Kad se danas spomene Cetin, većina će ga povezati s izborom Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja 1527. godine. No samo nekoliko desetljeća poslije ova je važna hrvatska utvrda imala sasvim drukčiju ulogu. Bila je vojna postaja, skladište hrane i jedna od točaka preko kojih se pokušavao održavati život utvrda na sve nesigurnijoj granici prema Osmanskom Carstvu.
Povjesničar Damir Stanić donosi zanimljive podatke o Cetinu 1573. godine, kada su iz naselja već otišle gotovo sve obitelji, a iza njegovih zidina ostali su uglavnom vojnici. Među sačuvanim izvorima nalazi se i zapis o neuspjelom pokušaju dopreme žitarica prema Bihaću, tijekom kojeg je zarobljavanje samo jednog glasnika bilo dovoljno da zaustavi čitavu opskrbnu akciju.
Cetin kao važno logističko središte
U drugoj polovici 16. stoljeća Cetin je imao važnu vojnu i logističku ulogu. U jednom se popisu navodi kao utvrda i trgovište, a pripadao je Bihaćkoj kapetaniji. Krajiško povjerenstvo 1563. godine zaključilo je da je za njegovu obranu dovoljno deset plaćenih vojnika jer njegova važnost nije proizlazila samo iz obrambenih mogućnosti. Cetin je služio i kao mjesto za skladištenje živežnih namirnica, a u utvrdi je hranu čuvalo i hrvatsko plemstvo.
Bio je dio šireg opskrbnog sustava kojim su održavane pogranične utvrde, posebno Bihać. Žito iz Kranjske i hrvatske unutrašnjosti prevozilo se prema Slunju, gdje se mljelo. Dio pošiljki zatim je išao prema Modrušu, Ogulinu i Dabru, a drugi prema Cetinu, Krstinji, Kladuši i Bihaću.
Kada je Hrvatski sabor 1560. godine odlučio sudjelovati u opskrbi krajiških utvrda, prikupljena pšenica i proso s područja južno od Kupe morali su se dopremati upravo u Cetin.
Godine 1573. u Cetinu su ostali samo vojnici
Dok je utvrda zadržavala svoju vojnu važnost, civilni život oko nje postupno je nestajao. Ratna nesigurnost i osmanski upadi tijekom 1570-ih potaknuli su novo iseljavanje stanovništva.
Tomas Naglić u travnju 1573. godine piše da je iz Cetina otišlo trideset kuća, odnosno obiteljskih domaćinstava. Prema njegovu zapisu, ondje su ostali samo vojnici.
Iz istog razdoblja sačuvana je priča koja vrlo konkretno pokazuje koliko je teško bilo održavati opskrbne pravce prema Bihaću.
Naglić je stigao u Cetin s oko 90 konja natovarenih žitaricama. Teret je trebalo nastaviti prevoziti kroz područje na kojem je prijetila opasnost od napada, pa je zatražena vojna pratnja. Iz Bihaća mu je ususret krenulo čak 150 njemačkih i hrvatskih pješaka te 30 konjanika.
Do susreta, međutim, nije došlo prema planu.
Kod Šturlića su osmanski martolozi zarobili glasnika koji je Nagliću nosio obavijesti. Kada je vijest o tome stigla do ljudi koji su vodili natovarene konje, odbili su nastaviti put prema Bihaću.
Cijela je opskrbna akcija propala zbog gubitka komunikacije.
Ljudi i konji vratili su se, a Naglić je, prema vlastitim riječima, tek uz velike teškoće uspio unijeti žitarice u cetinsku utvrdu. Vojna pratnja koja je krenula iz Bihaća vratila se bez tereta.
Središnja točka obrane
Koliko je Cetin još uvijek bio važan pokazuje obrambeni plan iz 1570. godine, u kojem je označen kao središnja točka. Predlagalo se da bude dobro opskrbljen i branjen te da se između Cetina i okolnih utvrda uspostavi sustav uzbunjivanja pomoću vituljača, pucnjeva i drugih načina dojavljivanja.
Takav sustav bio je nužan na prostoru na kojem su informacije o kretanju neprijatelja morale što brže putovati od jedne utvrde do druge. Događaj s Naglićevim glasnikom samo tri godine poslije pokazuje koliko je cijeli sustav mogao postati ranjiv kada bi jedna od tih komunikacijskih veza bila prekinuta.
Cetin je na kraju srušen kako ga ne bi zauzeli Osmanlije
Nakon novih osmanskih osvajanja tijekom 1570-ih Cetin je uključen u Slunjsku kapetaniju, a njegovu ulogu u opskrbi Bihaća postupno je preuzeo Slunj.
Iseljavanje stanovništva dodatno je otežalo održavanje utvrde. Cetin je ostajao bez civilnog zaleđa koje je bilo potrebno za funkcioniranje takve obrambene točke.
Do kraja 1583. godine krajiške su vlasti naposljetku srušile već opustjeli Cetin kako njegove zidine ne bi mogle poslužiti Osmanlijama.
Tako je u nešto više od pola stoljeća Cetin prošao nevjerojatan put. Od mjesta na kojem je 1527. održan sabor i izabran Ferdinand Habsburški za hrvatskog kralja postao je utvrđeno trgovište, vojna postaja i skladište hrane na opskrbnom pravcu prema Bihaću. Zatim su otišli stanovnici, ostali vojnici, a na kraju su srušene i same utvrde.
Priča o 90 konja natovarenih žitom i glasniku zarobljenom kod Šturlića pokazuje i drugu stranu ratovanja u 16. stoljeću. Utvrdu nije bilo dovoljno osvojiti ili obraniti. Trebalo je u nju dovesti hranu, održavati komunikaciju i pronaći ljude koji će ondje živjeti. Kada je nestalo stanovništva i kada su opskrbni pravci postali previše nesigurni, ni cetinski bedemi više nisu bili dovoljni.
Literatura
Izvor: Damir Stanić
