Riječ je o gotovo tri i pol stoljeća starim prikazima kineskih gradova, luka i pejzaža. Motivi su to koji su u 18. stoljeću u zagorskom dvorcu promatraču morali djelovati jednako egzotično kao i danas.
Do otkrića je došlo tijekom cjelovite i energetske obnove dvorca koji je oštećen u potresima 2020. godine. Kako je opisala glavna konzervatorica Viki Jakaša Borić, oslici su pronađeni u izrazito lošem stanju.
Stoljeća vlage, prenamjena i građevinskih zahvata ostavila su duboka oštećenja. Unatoč tome, već nakon prvih konzervatorskih zahvata postalo je jasno da je riječ o iznimno vrijednom i rijetkom primjeru zidnog slikarstva.
“Prizori prikazuju uređene luke s brodovima, gradske vizure, vrtove i arhitekturu koja upućuje na kineske uzore, uključujući i motive koji podsjećaju na carske komplekse poput Zabranjenog grada, ali i velike trgovačke luke kakve su u to vrijeme snažno zaokupljale europsku maštu”, opisala je glavna konzervatorica Dvorca umjetnika Oršić-Jakovlje Viki Jakaša Borić.
Dok promatramo oslike, koji tek pomnijim pogledom otkrivaju skrivene motive i figure, dodala je kako je ključno razumjeti kako ti prizori nisu nastali izravnim kontaktom s Kinom.
Njihovo podrijetlo vodi do jedne od najutjecajnijih europskih knjiga o Dalekom istoku iz 17. stoljeća. Riječ je o djelu nizozemskog putopisca Johana Nieuhofa pod naslovom An Embassy from the East-India Company of the United Provinces to the Grand Tartar Cham, Emperor of China, objavljenom 1665. godine u Amsterdamu.
Ta opsežna knjiga, danas dostupna i u digitalnom obliku, nastala je nakon Nieuhofova boravka u Kini u sklopu diplomatske misije Nizozemske istočnoindijske kompanije (1655.–1657.). Donijela je Europi jedan od prvih sustavnih i vizualno uvjerljivih prikaza kineskih gradova, rijeka, luka i svakodnevnog života, temeljenih na izravnom promatranju i autorovim crtežima.
Dok je Europa stoljećima Kinu poznavala ponajprije kroz gotovo legendarne opise iz Il Milione i putopisnu tradiciju Marca Pola, slika tog dalekog svijeta bila je mješavina stvarnosti, preuveličavanja i mašte. Il Milione, nastao krajem 13. stoljeća, opisuje Polova putovanja kroz Aziju i boravak na dvoru mongolskog vladara Kublaj-kana, donoseći priče o bogatim gradovima, razvijenoj trgovini i neobičnim običajima.
Knjiga je ubrzo postala iznimno popularna i stoljećima ostala jedan od glavnih izvora znanja o Istoku. Prevođena je, prepisivana i čitana diljem Europe, a njezin utjecaj bio je toliki da je nadahnuo i Kristofora Kolumba koji je, tragajući za pomorskim putem prema Aziji, vjerovao da će stići u zemlje koje je opisivao Marco Polo.
U tom kontekstu, Nieuhofova knjiga označava prijelomni trenutak. Nakon stoljeća oslanjanja na tekstualne i često idealizirane opise, Europa napokon dobiva konkretne slike kineskih gradova i krajolika. Upravo su te ilustracije, reproducirane u grafičkim listovima i široko distribuirane, poslužile kao izravan predložak umjetnicima diljem kontinenta. Knjiga je vrlo brzo prevedena na njemački, francuski, engleski i španjolski jezik te je postala izuzetno popularna u europskim intelektualnim i umjetničkim krugovima.
Iz tog snažnog vizualnog impulsa razvio se umjetnički stil Chinoiserie, koji od kraja 17. stoljeća postupno osvaja europske dvorce i salone, a svoj vrhunac doseže u 18. stoljeću. Riječ je o europskoj interpretaciji kineske i šire istočnoazijske umjetnosti, maštovitoj, dekorativnoj i često idealiziranoj.
Poput baroka i rokokoa, s kojima se vremenski preklapa, Chinoiserie obiluje bogatim ukrasima, asimetrijom i razigranim kompozicijama, no njegov sadržaj temelji se na egzotičnim motivima koje su Europljani povezivali s Kinom.
