Na južnim obroncima Ivanščice, oko tri i pol kilometra sjeverno od današnjeg naselja Belec, uzdižu se ostatci srednjovjekovne utvrde koja je tijekom svoje povijesti bila poznata pod dva imena. U najstarijim pisanim izvorima spominje se kao Sveti Juraj, dok se naziv Belec prvi put pojavljuje u 14. stoljeću.
Danas su od nekada moćne utvrde sačuvani tek kameni zidovi, no oni svjedoče o više od četiri stoljeća burne povijesti u kojoj su se izmjenjivali kraljevi, banovi i neke od najutjecajnijih hrvatskih i ugarskih plemićkih obitelji.
Od Svetoga Jurja do Belec-grada
Prvi poznati spomen utvrde potječe iz 1258. godine, kada se u ispravama navodi pod imenom Sveti Juraj. Današnji naziv Belec prvi se put pojavljuje 1334. godine, kada je grof Fridrik Žovneški, začetnik moćne obitelji Celjskih, morao vratiti grad Petru Gisingovcu.
Već nekoliko godina poslije, najkasnije 1339., utvrdu su u kraljevo ime zauzele postrojbe slavonskoga bana Mikca Mihaljevića. Belec je potom više od pola stoljeća bio pod upravom banskih i kraljevskih kaštelana, sve dok ga 1399. godine kralj Sigismund Luksemburgovac nije darovao Hermanu I. Celjskom.
Utvrda koja je često mijenjala gospodare
Godine 1446. Ulrik II. Celjski darovao je Belec Benediktu Thuróczyju, čija je obitelj njime upravljala gotovo dvjesto godina.
Nakon smrti posljednjega muškog člana obitelji, Nikole Thuróczyja, 1634. godine započeli su dugotrajni sporovi oko nasljedstva. Pravo na utvrdu polagali su članovi obitelji Thuróczy, Rattkay, Benković, Keglević i Mikulić.
Iste godine kralj Ferdinand II. Habsburgovac darovao je Belec Žigmundu Kegleviću i Tomi Mikuliću Brokunovačkomu. Tek je nagodbom sklopljenom 1639. godine privremeno riješen spor. Suzana Rattkay zadržala je pravo doživotnog uživanja grada, nakon čega je utvrda pripala obitelji Mikulić.
No ni to nije bio kraj promjenama vlasništva.Godine 1657. banska je vojska zauzela Belec zbog optužbi protiv Aleksandra Mikulića. Njegova je imovina zaplijenjena, a već sljedeće godine utvrda je prodana braći Jurju II. mlađem i Nikoli III. Erdődyju.
Posljednje poglavlje srednjovjekovnoga grada
Nakon smrti Nikole IV. Erdődyja ponovno su izbili sudski sporovi oko vlasništva. Tijekom njih Belec je privremeno bio pod upravom Adama Benka Rattkaya.
Godine 1718. Ana Barbara Erdődy konačno je uvedena u posjed utvrde, ali ju je već dvije godine poslije prodala Franji plemenitom Matačiću za 9500 forinti.
Matačić je odlučio napustiti staru srednjovjekovnu utvrdu te upravno sjedište vlastelinstva preseliti u obližnji dvorac u Selnici. Time je Belec izgubio svoju dotadašnju ulogu, a stari grad postupno je prepušten propadanju.
Što je ostalo od Belec-grada?
I danas su dobro vidljivi ostatci obrambenih zidova koji zatvaraju prostor nepravilnog trapeznog oblika dimenzija oko 62 × 22 metra.
U sjevernom dijelu nalaze se ostatci dvokatnoga palasa, dok su uz istočni i zapadni bedem očuvani tragovi gospodarskih građevina.
U grad se ulazilo kroz vrata smještena na sredini južnoga obrambenog zida. Radi njihove zaštite tijekom 16. stoljeća dograđen je veliki polukružni rondel dimenzija 14,5 × 10 metara, prilagođen obrani u doba sve češće uporabe vatrenoga oružja.
Dio velike mreže zagorskih utvrda
Belec-grad danas je jedan od brojnih srednjovjekovnih gradova koji svjedoče o razgranatom obrambenom sustavu Hrvatskog zagorja. Iako su od nekadašnje utvrde ostali tek kameni ostatci, njezina povijest pokazuje koliko su se političke prilike, plemićki odnosi i kraljevske odluke tijekom stoljeća odražavali na sudbinu pojedinoga grada.
Literatura
Leksikon utvrda Hrvatske – srednji i rani novi vijek
