Kad stariji ljudi pričaju, često se može čuti kako je nekada davno cijela Gacka dolina bila pod vodom, gotovo kao more. U narodnom govoru “more” ne znači nužno pravo more, nego svaku veliku vodu.
Iako ne znamo točno vrijeme o kojem govore, lako je zamisliti razdoblje kada je rijeka Gacka plavila šire područje današnjeg Otočca.
U tim vremenima Otočac je doista izgledao kao mali grad na vodi. Usred proširenja rijeke nalazio se otočić, a na njemu utvrda opasana zidinama. Unutar zidina bila je crkva sv. Marije Magdalene i velika kula, dok su oko utvrde, na vodi, stajale drvene kućice na stupovima – sojenice.
U njima su živjeli vojnici sa svojim obiteljima. Do grada se moglo doći samo čamcem, pa nije čudno što ga mnogi uspoređuju s “malom Venecijom”, a taj prizor najlakše možemo zamisliti zahvaljujući Valvasoru koji je 1689. godine, otisnuo grafiku Otočca.
U središtu prizora nalazi se utvrđeni stari grad smješten na malom otočiću usred proširenja rijeke Gacka, po kojem je Otočac i dobio ime. Grad je opasan kamenim zidinama, kulama i drvenim mostovima, a unutar obrambenog prostora vidi se crkva sv. Marije Magdalene.
Oko utvrde prikazane su brojne drvene kuće na stupovima – sojenice – u kojima su živjeli vojnici i njihove obitelji. Takav izgled naselja nastao je zbog velike količine vode koja je nekoć prekrivala šire područje Gacke doline. Kroz vodeni krajolik kreću se mali čamci, jedino prijevozno sredstvo kojim se tada moglo pristupiti gradu.
U pozadini ilustracije vidi se uzvisina s utvrdom Fortica, podignutom početkom 17. stoljeća radi dodatne obrane od osmanskih prodora prema Primorju. Cijeli prizor rekonstruira nekadašnji izgled Otočca kao “grada na vodi”, zbog čega ga se u tekstovima i predajama često uspoređuje s malom Venecijom Like.
Stanovnici Otočca stoljećima su bili uglavnom vojnici. Njihova je zadaća bila braniti kraj od prodora Osmanlija prema Primorju. S vremenom se količina vode smanjivala, a raznim zahvatima rijeka Gacka dobila je današnje korito. Ipak, povremene poplave i danas podsjećaju na prošla vremena.
Otočac – mali otok
Ime Otočac dolazi upravo od tog malog otoka, otočića na kojem je grad nastao. Danas nam ta slika djeluje gotovo nestvarno, pa mnogi priče o gradu na vodi doživljavaju kao legendu. U narodu su se prenosila vjerovanja o ženama posebnih moći, vješticama, ali i o vilama i “viškama”. Čak i Valvasor spominje da narod Otočca i okolice vjeruje u nimfe.
Otočac je ujedno središte pokrajine Gacke doline i jedno od najstarijih naselja s hrvatskim stanovništvom. Prvi put se spominje još oko 1100. godine na Baščanskoj ploči. U to vrijeme ovdje je djelovao benediktinski samostan sv. Nikole, povezan sa samostanom sv. Lucije u Baškoj na otoku Krku. No, povjesničari vjeruju da je naselje i starije. Moguće je da je već početkom 9. stoljeća knez Borna imao jedno od svojih sjedišta upravo ovdje.
Od Japoda do Frankopana
Još prije srednjeg vijeka na ovom su području živjeli Japodi, o čemu svjedoče ostaci njihovih gradina na Umcu i Vinici. Kroz stoljeća Otočac se razvijao kao važno strateško i kulturno središte. Prva sačuvana darovnica iz 1300. godine govori kako je napuljski kralj Karlo II. darovao Otočac Dujmu II., knezu krčkom. Njegovi nasljednici, kasnije poznati kao Frankopani, dodatno su utvrdili grad, gradili crkve i poticali razvoj kulture i pismenosti.
Tijekom tri stoljeća upravo su Frankopani obilježili život Otočca. Među njima se posebno ističe Žigmund, u čije je vrijeme grad doživio procvat. Godine 1460. osnovana je Otočka biskupija, a crkva sv. Nikole uzdignuta je na rang katedrale, a Otočac je dobio i službeni status grada.
Kasnija stoljeća obilježila su stalna obrana od osmanske opasnosti. Kako bi se dodatno osigurala zaštita, 1619. godine iznad grada je sagrađena utvrda Fortica. Tek kada je opasnost od napada počela slabjeti, Otočac se sredinom 18. stoljeća počeo širiti izvan svojih zidina.
Rijeka Gacka i danas dijeli grad na Gornji i Donji dio. U Gornjem gradu nalazi se crkva Presvetog Trojstva, prostrana jednobrodna građevina s tri kapele i bogatom unutrašnjošću. U otočkoj župi i danas se čuva stari pečat otočkog biskupa Petra Andreisa, mitra jednog od otočkih biskupa iz 15. stoljeća.
U Donjem gradu sagrađena je kapelica Blažene Djevice Marije iz 18. stoljeća, dok se na brdu Fortica uzdiže mala kapelica Sedam žalosti.
