Sjećam se vremena kada smo bojali lica plavom bojom i derali se: „Sloboda!“, inspirirani tim divnim škotskim srednjovjekovnim filmom Hrabro srce. Mel Gibson, čovjek iz Australije, profilirao se u svjetskog glumca i redatelja i izjavljuje kako će ekranizirati opsadu Malte koja se dogodila 1565. godine. Bit će to serija i tko prati njegovo stvaralaštvo zna kako će to biti vrhunska Melova tvorevina.
Meni najdraža opsada u povijesti čovječanstva jest ona koja se dogodila tek godinu dana kasnije, 1566. godine, u Sigetu gradu. Priča je vrlo slična, isti je tvorac sukoba – Sulejman Zakonodavac, a mi smo ga u našoj historiografiji prozvali Veličanstvenim.
Izgubio je Sulejman na Malti, ali odlučio je prijeći preko poraza kao pored turskog groblja i ostvariti svoj naum opsade i osvajanja Beča, najveće nagrade, jabuke što mu je neslavno izbjegla te davne 1529. godine.
Dolazimo do srži priče: zašto je Sulejman umjesto Beča završio u Sigetu, zašto je izgubio svoj život i zašto ga mi slavimo imenom Veličanstveni dok ga vlastiti narod naziva Kanuni, iliti Zakonodavcem.
Zašto smo toliko inspirirani tim događajima i kako to da skoro nakon pet stoljeća još uvijek na najvećim megdanima naše nacije, nogometu, uzvikujemo te davne odjeke slave? Što je toliko zarobilo našu kolektivnu svijest, gdje se prastara povijest prelijeva u svakodnevicu našeg života, zarađujemo novac i živimo najbolje otkada smo se izgradili kao nacija, malobrojna, ali svoja?
Ljudi imaju razne želje. Moja je bila doći u Siget i vidjeti tu svetu zemlju natopljenu krvlju naših predaka.
Siget kakvog je Zrinski poznavao više ne postoji
Bio je predivan dan. Odlučio sam ne koristiti blagodati novog doba jer, eto, u umu držim sliku Sigeta kakav je bio te davne 1566. godine. Doživio sam prvi susret stvarnosti i fikcije naišavši na impresivne sigetske zidine.
Gledam ih i mislim: Bože moj, lako ih je bilo braniti. Ogromne su i postojane. Zatim se sjetim: istina je voda duboka. I shvaćam kako su zidine izgradile Osmanlije nakon opsade jer nakon opsade te davne 1566. godine od Sigeta grada ništa ostalo nije.
Dolaze mi slike iz muzeja u Beču, gdje su sve gizdave uniforme izložene, predivni oklopi, a negdje u kutu stoji silueta siromaha. Gledam ga. Piše: hrvatski ratnik. Približavam mu se i shvaćam kako siromašan nije. Nije pompozan, već ono što nosi, nosi zbog nužde jer, eto, živi u ratu i za rat.
Teško je shvatiti vrijeme u kojem naš vojnik zna kako je njegov otac i otac njegova oca, i koliko god to mitsko sjećanje sezalo, imalo jednu poveznicu, a to je bilo stalno vođenje rata. Uvijek isti neprijatelj, onaj drugi – Turčin.
Šetam se kroz predivnu utvrdu i objašnjavam svom suputniku što se zbivalo u tom mjesecu opsade, kako su bila tri grada izgrađena i kako su se polagano gasila dok se nije sve svelo na zadnju utvrdu.
I vidim: iako je živuća povijest, možeš je vidjeti, osjetiti, pogledati oružje i oruđe, puške i puškice, kako su ih nazivali naši minuli ratnici, vidjeti uniforme, odjeću i obuću, đulad topovsku, dotaknuti replike oružja ako zažmiriš na mađarska upozorenja i, ako malo više doplatiš, staviš i naočale, gledaš kakva je utvrda bila u 15. i 16. stoljeću. Zahvalni smo blagodatima četvrte industrijske revolucije.
Ondje su također, makete, predivni uradci koji bi približili to davno vrijeme, vizualno i prostorno, ljudima koji, eto, dolaze pogledati i provesti dan odmora u Sigetskoj tvrđavi.
Meni je loše unutar tog velebnog zdanja. Bole me grudi, osjećam minulo vrijeme i teško mi je biti objektivan. Gledam u svoju suputnicu i htio bih joj približiti što se zapravo zbilo, kao i tebi, čitaoče. Htio bih da osjetiš što ja osjećam spram tog minulog događaja i zašto to kolektivno sjećanje drži i naciju moju, a bliži se skoro pola milenija povijesnog odmaka.
