čitatelju to gotovo automatski zvuči kao Jadransko more, no antička geografija taj je naziv koristila šire i njime je mogla obuhvaćati i dijelove Jonskog mora.
Spominjanje Adrije zato nije dokaz da se brod nalazio u današnjem Jadranu, ali nije ni beznačajan podatak. Pokazuje da Pavlovo putovanje treba promatrati u okviru antičke geografije, u kojoj granice mora i nazivi nisu odgovarali današnjoj karti.
Upravo se iz tog šireg morskog prostora prema sjeveru otvara jedan od najvažnijih povijesnih pravaca istočnog Jadrana, preko Otrantskih vrata prema južnoj Dalmaciji, Mljetu, Korčuli i dalje uz razvedenu hrvatsku obalu.
More od Otranta vodi uz istočnu obalu
Opća cirkulacija Jadranskog mora odvija se tako da voda kroz Otrantska vrata ulazi u Jadran, a Istočnojadranska struja dominantno se kreće prema sjeverozapadu uz albansku, crnogorsku i hrvatsku obalu. Uz talijansku obalu povratno se kretanje odvija prema jugoistoku.
To ne znači da bi morska struja sama po sebi morala odnijeti Pavlov brod prema Mljetu. U olujnim uvjetima vjetar može biti znatno važniji od prosječne struje, a stvaran smjer plutanja ovisi o meteorološkim i lokalnim okolnostima. Ipak, osnovni smjer cirkulacije pokazuje da kretanje iz južnog prema sjevernom Jadranu uz istočnu obalu nije pomorski apsurd.
Mljet se nalazi upravo uz taj prirodni koridor. Brod koji bi iz prostora Jonskog mora ušao kroz Otrant ulazio bi u morski prostor uz istočnu obalu i niz otoka koji su stoljećima služili kao orijentiri, zakloni i postaje na plovidbenom pravcu.
Zašto se stoljećima plovilo hrvatskom stranom Jadrana
Pokojni redoviti profesor dr. sc. Mithad Kozličić, jedan od najvažnijih hrvatskih istraživača povijesti pomorstva i historijske geografije Jadrana, desetljećima je proučavao povijesne plovidbene pravce, karte i plovidbene priručnike.
Njegova istraživanja ne govore da je Pavao bio na Mljetu i ne treba ih koristiti kao dokaz te teze. Pokazuju, međutim, koliko je istočni Jadran tijekom stoljeća bio važan komunikacijski prostor. Razvedena obala, otoci, kanali i prirodna zakloništa omogućavali su način plovidbe bitno drukčiji od onoga uz otvoreniju talijansku obalu.
Brodovi su se u slučaju nevremena mogli skloniti iza otoka, u kanal ili uvalu i ondje čekati povoljnije uvjete. Mljet zato nije bio udaljena otočna periferija, nego dio pomorskoga prostora kojim se stoljećima povezivao južni Jadran sa srednjom i sjevernom Dalmacijom te Italijom.
Može li brod s Krete završiti na Mljetu?
Dubrovački kapetan i istraživač Antun Ničetić pokušao je Pavlov brodolom analizirati upravo kao pomorski događaj. U svojim istraživanjima razmatrao je antičko brodarstvo, trajanje putovanja, vjetrove i plovidbene okolnosti te zastupao mogućnost da je Melita iz Djela apostolskih zapravo Mljet.
Takva rekonstrukcija nije općeprihvaćena i sama po sebi ne dokazuje mjesto brodoloma. Važna je zato što pokazuje da se problem ne može rješavati samo povlačenjem najkraće crte između Krete, Malte i Rima. Brod iz Djela apostolskih nakon Krete više nije normalno slijedio planirani smjer, nego ga je nosilo more.
Ako se prihvati taj okvir, pitanje kamo ga je mogla odnijeti kombinacija vjetra, struja i konfiguracije mora postaje legitimno pomorsko, a ne samo teološko ili tradicionalno pitanje.
