Putovanje s ljudima koji traže stare ceste zaboravljene mreže putova koji su povezivali Hrvatsku

Diljem Hrvatske kroz krajolik se još uvijek mogu pronaći tragovi starih putova. Neki su jedva vidljivi u travi, drugi su obrasli makijom, a treći se još uvijek povremeno koriste. Nekada su bili svakodnevna infrastruktura. Njima se dolazilo do polja, susjednih sela, tržnica i sajmova. Danas su mnogi od njih zaboravljeni.

Stari putovi nisu bili samo komunikacija između dvije točke. Oni su povezivali ljude, prostor i način života. Uz njih su nastajala naselja, sajmovi i mjesta susreta. Njima su prolazili seljaci, trgovci, obrtnici, putnici i hodočasnici. Uz putove su se razvijala prenoćišta, tržnice, mala naselja. Ljudi su živjeli od prolaza drugih ljudi.

Primjeri takvih putova mogu se pronaći na različitim mjestima. Na otoku Krku, ali i u Modrušu u unutrašnjosti.

Dva puta, dva krajolika i dvije različite povijesne priče. Dok je Modruš bio veliko srednjovjekovno crkveno i trgovačko središte na važnom kopnenom pravcu, Semenj je bio manje, ali prometno važno mjesto na otoku, prostor sajmova i razmjene dobara žitelja Krka, što potvrđuje gustoća putova i klanaca koji vode prema njemu. Ovi primjeri nam pokazuju kako su stari putovi povezivali velika središta, ali i mala lokalna sajmišta.

Semenj kao primjer 

Semenj je jedno od sedamdesetak napuštenih sela na otoku Krku. Lako ga je pronaći. Ostaci kuća, bolje rečeno nekoliko kuća u nizu, vide se s prometnice (državne ceste D102).

Pored prvih napuštenih kuća vidljiv je put koji je prohodan. Na njemu su vidljivi tragovi traktora koji je nedavno prošao. Znači da se put koristi. Krenete li njime dalje, naići ćete na još mnogo putova. Pravu mrežu putova koji odlaze ili dolaze sa svih strana.

Semenj pokazuje da ti tragovi nisu nestali. Očišćeni i označeni dijelovi putova oko sela dobar su primjer kako se može udahnuti novi život prostoru, a da se pritom ne izgubi njegov karakter. No potencijal starih putova ne leži samo u rekreaciji.

Zamislimo put ne samo kao stazu za hodanje, već kao poveznicu kroz koju otkrivamo kulturni krajolik. Kao prostor kroz koji se može ispričati priča o srednjovjekovnoj trgovini, o sajmovima koji su se održavali uz raskrižja, o ljudima koji su nadzirali red i sigurnost. O vodičima koji su poznavali svaki izvor vode, svaki prijelaz preko brda, svaki zaklon od bure. O hodočasnicima koji su kroz ove krajeve prolazili na putu prema dalekim svetištima.

Takve priče ne traže velike intervencije u prostoru. One traže razumijevanje prostora i stvaranje dobrih priča. 

Semenj je tek jedan od primjera. Na otoku Krku postoji još mnogo napuštenih sela kroz koja prolaze stari putovi. Koliko nam je poznato, u turističkoj se ponudi danas spominju tek pojedina napuštena sela poput Dolova u blizini Dobrinja i Semenj u blizini Malinske.

Da bi se neki takav lokalitet uopće mogao posjetiti, prvi je korak vrlo jednostavan. Očistiti put koji do njega vodi i održavati ga prohodnim. Time se ponovno uspostavlja mreža starih komunikacija koje su stoljećima povezivale sela, polja i obalu.

Uz takve putove često se nalaze arheološki lokaliteti, ruševine naselja, suhozidi, stare lokve ili tragovi nekadašnje poljoprivrede. Sve su to dijelovi krajolika koji zajedno govore o načinu života u prostoru i o ljudima koji su se njime kretali, a možemo ih prezentirati posjetiteljima. 

Ponekad je dovoljno tek ponovno prohodati stare pravce kako bi se počela otkrivati njihova priča. 

Osvrt s terena

Osvrt o potrebi obnove starih putova napisao je i Alen Čikada iz Kallokve, koji se bavi obnovom lokvi više od trideset godina. Upravo kroz taj dugogodišnji rad na terenu upoznao je koliko su stare staze i putovi važni za razumijevanje krajolika.

Kako kaže, u Hrvatskoj postoji velik broj zapuštenih putova koji bi se uz relativno mala ulaganja mogli ponovno osposobiti. Riječ je o stotinama kilometara staza koje vode do prirodnih i kulturno-povijesnih lokaliteta, ali i povezuju sela i manje gradove. Prema njegovu mišljenju, takve bi putove trebalo obnavljati s minimalnim zahvatima u prostoru i na što prirodniji način, poštujući krajolik kroz koji prolaze. To su putovi koji često povezuju lokve, crkvice, ruševine sela, tumule.

Istodobno upozorava na problem načina na koji se danas promišlja turizam. Često se, kaže, svaki projekt nastoji opravdati isključivo turističkom funkcijom. Ako se u projektu ne spomene turizam, nerijetko se smatra da projekt nema vrijednost. No takav pristup lako dovodi do pretjeranih intervencija u prostoru.

Kao primjer navodi uređivanje pojedinih lokaliteta na način koji mijenja njihov izvorni karakter – postavljanje klupa, koševa za smeće ili velikih informativnih ploča na mjestima koja su stoljećima imala sasvim drugačiju funkciju, npr. na lokvi. Time se, smatra, lokva često pretvara u umjetno uređeni prostor koji gubi svoju autentičnost.

Obnova starih putova, ističe Čikada, prije svega bi trebala biti usmjerena na očuvanje i razumijevanje vlastitog nasljeđa. Ti putovi nisu ništa novo što treba izmišljati. Oni su već postojali kao pješačka infrastruktura koja je povezivala sela, polja i izvore vode. Danas su jednostavno zapušteni.

U praksi to znači da nije potrebno obnavljati svaki kameni zid niti uklanjati svu vegetaciju uz stazu. Dovoljno je osigurati prohodnost – ukloniti ruševne dijelove, omogućiti prolaz i diskretno označiti put. Sve ostalo može doći kasnije.

Takve staze, zaključuje, treba obnavljati prije svega zbog nas samih. Tek kada ih ponovno počnemo koristiti i razumijevati kao dio vlastitog krajolika i nasljeđa, njima će početi dolaziti i drugi – šetači, planinari i oni koji u prostoru traže autentično iskustvo, a ne uređeni park.