Nikola Šubić Zrinski, kako ga mi zovemo, naš je heroj, a Mađarima njihov, a zapravo je naš. Bili smo dio iste države, istog prostora i istog smo neprijatelja baštinili.
Posebnost nas Hrvata jest naše pismo, glagoljica. Eto tog trenutka Božje providnosti što me je očarao jer, eto, spis napisan glagoljicom, od autora popa Črnca koji je kao suvremenik tog minulog vremena ispisao i opisao cijelu opsadu na našem pismu i našem jeziku. Ovdje su svi odgovori i najbolji scenarij za najbolji film Sigetske opsade.
Na vrhu kule stoji taj neznani hrvatski ratnik. Malo ih je bilo u utvrdi, oko 2500. Cijela utvrda ukrašena je zastavama što se vijore, pokrivaju zidove. A zašto ukrasiti utvrdu? Jer, eto, došao je car, a cara se treba lijepo i pristojno dočekati. Ipak je Sulejman Veličanstveni došao na megdan.
Sulejman Veličanstveni došao je na megdan
Polako se podiže jutarnja magla s močvarnog tla. Tri odvojena grada okružena umjetnim jezerom, a u daljini podiže se crveno, rano, zorno sunce i more ljudi klanja se spram istoka, spram Meke, Jeruzalema. I ovdje je, eto, i sukob civilizacija, ali civiliziran sukob, gdje se cara časti uređenjem utvrde što će razoriti. Pokazuje se poštovanje spram neprijatelja jer po neprijatelju se čovjek poznaje, a Nikola Šubić Zrinski ratnik je bez premca. Jedino što zna je vrijeme rata i ovdje se susreće s oličenjem te sile neumilne što drobi europska kraljevstva pred sobom i svela je Hrvatsko, Slavonsko i Dalmatinsko Kraljevstvo na ostatke ostataka.
Baštinili smo mi od našeg junaka Nikole ime sultana – Veličanstveni – jer zato je on krasio utvrdu Sigeta, jer je sila i vladar cijelog prostora došao baš njemu na megdan. Mnogo je priča što je Sulejman htio postići, ali u dokumentu pisanom od popa Črnca na našoj glagoljici rečeno je kako su ratnici Zrinskog prije opsade izjahali iz utvrde, porazili Turke i oteli im barjake i tim činom dovukli vojsku spremnu za osvajanje Beča na svoj prag.
Čin opsade urezao se u svijest nacije i opera naša, „U boj, u boj“, ori se u današnjoj modernoj areni simuliranog rata unutar nogometnih stadiona. Pjevamo i presretni smo i to kolektivno nesvjesno izlazi iz našeg naroda, utkano i protkano kroz naciju i baštinjenu slavu.
Bitka kod Agincourta 1415., 40 kilometara južno od Calaisa u sjevernoj Francuskoj, jedna je od najvećih pobjeda Stogodišnjeg rata. Što povezuje Azincourt sa Sigetom? Jedna ilustracija izdavačke kompanije Osprey, gdje engleski strijelac sred polja u suknji stoji. Suknja je zato što, eto, dizenterija je poharala vojsku i on tako stoji usred polja čekajući neprijatelja. Muči se i curi, ali ne prestaje se boriti i strijele lete dok francuski vitezovi padaju.
Vino, barut i dizenterija
U Sigetu priča je drugačija, a bolest ista. Ovdje dizenterija hara, ali u turskom taboru, i cure ratnici dok god traje opsada. Ratnici Zrinskog, jesu li i oni bolesni? Izgleda da nisu jer svaki je ratnik dobio litru vina i mnogo baruta, i kako opsada traje sve je više vina, a baruta ne nedostaje.
Zrinski je bio spreman. Toliko se spremio da je napunio utvrdu barutom. Dok se šetam današnjom utvrdom, nalazim natpis kako su u tvrđavi pri iskapanju pronašli barut u podrumima tvrđave. Ta poveznica Črnkove priče i potvrda što dolazi od modernih arheologa lijepa je poveznica prošlosti.
Zašto je to toliko bitno? Je li zbog herojstva branitelja, zbog vezivnog tkiva nacije? Bitno je jer i kada je kraj opsade i kada se obavlja rabota pljačke, tvrđava je osvojena, zadnja mala utvrda preplavljena dušmanima, i onda eksplozija. Od tvrđave ostadoše samo ruševine koje, eto, izgradiše Osmanlije i skoro me uvjeriše kako je lako bilo braniti Siget te davne 1566. godine.