Na Mljetu već leži rimski brod iz Pavlova stoljeća
Kod rta Glavat na sjeverozapadnom dijelu Mljeta 1987. godine otkriven je rimski trgovački brodolom. Nalazište je istraživano u četiri kampanje od 1988. do 1991., a brodolom pripada 1. stoljeću poslije Krista.
Među nalazima su italska keramika, različiti tipovi amfora, olovna ruda i poluproizvodi te velike količine sirovog stakla. Teret pokazuje veze s različitim dijelovima mediteranskoga gospodarstva i potvrđuje da su trgovački brodovi uz Mljet plovili kao dijelom šire rimske trgovačke mreže.
To nije Pavlov brod i nema arheološkog razloga da ga se s njime povezuje. Njegova je važnost u nečem drugom: fizički potvrđuje da su upravo u Pavlovo stoljeće rimski trgovački brodovi plovili uz jadransku Melitu i ondje doživljavali brodolome.
Polače potvrđuju da Mljet nije bio periferija
Nekoliko stoljeća poslije isti pomorski prostor ostaje važan. Krešimir Regan i Branko Nadilo u radu „Predromaničke crkve na dijelu južnodalmatinskih otoka“, objavljenom u časopisu Građevinar, opisuju složen arheološki krajolik Mljeta, posebno kasnoantički kompleks u Polačama.
Ondje se nalazila rimska villa rustica, a zatim veliki kasnoantički kompleks uz jednu od najboljih prirodnih luka na otoku. Na uzvisini iznad njega nalazio se kaštel, dok su u neposrednoj okolici zabilježene crkve i druge građevine iz kasnoantičkih i ranosrednjovjekovnih faza.
Takav raspored teško je razumjeti bez mora. Polače su bile mjesto na kojem su se kopnena arhitektura, luka i plovidbeni pravac spajali u jednu cjelinu. Mljet je bio uključen u promet ljudi, robe, vojske, službenika i informacija koje su se kretale između istočnog Mediterana i Jadrana.
Justinijan nije stvorio morsku cestu, ali ju je morao čuvati
U 6. stoljeću, u vrijeme cara Justinijana, strateška vrijednost istočnog Jadrana dodatno raste. Bizantsko Carstvo pokušava obnoviti vlast u Italiji i drugim dijelovima zapadnog Sredozemlja, a Jadran postaje važan komunikacijski prostor između istočnog dijela Carstva i Italije.
Duž istočne obale nalazimo kasnoantičke i ranobizantske utvrđene položaje, luke i naselja. Nije opravdano svaki od njih automatski proglasiti dijelom jedinstvenoga, centralno projektiranog Justinijanova limesa, ali njihov raspored pokazuje jasnu stratešku logiku.
Geografija je morsku cestu stvorila mnogo prije Justinijana. Carstvo je njezine najvažnije točke moralo štititi, nadzirati i koristiti. Mljet je na tom pravcu stajao gotovo na samom južnom ulazu u hrvatski otočni prostor.
Bizantski brod ponovno tone uz isti otok
Koliko je taj pravac ostao važan pokazuje jedno od najzanimljivijih novijih hrvatskih podvodnih arheoloških otkrića. Kod Mljeta se od 2015. istražuje bizantski brodolom iz 7. ili 8. stoljeća, a Hrvatski restauratorski zavod rezultate je detaljnije predstavio u srpnju 2026. godine.
Bizantski brodolom kod Mljeta krije zlato, dragulje i prsten cara iz Heraklijeve dinastije
Pronađene su četiri zlatne pojasne garniture, kopče i jezičci ukrašeni smaragdima, rubinima i biserima, zlatnici četvorice careva Heraklijeve dinastije te zlatni prsten s prikazom cara. Za taj prsten Hrvatski restauratorski zavod navodi da je mogao pripadati samo osobi iz najvišega državnog ili vojnog vrha te da je mogao biti diplomatski dar ili osobni predmet visokoga bizantskog dužnosnika.
Posebno je zanimljiva pretpostavka istraživača da je brod u trenutku havarije možda pokušavao pronaći zaklon upravo u Polačama. Hrvatski restauratorski zavod pritom naglašava položaj Mljeta na jednom od najvažnijih pomorskih pravaca koji je stoljećima povezivao istočni i zapadni Mediteran.