Motivi pagoda, vrtova, luka, trgovaca i svakodnevnih prizora, upravo oni koji se sada ponovno otkrivaju u Dvorcu umjetnika Oršić-Jakovlje, svjedoče o tome kako je Daleki istok bio prisutan u europskoj mašti, ali i u stvarnim umjetničkim praksama. Na području kontinentalne Hrvatske do sada nisu zabilježeni oslici takvog sadržaja, što ovom nalazu daje dodatnu povijesnu i kulturnu vrijednost.
Njihova prisutnost u zagorskom dvorcu povezana je s društvenim i kulturnim položajem obitelji Oršić, jedne od najznačajnijih plemićkih obitelji ovih prostora. Poznati i kao Slavetićki, prema imanju Slavetić kraj Jastrebarskog koje im je poklonio Ugarsko-Hrvatski kralj Matijaš Korvin. Oršići se prvi put spominju u ispravama iz 15. stoljeća, a prema obiteljskoj predaji potječu od starijih plemićkih rodova Lapčana i Karinjana.
Tijekom vremena Oršići se uzdižu među najutjecajnije plemićke rodove, širi posjede i učvršćuje svoj status, između ostalog zahvaljujući potvrdama i darovnicama koje su ostale sačuvane do danas. Vrhunac njihova utjecaja dolazi u 18. stoljeću, u vrijeme Krste II. Oršića, koji nakon uspješne vojne karijere u službi carice Marije Terezije i visokih dužnosti podiže reprezentativne dvorce u Hrvatskom zagorju.
Upravo u tom razdoblju nastaju i oslici u Jakovlju, kao dio šireg europskog estetskog okvira. Njegov sin Ivan Nepomuk Oršić, upravitelj pošte u Zagrebu početkom 19. stoljeća, dodatno potvrđuje uključenost obitelji u suvremene komunikacijske i kulturne tokove. Takva otvorenost prema svijetu jasno se očituje i u izboru umjetničkih motiva koji su krasili njihove rezidencije.
Prema riječima konzervatorice Viki Jakaše Borić, oslici u Jakovlju nastali su u posljednjoj četvrtini 18. stoljeća prema grafičkim predlošcima inspiriranim upravo takvim izvorima. Iako su pronađeni u vrlo lošem stanju, pažljivim konzervatorsko-restauratorskim zahvatima uspjelo se očuvati ono najvrjednije.
Nakon čišćenja, stabilizacije i podljepljivanja oslabljenih slojeva, provedeno je suptilno retuširanje: sačuvani dijelovi su osvježeni, dok su nedostajući tonirani svijetlosivom bojom kako bi ostali jasno razlikovani, ali i vizualno uklopljeni u cjelinu. U cijelom su procesu sudjelovali i studenti restauratorsko-konzervatorskog smjera Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
Danas su ti oslici integrirani u buduću funkciju prostora – reprezentativnu dvoranu koja će služiti kao prostor za izložbe, predavanja i događaja. Na prvi pogled djeluju suzdržano, no pomnijim promatranjem otkrivaju skrivene prizore i likove; brodove, arhitekturu i detalje koji ih pretvaraju u vrijedan povijesni dokument i postaju prava podloga za proučavanje i svjedočanstvo vremena u kojem su ideje, slike i inspiracije putovale Europom sporije nego danas, ali jednako snažno.
Od kineskih gradova koje je crtao Nieuhof, preko amsterdamskih tiskara, pa sve do zidova zagorskog dvorca, riječ je o kulturnom putovanju dugom više od tri i pol stoljeća.
Upravo zato oslici otkriveni u Jakovlju nisu tek zanimljiv nalaz u sklopu cjelovite obnove dvorca, koja se provodi zahvaljujući sredstvima Ministarstva kulture i medija, Nacionalnog plana oporavka i otpornosti te državnog proračuna, a koju kao jedan od suvlasnika provode Hrvatsko društvo likovnih umjetnika i ULUPUH. Oni predstavljaju rijedak i vrijedan dokaz kako je i hrvatsko plemstvo aktivno sudjelovalo u europskim umjetničkim tokovima.
Mala je to senzacija iz dvorca na ulazu u Zagorje koja jasno pokazuje koliko je svijet bio povezan mnogo prije našeg vremena.
Literatura
Istžž