Moj vrlo dobar prijatelj je Sikh. Ako znate, to su ljudi sa sjevera Indije s turbanima, vrli ratnici. Govorimo ja i on različite jezike i jedinu riječ što smo otkrili da nam je zajednička bila je „dušmanin“. Gledamo se, i on i njegova supruga smiju se i, eto, priče iz Europe i Azije – baštinimo isti naziv za neprijatelja.
Postoji taj mit Kosovske bitke gdje je Murat, eto, ubijen na bojnom polju ili, blaže rečeno, ratnim lukavstvom rasporen u šatoru od strane Miloša Obilića. Ljudi govore kako je to jedino vrijeme kada je sultan ubijen na ratištu.
Sulejman Veličanstveni dočekao je svoj kraj u opsadi Sigeta. Nije ubijen od metka ili hladnog oružja, već je, poput onih Marsovaca iz Orsonove priče, savladan mikrobima. Dizenterijom je umro u močvarama što okružiše Siget grad. Najveći sultan, čiji sam grob pohodio u Istanbulu, završio je svoj život pred zidinama Sigeta, a njegova smrt još se 40 dana tajila.
I čitajući Črnkovu kroniku, nešto se pomalja iz nje, nešto što je i naš svjetonazor nacije oblikovalo – to čekanje na drugog. Očekivanje nečega. I valjda se zato nacija tako osmislila podsvjesno, da, eto, u Sigetu su okruženi morem dušmana iščekivali pomoć, a pomoći ni od lijeka. Doći će, doći će, samo što nisu. Ali ne dolaze. I utvrda nestane i samo ih sedam preživi, a vrla kršćanska vojska sakrila se i pustila opet neka krv mog naroda bude brana i zalog slobode Zapada.
Pregledao sam Siget, uživao sam iako teška srca, ali sam se napucao vrhunske mađarske hrane i cijelu noć u hotelu Kamila ja sam curio kao turski vojnik. Tko mi je kriv kada ne pijem vino. Patio sam i u tom bunilu bio metafizički povezan s opsadom i njezinim sudionicima, kojoj god strani pripadali. Mistika protežnosti svijesti koja je nit vodilja, spona naših predaka i nas danas što još se njihovom slavom častimo.
Siget, koliko god je oblikovao tu mitsku borbu spram drugoga, za nas Hrvate ima jednu posebnu sponu, nit vodilju, jer, eto, baštinimo Seljačku bunu što bila je zamišljena u prošlom stoljeću kao početak staleške borbe osmišljene Marxovom nebulozom – povijest objašnjena kao klasna borba, dio naše historiografije, baštinjena i oplođena ideološki u bivšoj nam državi.
Pao sam i ja pod njezinu sjenu. Još uvijek posjedujem slikovnicu Seljačka buna, a ondje sam napisao iskrivljenim slovima: „Hura za seljake!“ Bilo je to prije kritičnog razmišljanja i baštinjenja istine.
Kakva je veza Sigeta i Seljačke bune? Pa, eto, veza je opskurna, ali bogme zabavna. Zamjenik Nikole Šubića Zrinskog bio je Gašpar Alapić. U toj mojoj slikovnici on je bio opisan kao pijanica Gašo.
Samo ih je sedam preživjelo
Samo ih je sedam preživjelo opsadu Sigeta i jednog zbog priprostog lica pustiše da ode jer, eto, imao je lice priprosto i seljačko. Jedan od dušmana znao je tko je on, ali zbog ljudskosti šutio je. Gašo je spram njega bio dobar dok je on bio njegov zarobljenik i tek kada je bio pušten i kada je na konju odjezdio, rekao je stražaru „Znaš li ti da si pustio zamjenika Zrinskog, Gašpara Alapića?“
I tako je on odjezdio iz Sigeta na bansku stolicu i, na nesreću Matije Gupca, na čelo vojske koja je kod Stubice do nogu potukla seljake. I, eto, čovjek koji je preživio najgoru opsadu ovog dijela Europe dočekao je hrvatskog seljaka kako bi obranio svoj plemićki stalež, a seljak šanse nije imao jer pred njima je stajao čovjek ogrezao u alkohol i PTSP od pretjeranog ratovanja.
I tako se povijest i dalje pokazuje: niti je jasna niti je jednocrtna, već je, kao život, nepredvidljiva.