Rimski trgovački brod iz 1. stoljeća i bizantski brod iz 7. ili 8. stoljeća razdvaja približno šest stoljeća. Oba su završila kod Mljeta, na pomorskom prostoru kojim se stoljećima odvijala komunikacija između različitih dijelova Mediterana.
Kada pisani izvori šute, brodolomi govore
Materijalni tragovi posebno su važni za razumijevanje razdoblja u kojima pisanih izvora ima malo. Povjesničar Trpimir Vedriš, govoreći o ranosrednjovjekovnom Jadranu i odnosima Bizanta, Franaka i prostora budućih hrvatskih političkih struktura, upravo takve tragove stavlja u širi kontekst promjena koje se događaju nakon kasne antike.
Utvrde, luke, novac, nakit, pečati i brodolomi pokazuju da veze s bizantskim svijetom nisu jednostavno nestale. Komunikacija se nastavila morem, čak i ondje gdje nam kronike ne ostavljaju dovoljno podataka da rekonstruiramo svaki njezin korak.
Mljet se i u tom razdoblju nalazi na istom mjestu: uz morsku prometnicu koja spaja južni Jadran s dalmatinskim gradovima, sjeverom i Italijom.
Mljećani su imali i crkvu sv. Pavla
Na lokalitetu Crkvina kod Korita, između Korita i Saplunare, istraženi su ostaci crkvene arhitekture koju Krešimir Regan i Branko Nadilo spominju u radu o predromaničkim crkvama južnodalmatinskih otoka.
U interpretaciji crkve postoje otvorena pitanja. Arheolog Ivica Žile povezivao ju je sa sv. Petrom i Pavlom, dok Regan i Nadilo upozoravaju da se takvo titularstvo ne može bez dodatnih dokaza projicirati u njezinu najstariju fazu.
Za priču o Pavlu važnije je da autori bilježe kako su stanovnici Mljeta crkvu nazivali crkvom sv. Pavla i vezivali je uz predaju da se apostol nakon brodoloma iskrcao upravo na tom dijelu otoka.
To nije dokaz Pavlova boravka, ali jest trag da se njegova priča na Mljetu vezala uz konkretan prostor i stvarni arheološki lokalitet.
Zmija iz Djela postala je mljetska predaja
U Djelima apostolskim nakon brodoloma slijedi poznati prizor u kojem Pavao skuplja granje za vatru, a iz topline izlazi zmija i hvata ga za ruku. Otočani očekuju da će umrijeti, no Pavao zmiju otresa u vatru i ostaje neozlijeđen.
Na Mljetu se tijekom vremena razvio lokalni sloj predaje prema kojem je Pavao otok oslobodio otrovnih zmija. To nije dio izvornog teksta Djela apostolskih i ne može se koristiti kao povijesni dokaz, ali pokazuje kako se biblijski motiv duboko ugradio u otočnu memoriju.
Kasnije unošenje mungosa na Mljet nema veze s nastankom te priče. Mungos je na otok doveden početkom 20. stoljeća radi suzbijanja zmija, dok je Pavlova predaja mnogo starija.
Pavlova špilja daje priči geografiju
Na južnoj strani Mljeta nalazi se Pavlova špilja, koju lokalna tradicija povezuje s apostolovim dolaskom i brodolomom. Sama špilja nije arheološki dokaz događaja, baš kao što ni naziv crkve sv. Pavla nije dokaz njegove nazočnosti.
Zajedno ipak pokazuju koliko se priča o Pavlu ukorijenila u prostor. Predaja nije ostala samo pripovijest, nego je dobila obalu, špilju, crkvu i određeni dio otoka koji su generacije stanovnika povezivale s brodolomom.
Za povjesničara takva mjesta nisu dokaz da se događaj doista zbio, ali jesu važan trag povijesti lokalne memorije.
