U posljednjim danima Drugoga svjetskog rata iz Zagreba su prema zapadu krenule kolone vojnika, dužnosnika i civila. Nezavisna Država Hrvatska nestajala je pred napredovanjem Jugoslavenske armije, a zajedno s ljudima prema Sloveniji i Austriji premještana je i imovina režima.
Među njom bilo je zlata, deviza i drugih dragocjenosti. Dio je poslije pronađen, dio možemo pratiti kroz dokumente, dok za dio nikada nije sastavljena konačna i pouzdana bilanca. Upravo je u tom prostoru između dokumentirane povijesti i onoga čemu se u kaosu svibnja 1945. izgubio trag nastala jedna od najdugovječnijih priča o izgubljenom blagu na prostoru bivše Jugoslavije legenda o blagu NDH.
Tijekom osam desetljeća u nju su ugrađeni gotovo svi elementi klasične priče o skrivenom blagu: sanduci zlata, tajna skrovišta, samostani, kolone prema Austriji, savezničke obavještajne službe, Rim, Vatikan i Ante Pavelić koji navodno raspolaže golemim bogatstvom dok pokušava nestati iz Europe.
Problem za svakoga tko tu priču želi jednostavno odbaciti kao legendu jest činjenica da iza nekih njezinih dijelova doista postoje dokumenti, dok iza drugih postoje samo priče.
„Pavelićevo zlato” zapravo nije jedno blago
Prije nego što pokušamo ustanoviti gdje je blago završilo, potrebno je razjasniti što se pod tim nazivom uopće podrazumijeva. Izrazi poput „blago NDH”, „ustaško zlato” ili „Pavelićevo zlato” tijekom desetljeća počeli su obuhvaćati imovinu vrlo različitog podrijetla.
Tu su državne monetarne rezerve i sredstva kojima je raspolagala NDH, zlato i druga imovina preuzeti nakon raspada Kraljevine Jugoslavije, devize i dragocjenosti, ali i imovina oduzeta i opljačkana od Srba, Židova, Roma i drugih žrtava ustaškog režima. Govoriti o svemu tome kao o Pavelićevu osobnom blagu zato nije samo pojednostavljenje nego zamagljuje i pitanje podrijetla pojedinih dijelova riznice.
Jedan od najvažnijih pokušaja rekonstrukcije njezine sudbine objavio je 1998. američki State Department. Izvještaj The Fate of the Wartime Ustasha Treasury nastao je na temelju ratne i poslijeratne dokumentacije, uključujući deklasificirane američke obavještajne izvore.
Njegov zaključak važan je upravo zato što nije spektakularan: nije bilo moguće pouzdano utvrditi ukupnu vrijednost ratne riznice niti konačnu sudbinu svega što se u njoj nalazilo. U različitim izvješćima pojavljivale su se procjene vrijedne milijune i desetke milijuna tadašnjih američkih dolara. Pojavljuje se čak i procjena od oko 80 milijuna dolara, najvećim dijelom u zlatnicima, ali takve brojke nisu inventar trezora i ne treba ih tako predstavljati.
One prije svega pokazuju koliko su se informacije kojima su raspolagale poslijeratne službe međusobno razlikovale. Ipak, dio zlata možemo pratiti mnogo preciznije.
Gotovo tona zlata završila je u Švicarskoj
Jedan od najbolje dokumentiranih tragova vodi prema Švicarskoj i počinje još prije konačnog sloma NDH. Prema američkom istraživanju, 980 kilograma zlata koje su vlasti NDH preuzele 1941. iz sarajevske podružnice Narodne banke Jugoslavije tijekom rata je završilo u Švicarskoj narodnoj banci.
To zlato nije nestalo. Nakon završetka rata identificirano je, a Švicarska ga je u srpnju 1945. vratila novim jugoslavenskim vlastima. Riječ je o važnom primjeru jer pokazuje koliko se stvarna povijest premještanja državnih rezervi razlikuje od kasnije slike neuhvatljivog „Pavelićeva zlata”. Velika količina zlata doista je napustila zemlju, ali njezin put možemo dokumentirati gotovo do kraja. Zamršenija priča počinje nekoliko dana prije nestanka same NDH.
