Danas ga poznajemo kao Gradinu, no tijekom srednjega vijeka ovdje se nalazilo vlastelinstvo Mikola, mjesto koje je imalo svoju utvrdu, crkvu, vinograde i vlastelu.
Dolina rijeke Vuke tijekom prapovijesti i srednjega vijeka bila je jedan od najvažnijih komunikacijskih pravaca istočne Slavonije. Nije stoga slučajno da se upravo uz njezine obale nalaze brojne gradine i utvrđena naselja.
Mikola je bila jedna od njih, a njezin položaj omogućavao je nadzor riječnog prometa, okolnih putova i plodnih ravnica koje su stoljećima hranile lokalno stanovništvo.
Sudbina Mikole pokazuje kako su mnoga srednjovjekovna središta nestajala ne zbog ratova, nego zbog promjene gospodarskih i političkih okolnosti. Kada su Gorjanski svoje interese usmjerili prema drugim posjedima, nekadašnje središte vlastelinstva postupno je izgubilo važnost. Naselje se smanjivalo, stanovništvo selilo, a utvrda polako propadala sve dok nije ostala tek uspomena sačuvana u nazivima mjesta i starim dokumentima.
Prikaz Lokaliteta
Lokalitet se sastoji od dva dijela. Prvi je sama gradina, odnosno utvrđeni brijeg okružen dubokim opkopom, a drugi podgrađe koje se prostire na uzdignutoj gredi ispod utvrde. Velika površina nalazišta upućuje na to da je ovdje nekada postojalo razvijeno i važno naselje. I danas se na okolnim oranicama mogu pronaći ulomci keramike i opeke koji podsjećaju na njegovu bogatu prošlost.
Dodatnu zaštitu pružao je obrambeni opkop ispred naselja. Pristup je bio moguć uglavnom sa zapadne strane, dok su ostale strane štitile strme padine i močvarna područja uz rijeku Vuku.
Iako su na lokalitetu pronađeni ostaci iz različitih razdoblja, najvidljiviji tragovi pripadaju srednjem vijeku. Tada se ovdje razvilo vlastelinstvo poznato pod nazivom Mikola.
Ime Mikola povezano je s plemićkom obitelji Miškouci (Miskolci), koja je tijekom 13. stoljeća dobila posjed na ovom području. Naziv se tijekom vremena mijenjao kroz oblike Mikouc i Mikolc, da bi na kraju postao Mikola. Posjed se u pisanim izvorima spominje u 14. stoljeću, no poznato je da je postojao i ranije. Već 1242. godine službeno je dodijeljen obitelji Miškouci.
Trojica braće iz ove obitelji izgradila su svoje kurije i utvrdu te od Mikole stvorila središte velikog i gospodarski snažnog vlastelinstva. U dokumentima se spominju i vinogradi koji su se na tom području održali sve do 19. stoljeća.
Važnost mjesta potvrđuje i crkva sv. Andrije, građena od opeke. Papinski legat posjetio je Mikolu čak šest puta između 1333. i 1335. godine radi ubiranja crkvenih poreza, što pokazuje važnost mjesta.
Početkom 15. stoljeća Mikola se u izvorima spominje kao utvrda, odnosno castellum. U to vrijeme današnji Bogdanovci bili su tek jedno od sela koje je pripadalo velikom mikolskom posjedu. Uz njih su postojala i druga naselja čija se imena danas mogu prepoznati u lokalnim toponimima.
Nakon što je izumrla obitelj Miškouci, posjed prelazi u ruke Gorjanskih. Novi vlasnici više pažnje posvećuju Borovu na Dunavu, pa Mikola postupno gubi svoj značaj i polako tone u zaborav.
U 19. stoljeću na gradini se formira mjesno groblje, premda se ono spominje i mnogo ranije, još 1733. godine. Danas su od njega ostali tek skromni tragovi, među kojima se ističu ostaci srušene kapelice s kriptom.
Arheološka istraživanja tijekom 19. i 20. stoljeća otkrila su temelje srednjovjekovne utvrde i crkve te brojne predmete iz 14. i 15. stoljeća. Među istraživačima koji su proučavali lokalitet posebno se ističe Josip Brunšmid, a njegov rad kasnije je nastavio arheolog A. Dorn.
Iako je većinom skrivena ispod zemlje i zarasla u vegetaciju, ona i dalje čuva priču o naselju koje je nekada bilo jedno od važnijih središta ovog dijela Slavonije.
Literatura
Izvor: Općina Bogdanovci
Facebook stranica Vukovarska utvrda Vukovo
