Nakon što je rekonstrukcija lica muškarca iz Račeše obišla svjetske medije, hrvatski arheolozi ovih su dana u Pakracu otkrili još jedan neobičan srednjovjekovni ukop. Iako stručnjaci upozoravaju da se takvi nalazi ne mogu jednostavno nazivati “vampirskim grobovima”, oni svjedoče o drevnom strahu od mrtvih koji bi se mogli vratiti među žive.
Vijest o novom arheološkom otkriću u Pakracu ponovno je otvorila temu koja već desetljećima intrigira i znanstvenike i javnost. Riječ je o neuobičajenom srednjovjekovnom ukopu u kojem je pokojnik pokopan na način koji odstupa od uobičajene pogrebne prakse. Takvi se ukopi u arheologiji nazivaju apotropejskima. Riječ je o namjernim postupcima kojima se, prema tadašnjim vjerovanjima, sprječavao povratak pokojnika među žive.
Iako se u medijima često nazivaju “vampirskim ukopima”, arheolozi upozoravaju da za takav zaključak nema izravnih dokaza. Ono što nalazi doista potvrđuju jest postojanje snažnog straha od mrtvih koji bi se mogli vratiti i nauditi zajednici. Današnja Hrvatska skriva više takvih lokaliteta nego što većina ljudi pretpostavlja.
Pakrac ponovno u središtu pozornosti
Pakrac je već ranije postao poznat po jednom od najzanimljivijih hrvatskih srednjovjekovnih ukopa. Pokojnik je bio pokopan s konjskom čeljusti umjesto glave što se tumači kao zaštitni, odnosno apotropejski postupak.
Najnovije istraživanje donijelo je još jedan neuobičajen nalaz. Iako stručna obrada još traje, već sada je jasno kako se radi o još jednom ukopu koji odstupa od uobičajenih srednjovjekovnih pogrebnih običaja.
Takvi nalazi pokazuju da vjerovanja o opasnim pokojnicima nisu bila izolirana pojava, nego dio šireg kulturnog obrasca prisutnog u različitim krajevima Hrvatske.
Brodski Drenovac – Grob 32
Jedan od najpoznatijih hrvatskih primjera nalazi se u Brodskom Drenovcu.Tamo je istražen poznati Grob 32, u kojem je pokojnik pokopan na izrazito neuobičajen način. Upravo je taj nalaz jedan od prvih koji je hrvatsku arheologiju uključio u europsku raspravu o apotropejskim ukopima. I danas ostaje jedan od najcitiranijih primjera kada se govori o srednjovjekovnim vjerovanjima u mrtve koji se vraćaju.
Račeša – lice čovjeka koje je obišlo svijet
Posebnu je pozornost posljednjih mjeseci privukao lokalitet Račeša. Nakon višegodišnjih istraživanja znanstvenici su rekonstruirali lice muškarca pokopanog između 13. i 16. stoljeća. Rekonstrukcija je izazvala veliko zanimanje međunarodnih medija, a priču su prenijeli brojni svjetski portali.
Muškarac je bio pokopan licem prema dolje, a iznad njegova tijela nalazilo se kamenje – još jedan primjer postupaka koji se u europskoj arheologiji povezuju sa strahom od mogućeg povratka pokojnika među žive.
Slični ukopi zabilježeni su i na drugim hrvatskim nalazištima. U Novoj Rači, Torčecu i Crkvarima pronađeni su pokojnici pokopani na neuobičajen način – licem prema dolje, s kamenjem ili drugim elementima koji odstupaju od uobičajenih pogrebnih običaja toga vremena.
Svaki je nalaz drukčiji, ali zajedno pokazuju da se takve prakse nisu događale slučajno niti samo na jednom području.
Prvi zapisani “vampiri” hrvatske povijesti
Dok arheološki nalazi pokazuju da su neuobičajeni ukopi na prostoru današnje Hrvatske postojali još u ranom srednjem vijeku, prvi pisani izvori o ljudima za koje se vjerovalo da se nakon smrti vraćaju među žive nastaju nekoliko stoljeća kasnije.
Najstariji poznati zapis potječe s otoka Pašmana iz 1403. godine. U Memorijalu Pavla Pavlovića spominje se žena po imenu Priba, za koju su stanovnici tvrdili da se nakon smrti pretvorila u biće koje noću uznemirava ljude i donosi nesreću. Strah je bio toliko velik da su zadarski rektori, prema sačuvanom zapisu, naredili otvaranje groba i zabijanje glogova kolca.
Zbog toga se Priba smatra najstarijim poznatim dokumentiranim zapisom o osobi povezanoj s vjerovanjem u vampiroliko biće na području Hrvatske, ali i jednim od najstarijih u Europi.
Mnogo poznatiji slučaj odnosi se na Juru Granda iz istarske Kringe. Njegovu je priču krajem 17. stoljeća zapisao Johann Weikhard Valvasor. Prema predaji, Grando je godinama nakon smrti obilazio selo i uznemiravao stanovnike, sve dok seljani nisu otvorili njegov grob i odrubili mu glavu.
Iako je upravo Jure Grando postao simbol hrvatskih vampirskih predaja, povijesni izvori pokazuju da vjerovanja o mrtvima koji se vraćaju na našem prostoru sežu još dublje u prošlost.