Grad koji je nastao nakon katastrofe
Siget, taj predivni mali gradić, potpuno nesvjestan kako je nastao iz utvrde. Ali ako vas zanima povijest i imate oko za detalje, vidite kako je grad nastajao. I dok se gleda treći grad i mistika umjetnog, virtualnog krajolika uz pomoć maketa, možete onda opet prošetati ulicama i sada drugačije vidite i razumijete prostor što je bio branjen.
Kako bi priča bila još zanimljivija, nije ta opsada jedino što se dogodilo jer, eto, nakon pada utvrde ona je bila obnovljena, džamije izgrađene i dijelovi zamišljeni kao sveta mjesta gdje se srce najvećeg turskog sultana čuvalo.
Otišao sam dalje, proširio svoj pogled na Siget i naišao na Park mađarsko-turskog prijateljstva i ondje je bilo ime naše predsjednice. I bilo mi je toplo pri srcu jer, eto, mi, mlada nacija što je svoju slobodu tek nedavno vojno izvojevala, dolazimo ovdje da se prisjećamo svog heroja Nikole Šubića Zrinskog. Predivno uređen park s velikom glavom Nikole i Sulejmana, uz predsjednike Mađarske i Turske, a predstavljeni smo našom predsjednicom. Mi štujemo svoje ratnike i biramo svoje predstavnike.
Bio jednom Turbek, izbrisano svetište kod Sigeta gdje je zakopano srce Sulejmana Veličanstvenog
Prisjećam se Črnčeve kronike gdje on opisuje naše Hrvatice koje su sa svojim muževima jurišale na Turke i zazivale tu ravnopravnost pred đuladi. Čovjek se samo zapita kakva je ta povijest živuća, gdje su i pred 500 ljeta naše žene uz bok svojih muževa u smrt jurišale. Ponosni na naše pretke, ponosni na našu ljudskost. Koliko bi ponosni bili naši branioci – 500 godina u budućnosti još ih se sjećamo i još ih štujemo.
Iz tog hodočašća u Siget mnogo se toga izrodilo, ali, eto, u tom gradu može se pratiti povijest Mađarske, našeg kraljevstva i zajedničke nam države. Gledam prastare crkve gdje se samo oltari naziru, mjesta gdje su džamije stajale i gdje je Tursko Carstvo carevalo stoljećima Sada su crkve i čardaši.
Sulejmanovo srce pokopano je na mjestu njegove pogibelji i ondje je bilo izgrađeno predivno zdanje zvano Turbek. I onda je neki neimenovani austrijski oficir došao i sve to prodao u građevni materijal. I takve male sitnice povijesne ožive i spoje njihovo i naše vrijeme jer ljudi su ljudi – spremni za kratkotrajni profit uništiti potencijalno turističko odredište.
Kao čovjek iz grada s Jadranskog mora, gdje sam okupan svakim stoljećem, Mađarsku sam našao podosta opustošenom. Jednostavno je na vjetrometini civilizacija i seobe naroda dolaze i čiste. Rimski spomenici, tek pokoji kamen, a kod mene u Puli maltene cijeli očuvani grad.
Spoznaja naroda i kome Zrinski pripada možda se najbolje dade iščitati iz Črnčeve kronike gdje je starohrvatski jezik prožet mađarskim i njemačkim riječima. Jedan svijet koji smo i mi baštinili sve do 1918. godine. I onda shvaćam kako je pripadnost na području Europe uistinu klizna jer zrcali se iz i kroz povijest, a opasno je gledati povijest iz prizme današnjeg življenja. Mi možemo tek zagrepsti taj minuli svijet i približiti mu se kroz materijalne ostavštine i ostavštine riječju, a riječ iz tog pradavnog doba zrcali se i u današnjem hrvatskom govoru.
Postoji škola u Japanu koja izvodi našu ariju „U boj, u boj“ Ivana plemenitog Zajca. Pjevušili su je naši mornari na austrougarskim lađama, a Japancima, narodu nastalom iz ratnika, svidjela se melodija jer je iskrena, jer govori o hrabrosti i borbi za svoju pravicu. I u tim procjepima između civilizacija vidimo koliko smo kao vrsta spojeni i kako se, usprkos različitoj kulturi, razumijevanje iskristaliziralo kao ljepilo zajedničke humanosti.
U Mostaru, u susjednoj nam državi, stoje uklesane riječi Frana Krste Frankopana napisane stoljeće kasnije „Za vik živi ki zgine pošteno.“ I, eto, Šubić zrcali ono što je najbolje u mojoj naciji. Ali to su tek riječi, a riječi su djela, njegovo herojstvo čin. Kažu da se istinski čovjek može spoznati samo pri kraju svog životnog puta.