Mljetska priča stara je najmanje četrnaest stoljeća
Mljetska teorija najčešće se povezuje s dubrovačkim benediktincem Ignjatom Đurđevićem, koji je 1730. u Veneciji objavio veliko latinsko djelo posvećeno dokazivanju da je Pavlova Melita bila upravo Mljet. No Đurđević nije izmislio tu ideju, niti je ona nastala u ranome novom vijeku.
Trag vodi mnogo dublje u prošlost. Identifikacija Pavlove Melite s Mljetom zabilježena je već u Geografiji armenskoga učenjaka Ananije Širakacija, djelu koje se smješta u 7. stoljeće. Nekoliko stoljeća poslije isto mišljenje nalazimo kod bizantskog cara Konstantina VII. Porfirogeneta, koji u djelu De administrando imperio Mljet povezuje s Lukinim opisom otoka na kojem je zmija ugrizla Pavla.
To ne dokazuje da su Širakaci ili Porfirogenet bili u pravu. Dokazuje nešto drugo, za povijest ove rasprave iznimno važno: mljetska identifikacija Pavlove Melite može se u pisanoj tradiciji pratiti najmanje do 7. stoljeća.To više nije kasna turistička legenda. To je tradicija stara približno četrnaest stoljeća.
Malta još uvijek ima snažan argument
Unatoč svemu navedenom, Malta ostaje dominantno prihvaćena identifikacija Pavlove Melite. Posebno je važan nastavak putovanja opisan u Djelima apostolskim.
Nakon tri mjeseca provedena na Meliti Pavao se ukrcava na aleksandrijski brod, a sljedeća izričito navedena luka je Sirakuza na Siciliji. Nakon toga slijede Regij, Puteoli i konačno Rim.
Ako je Melita Malta, slijed Malta – Sirakuza – južna Italija – Rim vrlo je prirodan. Ako je Melita Mljet, brod bi najprije morao ponovno ploviti prema jugu prije nastavka putovanja prema Italiji. Takva ruta nije nemoguća, osobito za trgovački brod s vlastitim itinerarom, ali zahtijeva dodatno objašnjenje.
Zato mljetsku hipotezu ne treba predstavljati kao riješenu stvar. Treba je promatrati kao ozbiljnu alternativu koja ima više povijesnih, geografskih i arheoloških uporišta nego što se na prvi pogled čini.
Vrijeme je da Mljet vratimo u raspravu
Ne postoji jedan nalaz kojim se može pokazati na Mljet i reći da je ondje bio sveti Pavao. Postoji, međutim, čitav niz tragova koji se teško mogu ignorirati kada ih se promatra zajedno.
Postoji antička Melita na istočnoj obali Jadrana. Postoji prirodni morski koridor koji iz smjera Otranta vodi uz hrvatsku obalu. Postoji povijesni plovidbeni prostor čiju je važnost kroz karte, rute i plovidbene priručnike istraživao Mithad Kozličić. Postoji Ničetićeva pomorska rekonstrukcija koja pokazuje da mljetsku mogućnost nije opravdano unaprijed odbaciti.
Postoji rimski trgovački brod iz 1. stoljeća potonuo uz Mljet. Postoje Polače, kasnoantički kompleks, crkve, luka i utvrđeni položaji. Postoji bizantski brodolom iz 7. ili 8. stoljeća s predmetima bizantske elite, čija su nova istraživanja ponovno upozorila na položaj Mljeta na velikoj komunikaciji između istočnog i zapadnog Mediterana.
Postoji i predaja. Ne od jučer i ne iz vremena razvoja modernog turizma, nego dokumentirana najmanje od 7. stoljeća. Postoje crkva sv. Pavla, Pavlova špilja i priča o zmijama koja biblijski događaj veže uz konkretan mljetski krajolik.
Ništa od toga pojedinačno nije konačan dokaz. Svi ti tragovi zajedno, međutim, čine Mljet mnogo ozbiljnijim kandidatom nego što ga se obično predstavlja.
Možda je Malta doista Pavlova Melita. No hrvatska Melita ima mnogo jači slučaj nego što smo navikli misliti i nakon gotovo dvije tisuće godina pitanje Pavlova brodoloma još uvijek zaslužuje ostati otvoreno.
A postoji još jedna neobična priča koja pokazuje koliko je identitet dviju antičkih Melita zamršen. Plinije Stariji uz jadransku Melitu spominje male pse Melitaei i pritom se poziva na mnogo starijeg Kalimaha. Drugi antički autori iste pse povezuju s Maltom.
Je li čak i maltezer možda dobio ime po Mljetu? To je druga priča o hrvatskoj Meliti i nastavak ovog serijala.
Literatura
- Djela apostolska, 27–28 — temeljni izvor za Pavlovo putovanje prema Rimu, oluju, četrnaest dana plutanja, brodolom na Meliti, susret sa zmijom i nastavak putovanja prema Sirakuzi i Italiji.
- Plinije Stariji, Naturalis historia — antički izvor za jadransku Melitu, današnji Mljet. Plinije je važan i za nastavak našeg serijala jer uz Melitu spominje pse Melitaei.
- Antun Ničetić, „O nekim navigacijskim aspektima plovidbe Svetoga Pavla od Krete do Melite“, Anali Zavoda za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku, 38 (2000), 305–370. Izvorni znanstveni rad koji problem Pavlova brodoloma razmatra iz perspektive plovidbe, vjetrova i navigacije te argumentira u korist Mljeta. Hrčak
Ničetić – cijeli rad na Hrčku (PDF) - Marija Buzov, „Je li otok Mljet – Melita u Dalmaciji – otok brodoloma Sv. Pavla?“, Histria antiqua, 21 (2012), 491–505. Važan suvremeni pregled arheoloških i historiografskih argumenata. Buzov prati mljetsku tradiciju sve do Ananije Širakacija te obrađuje Ignjata Đurđevića i stariju raspravu o Meliti. Hrčak
Buzov – članak na Hrčku - Mithad Kozličić, „Jadranske plovidbene rute od staroga do prvih stoljeća novoga vijeka“, Histria antiqua, 21 (2012), 13–20. Rad je korišten za širi kontekst povijesnih jadranskih plovidbenih pravaca i mogućnosti antičkog brodarstva. Hrčak
Kozličić – članak na Hrčku - Irena Radić Rossi i Mario Jurišić, „The Roman Shipwreck off Mljet, Croatia“, Germania, 71 (1993), 113–138. Temeljni znanstveni rad o brodolomu kod rta Glavat. Nalazište je otkriveno 1987., istraživano od 1988. do 1991., a brod je potonuo u 1. stoljeću poslije Krista. CroRIS
Radić Rossi – Jurišić, bibliografski zapis CroRIS - Krešimir Regan i Branko Nadilo, „Predromaničke crkve na dijelu južnodalmatinskih otoka“. Rad donosi podatke o Polačama, crkvenoj arhitekturi Mljeta i lokalitetima važnima za mljetsku tradiciju o svetom Pavlu. Spasimo Bisevo
Regan i Nadilo – mrežna verzija rada - Hrvatski restauratorski zavod, „Bizantski brodolom na Mljetu – jedno od najvažnijih podvodnih arheoloških otkrića na istočnoj obali Jadrana“, 20. srpnja 2026. Aktualni službeni izvor za brodolom iz 7./8. stoljeća, zlatne pojasne garniture, zlatnike Heraklijeve dinastije, carski prsten i važnost Mljeta na pomorskom pravcu između istočnog i zapadnog Mediterana. HRZ
Hrvatski restauratorski zavod – bizantski brodolom na Mljetu
Napomena uz izvore: Za stariju tradiciju o Pavlovu brodolomu dodatno su konzultirani Ananija Širakaci, Konstantin VII. Porfirogenet i Ignjat Đurđević. U članku se njihova svjedočanstva koriste kao dokaz postojanja i starosti mljetske tradicije, a ne kao dokaz da se sam brodolom doista dogodio na Mljetu. Za taj dio suvremeni historiografski oslonac predstavlja rad Marije Buzov.