Korčula i zapis o lovu na vampira
Jedan od najzanimljivijih povijesnih zapisa dolazi iz mjesta Žrnovo na Korčuli. Ondje je u 18. stoljeću zabilježen slučaj u kojem su mještani vjerovali da ih pokojnik nakon smrti obilazi i uznemirava. Zbog toga je organizirano otvaranje njegova groba i obavljen je obred kojim se, prema tadašnjem vjerovanju, trebao spriječiti njegov povratak.
Takvi zapisi pokazuju koliko su vjerovanja u nemrtve bila raširena na hrvatskom prostoru.
Zagrebačka okolica i zapis Baltazara Adama Krčelića
Da vjerovanje u vampire nije bilo ograničeno samo na Istru ili dalmatinske otoke potvrđuje i zapis hrvatskog povjesničara Baltazara Adama Krčelića.
Opisujući događaje iz 1766. godine, Krčelić prenosi svjedočanstvo oborovačkog župnika Adama Habijanca o pokojnom plemiću za kojega se vjerovalo da se nakon smrti vraća svojoj udovici. Prema zapisu, noću ju je posjećivao, fizički zlostavljao i sisao joj krv.
Tek kada je žena tijekom jednog od tih navodnih posjeta uspjela zadržati njegovu cipelu, odlučeno je otvoriti grob. U lijesu je, prema zapisu, pronađen pokojnik kojemu je nedostajala upravo ta cipela. Nakon toga otvorena mu je žila iz koje je navodno potekla svježa krv, što je tadašnjim ljudima bio dovoljan dokaz da je riječ o vampiru. Nekoliko muškaraca potom je pucnjevima iz pušaka izvršilo posljednji obred kojim su, prema tadašnjem vjerovanju, zauvijek prekinuli njegov povratak među žive.
Ovaj zapis ne potvrđuje postojanje vampira, ali vrlo jasno svjedoči koliko su takva vjerovanja bila snažno ukorijenjena u hrvatskom društvu 18. stoljeća.
Arheologija umjesto mitova
Današnja istraživanja takve nalaze promatraju znatno opreznije nego što su to činili raniji autori.
Arheolozi ističu da neuobičajeni ukopi mogu imati različita objašnjenja – od lokalnih pogrebnih običaja i društvene stigmatizacije pojedinaca do vjerovanja u mrtve koji se vraćaju među žive.
Zbog toga izraz “vampirski grob” treba promatrati kao popularni naziv, dok je u znanstvenoj literaturi prihvaćeniji pojam apotropejski ukop.
Kronologija hrvatskih “vampirskih” tragova
Pogled kroz stoljeća pokazuje zanimljiv kontinuitet ovih vjerovanja na hrvatskom prostoru. Najstariji poznati zapis vodi nas u 1403. godinu, kada se na Pašmanu prvi put spominje Priba, žena za koju se vjerovalo da se nakon smrti vraća među žive. Dva stoljeća poslije europske kronike bilježe priču o Juri Grandu iz Kringe, koja će postati jedna od najpoznatijih vampirskih predaja Staroga kontinenta.
U 18. stoljeću slična se vjerovanja pojavljuju i u drugim dijelovima Hrvatske – od zapisa o događajima u Žrnovu na Korčuli do svjedočanstva koje je zabilježio Baltazar Adam Krčelić o navodnom vampiru iz okolice Zagreba. Ono što su nekada opisivali kroničari i svećenici, tijekom 20. i 21. stoljeća počela je potvrđivati i arheologija. Istraživanja u Brodskom Drenovcu, Pakracu, Novoj Rači, Torčecu i Crkvarima otkrila su niz neuobičajenih srednjovjekovnih ukopa koji svjedoče o duboko ukorijenjenom strahu od mrtvih koji bi se mogli vratiti među žive.
Najnovija istraživanja taj su mozaik dodatno obogatila. Rekonstrukcija lica muškarca iz Račeše tijekom 2026. godine privukla je pozornost svjetskih medija, dok je novo otkriće u Pakracu pokazalo da hrvatska arheologija i dalje donosi nalaze koji mijenjaju naše razumijevanje srednjovjekovnih vjerovanja i pogrebnih običaja.
Tragovi koji govore više od legendi
Legende o vampirima oduvijek su privlačile pozornost, ali arheološki nalazi i povijesni izvori pokazuju da je njihova stvarna vrijednost mnogo dublja. Oni ne dokazuju postojanje nadnaravnih bića, nego otkrivaju kako su ljudi u različitim razdobljima pokušavali objasniti smrt, bolest i nepoznato.
Od Pašmana i Kringe, preko Korčule i Zagrebačke okolice, pa sve do Pakraca i Račeše, hrvatski prostor čuva jedinstvenu mrežu priča, zapisa i arheoloških nalaza koji zajedno svjedoče o jednom od najstarijih i najraširenijih ljudskih strahova – strahu od mrtvih koji se vraćaju među žive.
Literatura
Napomena uredništva: U članku se koristi izraz *”vampirski ukopi”* jer je uvriježen u javnosti, no u arheološkoj struci ispravniji su nazivi “apotropejski” ili “neuobičajeni ukopi”, budući da oni opisuju pogrebne običaje i vjerovanja, a ne potvrđuju postojanje vampira.