Zrinski ni tu nije razočarao. Od njegova poštivanja neprijatelja – dočekati cara sa zastavama i okićenom Sigetskom tvrđavom jer ipak dolazi car na megdan – opskrbiti svoje ratnike i vinom i barutom, lijepo zboriti, časno. Ali na kraju puta, kada sve gori i kraj je blizu, Črnac, to svjetlo iz prošlosti, piše kako Nikola traži da se u njegovu odoru zašije 40 dukata, kako onaj koji ga orobi i uzme njegovu odoru ne bi rekao da je bio cicija. Nekako poznato, nekako naše, intimno hrvatsko.
Za vik živi ki zgine pošteno, ali kada ginemo, ginemo s humorom i sa saznanjem da se naše akcije zrcale u vječnosti.
Davno, u prošlom mileniju, profesor mi je pričao o mitu istočnoeuropskih naroda kako su svi branitelji kršćanstva. Bio sam balav, ali znam što sam rekao, bilo je istinito: „Profesore, ali mi istinski jesmo bili na granici, pa pogledaj kako izgledamo.“
Dio moje obitelji je iz okolice Požege i ondje, što znam, mnogo je ruševnih gradova po šumama Psunja i Papuka. Tek kilometar od mojeg imanja prastari je samostan spaljen od Turaka. Pogledao me je i razmislio i složio se. Možda su ostali tvorci mitova, mi stvarno jesmo bili dio mita.
I ondje stoji Siget, mjesto gdje se mala šačica ogrezlih vojnika, Mađara, Austrijanaca, Srba i Hrvata, pod vodstvom Zrinskog i njegovog zamjenika Gašpara, stala suprotstaviti sili što je Beč tražila.
Uz pomoć Boga, močvare, alkohola i mnogo, mnogo baruta izgubila je opsadu i tvrđavu, ali spasila Beč i obranila zapadnu Europu. Sedam ih je preživjelo opsadu. Samo znamo imena Gašpara i Črnca koji su živu glavu izvukli.
Heroji su zarazni
Divota u zapisima iz 16. stoljeća jest da se opisuju susreti roda u brdima gdje se oni časte i igraju igre, skoro pa sportsko natjecanje, od istoga roda, različite vjere. I onda se vidi da, koliko god nas je taj vječni rat s Turcima obilježio, isto nas je tako i raznježio i učinio nas tolerantnim za susjede i one druge.
Ponosni smo nosioci branitelja Europe, vrlih ratnika, i sada bi rekli zavidni kako je to sve mitska konstrukcija, ali, eto, genetika nam dolazi u pomoć i mi smo druga nacija na planetu s najvećom količinom testosterona, prirodan odabir selekcijom kroz rat. I što smo dobili? Naciju koja ima najljepše more, koja voli svoju zemlju, a tuđe nam ne treba jer, eto, ovdje gdje jesmo, tu je dom i tu je ljepota.
Divota je što je Siget u Mađarskoj pa, eto, svaki bi Hrvat trebao ići ondje jednom u životu na hodočašće, pokloniti se našim herojima jer bez njihove borbe danas ne bi bilo nas, ne bi bilo ovako ponosne i ratoborne nacije koja po onoj staroj paroli još i danas živi: tuđe nećemo, svoje ne damo. Siget je u Mađarskoj i treba biti kako bismo se podsjetili kako s njima dijelimo 900 godina zajedničke kulture i povijesti.
Povratkom je tek sat je do Zagreba, a ondje na putu leži Čakovec, grad Zrinskih, i srce mi puno. Gledao sam mjesto gdje je Zrinski osvjetlao obraz i još bih htio vidjeti grad iz kojeg su vladali.
Naši plemići, koje baštinimo s Mađarima. I kao svaki pravi Hrvat bio bih spreman argumentima braniti Zrinskog kao Hrvata, ali istina je da je on i mađarski jer, eto, heroji su zarazni.
Literatura
Vedran Šoštarić profesor je filozofije i povijesti, diplomirao na Sveučilištu u Rijeci 2005. godine. Sedamnaest godina proveo je u Kanadi, gdje je živio i radio te služio kao časnik Kraljevske kanadske mornarice. Nakon povratka u Hrvatsku vratio se u rodnu Pulu, gdje danas živi i radi. Povijest promatra ne samo kao struku, nego i kao prostor osobnog iskustva, sjećanja i trajnog razgovora s prošlošću.