Posljednji dani u Zagrebu i sanduci zlata
Početkom svibnja 1945. više nije bilo dvojbe da se režim nalazi pred slomom. Njemačka je kapitulirala, Zagreb se napuštao, a državni i ustaški vrh pokušavao se povući prema Sloveniji i dalje prema području pod kontrolom zapadnih Saveznika. U dokumentaciji i historiografiji koja rekonstruira te dane pojavljuju se vrlo konkretni sanduci zlata.
Prema podacima koje donose povijesna istraživanja, „Dana 7. svibnja 1945. iz Zagreba je prema zapadu odneseno 14 sanduka s vrijednostima. U 13 sanduka nalazili su se zlato i zlatnici, ukupno oko 290 kilograma zlata, dok su se u četrnaestom nalazile strane valute i kaseta dragulja.”
Već na tom mjestu stvarni događaji počinju izgledati kao predložak za legendu. Glavni grad države koja upravo prestaje postojati napuštaju ljudi koji sa sobom nose zlato. Dio riznice ostaje skriven. Institucije se raspadaju, zapovjedni lanac nestaje, a ljudi koji znaju kamo je imovina krenula nekoliko dana poslije nalaze se u zarobljeništvu, bijegu ili emigraciji. Ali sudbina 32 sanduka pokazuje koliko oprezno treba pristupati cijeloj priči.
Skriveno zlato u Zagrebu nije legenda
Da je priča završila u svibnju 1945., Zagreb bi danas imao gotovo savršenu legendu o izgubljenom ratnom blagu: 32 sanduka zlata skrivena su u gradu neposredno prije ulaska nove vlasti. Prema historiografskim istraživanjima, zlato je bilo sklonjeno u franjevačkom samostanu. No ondje nije ostalo desetljećima čekajući slučajnog pronalazača ili lovca na blago. Trag se ponovno pojavljuje već sljedeće godine, kada je zlato predano jugoslavenskim vlastima, odnosno Narodnoj banci.
U ovom slučaju imamo gotovo sve elemente legende – posljednje dane rata, tajnu lokaciju i desetke sanduka zlata – osim jednog: izgubljenog blaga. S trinaest sanduka koji su krenuli iz Zagreba priča postaje složenija.
Put prema Austriji
Povlačenje iz Zagreba nije bilo uredno premještanje državnog aparata. Bio je to raspad države u pokretu. Vojne jedinice, politički dužnosnici i civili kretali su se prema Sloveniji i Austriji, nadajući se predaji britanskim snagama. U takvim okolnostima pokušaj rekonstrukcije puta svake pošiljke zlata postaje iznimno težak.
Poslijeratni američki i drugi obavještajni izvori donosili su dramatično različite procjene vrijednosti imovine koja je zajedno s Pavelićem i ljudima iz njegova okruženja navodno krenula prema Austriji. Pojavljuju se vrijednosti od nekoliko stotina tisuća dolara do nekoliko milijuna, a pojedini izvori govore i o desecima milijuna tadašnjih dolara.
Razlika među tim brojkama sama po sebi upozorava da ih ne možemo tretirati kao potvrđenu vrijednost riznice. One ipak pokazuju nešto drugo: savezničke obavještajne službe ozbiljno su pokušavale ustanoviti gdje je završila imovina poraženog režima.
Američko istraživanje iz 1998. pritom navodi i zanimljiv problem. Britanske vlasti nakon rata nisu prijavile zapljenu hrvatskog monetarnog zlata koje bi potom bilo predano Tripartitnoj komisiji za restituciju monetarnog zlata.
To nije dokaz da je blago zakopano ili tajno odneseno, ali ostavlja otvorenim pitanje što se dogodilo s dijelom imovine koja je krenula prema zapadu.
Je li zlato ostalo negdje na putu?
Ovdje dokumentirana povijest počinje prelaziti u područje klasične legende o blagu. Kaotično povlačenje preko Slovenije prema Austriji, raspad vojnih i političkih struktura, predaje, zarobljavanja i pojedinačni bijegovi stvorili su gotovo idealne okolnosti za nastanak priča o zlatu koje je putem podijeljeno, skriveno ili zakopano.
Takve priče imaju vlastitu zakonitost. Blago se tijekom desetljeća počinje vezivati uz šume, planinske prolaze, samostane, kuće, privremena skloništa i mjesta uz pravce povlačenja. Pojavljuju se ljudi koji su navodno vidjeli sanduke, oni kojima je netko na samrti povjerio tajnu i svjedočanstva prenesena kroz dvije ili tri generacije.
Pritom postoji paradoks karakterističan za legende o izgubljenom blagu: što smo vremenski udaljeniji od događaja, priče često postaju sve detaljnije, dok je provjerljivih dokumenata sve manje.
Mogućnost da je neka količina imovine u kaosu povlačenja bila skrivena nije sama po sebi nevjerojatna. No bez dokumenta, pouzdanog neposrednog svjedočanstva ili materijalnog nalaza ona ostaje mogućnost, a ne činjenica.
Put prema Rimu i nastanak vatikanske legende
Najpoznatiji ogranak priče ne završava u Austriji nego u Italiji. Nakon rata djelovale su mreže koje su pomagale pripadnicima poraženih režima i drugim bjeguncima da izbjegnu uhićenje i napuste Europu.
U hrvatskom slučaju jedna od najpoznatijih osoba povezanih s takvim aktivnostima bio je svećenik Krunoslav Draganović, povezan s hrvatskim Zavodom sv. Jeronima u Rimu. Američke službe pratile su njegove aktivnosti, a u obavještajnoj dokumentaciji pojavljuju se informacije o novcu, zlatu i drugim dragocjenostima. Iz te stvarne povijesne podloge s vremenom je izrasla mnogo veća tvrdnja: blago NDH završilo je u Vatikanu.
Tu ponovno treba odvojiti ono što dokumenti potvrđuju od onoga što im je naknadno pripisano. Američko službeno istraživanje nije pronašlo dokaz da je vodstvo Vatikana znalo za navodno premještanje ustaške riznice ili ga organiziralo. Dokumentirana aktivnost emigrantskih mreža i informacije o novcu nisu isto što i dokaz da je velika ratna riznica završila u vatikanskim trezorima.
Upravo zbog toga „vatikanski trag” zaslužuje zasebno istraživanje.
Je li Pavelić svojim blagom platio bijeg?
Ante Pavelić uspio je nakon rata izbjeći uhićenje, skrivati se u Austriji i Italiji te naposljetku napustiti Europu i stići u Argentinu.
Takav bijeg zahtijevao je novac, veze, dokumente i organiziranu logistiku, pa se vrlo rano pojavilo pitanje je li dio imovine koja je nestala 1945. korišten za financiranje njegova bijega i kasnijeg djelovanja ustaške emigracije.
To je legitimno povijesno pitanje. Ali ono nije dokaz da je Pavelić osobno raspolagao golemim sanducima zlata. Upravo su procjene vrijednosti imovine koju je navodno imao među najproturječnijim dijelovima čitave priče. Ne postoji konačan inventar koji bi pokazao što je ponio iz Zagreba, koliko je od toga stiglo u Austriju, koliko dalje u Italiju i što je eventualno potrošeno ili predano drugim osobama.
Zbog toga je izraz „Pavelićevo zlato” mnogo prikladniji kao naziv povijesnog misterija nego kao precizan opis konkretne riznice. Nakon svih sanduka, tajnih ruta, švicarskih računa i obavještajnih izvješća ostaje pitanje koje je naizgled najjednostavnije: koliko je blaga zapravo nestalo? Pouzdan odgovor nemamo.
Znamo za zlato prebačeno u Švicarsku koje je vraćeno Jugoslaviji. Postoje podaci o zlatu skrivenom u Zagrebu koje je pronađeno i predano novoj vlasti. Postoje dokumenti i historiografske rekonstrukcije imovine koja je u posljednjim danima NDH krenula prema zapadu te obavještajna izvješća koja su godinama poslije pokušavala ustanoviti gdje je završila.
Ono što nedostaje jest pouzdana početna i završna bilanca koja bi omogućila da na jednu stranu stavimo svu imovinu kojom je režim raspolagao, razdvojenu prema njezinu podrijetlu, a na drugu sve što je nakon rata pronađeno, vraćeno ili identificirano. Bez toga nije moguće jednostavno izračunati koliko je zlata „nestalo“ pa u toj praznini legenda živi već više od osamdeset godina.
Kada legenda počinje stvarnim sanducima zlata
Priča o blagu NDH zato je zanimljivija od obične priče o zakopanom zlatu. Ona pokazuje kako nastaje povijesni misterij kada stvarni događaji ostave dovoljno praznina da ih poslije počnu popunjavati glasine, sjećanja i legende.
Najprije postoji dokumentirana povijest: država se raspada, zlato se premješta i skriva, dio ljudi koji njime raspolažu bježi, a dokumentacija završava u arhivima nekoliko država. Nakon rata obavještajne službe pokušavaju rekonstruirati događaje, ali dobivaju međusobno proturječne podatke. Desetljećima poslije u praznine ulaze priče o zakopanom zlatu, tajnim trezorima i izgubljenim milijunima.
U slučaju blaga NDH granica između tih svjetova posebno je tanka upravo zato što se iza nekih naizgled nevjerojatnih priča zaista pojavljuju stvarni sanduci zlata.
Trideset i dva sanduka skrivena u Zagrebu nisu samo legenda. Zlato poslano u Švicarsku nije legenda. Ni činjenica da je dio riznice u posljednjim danima NDH krenuo prema zapadu nije nastala u kasnijem folkloru.
Misterij počinje ondje gdje njihov dokumentirani trag prestaje.
A upravo tamo počinje i sljedeća priča: što se dogodilo s 13 sanduka zlata koji su u svibnju 1945. napustili Zagreb na putu prema Austriji?
Literatura
- Jareb, Jere: Zlato i novac NDH izneseni u inozemstvo 1944. i 1945. – Dokumentarni prikaz, Hrvatski institut za povijest – Dom i svijet, Zagreb, 1997.
– temeljni historiografski izvor za količinu zlata, broj sanduka, njihovo kretanje te dokumente i iskaze sudionika. - Matković, Hrvoje: Povijest Nezavisne Države Hrvatske, Zagreb.
– koristi Jarebova istraživanja; relevantno za 46 sanduka, podjelu na 32 + 14, 13 sanduka zlata i zlatnika, približno 290 kg zlata te odlazak iz Zagreba 7. svibnja 1945. - Jareb, Jere – dokumenti i iskazi objavljeni u knjizi Zlato i novac NDH…:
– iskaz Mirka Vutuca iz listopada 1945., str. 267–270;
– iskaz Božidara Kavrana iz srpnja 1948., str. 287–298;
– iskaz Ante Moškova iz svibnja 1947., str. 299–311;
– dokumentacija o zlatu prenesenom iz Wolfsberga u Rim, str. 334–342;
– dokumentacija vezana uz 32 sanduka pohranjena na Kaptolu, str. 349–351. - „U misiji Sv. Stolice kod Ante Pavelića i Josipa Broza Tita: prilog istraživanju djelovanja Giuseppea Masuccija (1941.–1946.)“, Crkva u svijetu, 2019.
– dodatna znanstvena potvrda podataka o 32 sanduka pohranjenima u franjevačkom samostanu na Kaptolu i 14 sanduka odvezenih prema Austriji. Rad na Hrčku – PDF - „Sjećanja jednog emigranta iz svibnja 1945.“, Hrvatska revija / Matica hrvatska.
– koristan sekundarni izvor za rekonstrukciju kretanja zlata i upućivanje na konkretne iskaze i dokumente koje je objavio Jareb. Matica hrvatska – članak - **Prikaz knjige Jere Jareba Zlato i novac NDH izneseni u inozemstvo 1944. i 1945. **, Fontes – Izvori za hrvatsku povijest, Hrvatski državni arhiv, 1997.
– bibliografska i historiografska potvrda Jarebove studije i njezina dokumentarnog karaktera. Hrčak – Fontes
