Malen je, bijel, dugodlak i danas ga poznaje gotovo cijeli svijet. Već njegovo ime naizgled rješava pitanje podrijetla: maltezer mora biti s Malte. Samo što to nije tako jednostavno.
Službeni standard Međunarodne kinološke federacije (FCI) izričito upozorava da naziv maltezer ne znači da pasmina potječe s otoka Malte. Podrijetlo pasmine određuje mnogo šire, kao područje središnjeg Mediterana, a kao zemlju patronata navodi Italiju. Još je zanimljivije objašnjenje imena: među mediteranskim toponimima istoga korijena FCI izrijekom navodi i jadranski otok Méléda – Mljet.
To bi samo po sebi mogla biti zanimljiva jezična fusnota da gotovo dvije tisuće godina prije nastanka moderne kinologije rimski pisac Plinije Stariji nije zapisao nešto još neobičnije. Opisao je Melitu na Jadranu, današnji Mljet, i upravo uz taj otok spomenuo male pse zvane Melitaei.
Isti problem kao sa svetim Pavlom
U prvom nastavku ovog serijala istraživali smo mnogo poznatiju zagonetku. Djela apostolska ne kažu da je brod svetog Pavla završio na Malti. Kažu da su brodolomci stigli na otok koji se zvao Melítē – Melita. Malta je bila Melita, ali Melita je bio i Mljet.
Zbog toga se stoljećima vodi rasprava o tome koja se Melita krije iza biblijskog teksta. Mljetska tradicija može se u pisanim izvorima pratiti najmanje do 7. stoljeća, dok antička geografija nedvojbeno potvrđuje postojanje jadranske Melite.
Sada se pred nama pojavljuje gotovo isti problem, samo s potpuno drugim protagonistom. Umjesto apostola – pas.
Sveti Pavao na Mljetu? Tragovi koji vode prema hrvatskoj Meliti
Plinije je prilično jasan: Melita je ovdje Mljet
Plinije Stariji u 1. stoljeću u trećoj knjizi svoje Naturalis historia opisuje Dalmaciju, Ilirik i jadranske otoke. Navodi Issu, današnji Vis, Phariju odnosno Hvar, zatim Korčulu koju naziva Corcyra Melæna. Nakon nje dolazi rečenica koja je za ovu priču presudna.
Između Korčule i Ilirika nalazi se Melite. U geografskom kontekstu toga odlomka riječ je o Mljetu, a ne o Malti. Odmah nakon imena otoka Plinije dodaje da su, kako doznajemo od Kalimaha, po toj Meliti nazvani mali psi – Melitaei.
Kako su na Jadranu živjeli stari Grci: Tragovima antičkog života na obalama Jadrana
Plinije, dakle, ne govori općenito o nekakvim „mediteranskim psima“. Spominje ih unutar konkretnog geografskog opisa istočnog Jadrana. Ako čitamo taj odlomak sam za sebe, trag vodi prema Mljetu.
Plinije se poziva na čovjeka koji je živio tri stoljeća prije njega
Priča postaje još zanimljivija zbog autora kojega Plinije navodi kao svoj izvor. Kalimah iz Kirene bio je pjesnik i učenjak povezan s Aleksandrijskom knjižnicom, a živio je približno od 310. do 240. godine prije Krista.
Plinije, dakle, u 1. stoljeću poslije Krista vezu Melite i tih pasa ne predstavlja kao suvremenu novost, nego se poziva na autora iz helenističkog razdoblja, nekoliko stoljeća starijeg od sebe.
Ne znamo dovoljno da bismo rekonstruirali što je točno stajalo u Kalimahovu izvornom tekstu niti iz Plinijeve rečenice možemo izvesti genealogiju današnjeg maltezera. Možemo, međutim, utvrditi nešto mnogo skromnije i čvršće: veza između imena Melita i malih pasa bila je poznata još u antičkom svijetu, a Plinije ju je u ovom odlomku smjestio na Jadran. Ali onda dolazi Strabon
Kad bi to bio jedini antički zapis, priča bi bila gotovo previše uredna. Nije.
Grčki geograf Strabon, koji je živio na prijelazu iz 1. stoljeća prije Krista u 1. stoljeće poslije Krista, opisuje otoke u blizini Sicilije. Ondje navodi Melitu i kaže da odatle dolaze mali psi zvani melitejski. Ta Melita je Malta.
I sada imamo problem. Strabon melitejske pse povezuje s Maltom, dok ih Plinije, pozivajući se na starijeg Kalimaha, u svojem geografskom opisu povezuje s jadranskom Melitom.
Dvojba, dakle, nije proizvod modernog interneta, turističkih brošura ili pokušaja da se poznata pasmina naknadno poveže s hrvatskim otokom. Dvije Melite stvarale su problem već antičkim izvorima.
Dvije Melite, a možda ni jedan današnji maltezer
Moguće je nekoliko objašnjenja. Slični mali psi možda su postojali na različitim mjestima Sredozemlja, a naziv Melitaei nije označavao pasminu u današnjem smislu. Moguće je da je jedan autor prenio drukčiju geografsku tradiciju ili da se naziv odnosio na širi tip maloga psa poznatog u mediteranskim lukama.
Moguće je i da je postojanje dvaju otoka s istim ili vrlo sličnim imenom tijekom stoljeća dovelo do miješanja različitih tradicija. Za sada nemamo dokaz koji bi tu dilemu konačno riješio.
Imamo, međutim, dovoljno da odbacimo jednu vrlo raširenu pretpostavku: samo ime maltezer nije dokaz da današnja pasmina potječe s Malte. To kaže i sama Međunarodna kinološka federacija.
Čak ni službeni standard ne kaže da je maltezer s Malte
Službeni FCI standard pasmine broj 65 podrijetlo maltezera određuje kao središnji mediteranski prostor, dok je patronat nad pasminom povjeren Italiji.
U povijesnom objašnjenju standard ide još dalje. Navodi da naziv ne znači da je pasmina podrijetlom s Malte te ga povezuje sa semitskim korijenom màlat, u značenju utočišta ili luke. FCI zatim među geografskim imenima povezanima s tim korijenom navodi sicilsku Melitu, Maltu i, za našu priču najzanimljivije, jadranski otok Méléda, odnosno Mljet.
Time međunarodna kinologija ne proglašava Mljet domovinom maltezera. Pokazuje nešto drugo: jednostavna jednadžba maltezer = pas podrijetlom s Malte nema čvrsto povijesno uporište kakvo bismo prema današnjem imenu mogli očekivati.
Prije nego što je završio na jastuku, bio je lučki pas
Još je zanimljiviji opis predaka maltezera koji donosi FCI. Prema službenom standardu, preci tih malih pasa živjeli su u lukama i pomorskim gradovima središnjeg Mediterana, gdje su lovili miševe i štakore u lučkim skladištima i brodskim prostorima.
To ih smješta u sasvim drukčiji svijet od onoga u kojem danas zamišljamo maltezera. Prije salona, jastuka i svilenkaste bijele dlake postojao je svijet brodova, luka, skladišta, žita, tereta, konopa i glodavaca. Mali pas bio je u takvom okruženju vrlo praktičan suputnik.
Ako su takvi psi živjeli uz luke i na brodovima, mogli su se širiti istim morskim cestama kojima su putovali trgovci, mornari i roba. To je važna okolnost za razumijevanje zašto tragove melitejskih pasa možda ne treba tražiti na samo jednom mediteranskom otoku.
A Mljet je ležao upravo na toj pomorskoj cesti
Tu se drugi članak ponovno spaja s prvim. U priči o svetom Pavlu vidjeli smo da Mljet nije bio izolirani otok na rubu antičkog svijeta. Ležao je uz pomorski pravac kojim su brodovi iz južnog Jadrana nastavljali prema dalmatinskim otocima, sjeveru i Italiji.
Kod rta Glavat pronađen je rimski trgovački brod iz 1. stoljeća. Polače čuvaju ostatke velikoga kasnoantičkog kompleksa uz prirodno zaštićenu luku. Kod Mljeta je pronađen i izniman bizantski brodolom iz 7. ili 8. stoljeća. Arheologija potvrđuje ono što položaj otoka sugerira: Mljet je stoljećima bio uključen u pomorske komunikacije Mediterana.
Ako su mali psi Melitaei doista bili povezani s jadranskom Melitom, njihovo širenje mediteranskim lukama nije teško zamisliti. To nije dokaz da se upravo tako dogodilo, ali poznata povijest plovidbe takvu mogućnost ne čini neobičnom.
Je li antički Melitaeus uopće bio današnji maltezer?
Ovdje treba povući najvažniju granicu cijele priče. Antički Melitaeus i današnji maltezer ne mogu se jednostavno izjednačiti.
Antički autori nisu poznavali pasmine definirane rodovnicama, kinološkim savezima i preciznim standardima kakve poznajemo danas. Kada pišu o melitejskim psima, govore o prepoznatljivom tipu maloga psa, ali iz njihovih tekstova ne možemo dokazati neprekinutu genetsku liniju koja vodi do današnjeg bijelog maltezera.
Zato bi tvrdnja „maltezer je dokazano hrvatska pasmina s Mljeta“ bila mnogo jača od onoga što izvori dopuštaju. Tvrdnja da antička povijest melitejskih pasa vodi i prema Mljetu, međutim, ima čvrsto tekstualno uporište.
Od lovca na štakore do psa rimskih dama
Mali melitejski pas očito nije dugo ostao samo koristan stanovnik luka. FCI u povijesnom pregledu navodi da je bio poznat u starom Rimu i omiljen kao pas za društvo među rimskim ženama visokoga društvenog položaja.
Tu počinje druga karijera maloga mediteranskog psa. Iz svijeta luka i lova na glodavce stiže do kuća bogatih Rimljana, a kasnije se mali bijeli psi pojavljuju uz europsko plemstvo i u umjetnosti. Koristan lučki pas postupno postaje pas za društvo i statusni simbol. Ime je, u različitim oblicima, nastavilo živjeti uz njega.
Je li tijekom stoljeća jedna Melita zasjenila drugu?
Malta je tijekom povijesti postala međunarodno mnogo poznatije ime od Mljeta. Viteški red, velike opsade, britansko razdoblje i njezin izniman strateški položaj učinili su je jednom od najprepoznatljivijih točaka Sredozemlja. Mljet je ostao malen jadranski otok.
Zbog toga je primamljivo pretpostaviti da se s vremenom i značenje imena melitejskih pasa čvršće vezalo uz poznatiju Maltu. Za takav prijenos nemamo dokaz i ne možemo tvrditi da se upravo to dogodilo.
Plinijev tekst, međutim, ostaje. Bez obzira na kasniju povijest imena pasmine, u jednom od najpoznatijih geografskih opisa rimskog svijeta Melita uz koju se pojavljuju Melitaei nalazi se na Jadranu.
I Ignjat Đurđević primijetio je psa
Posebno je zanimljivo što priča o psima nije promaknula ni dubrovačkom benediktincu Ignjatu Đurđeviću, koji je u 18. stoljeću sustavno branio tezu da je Mljet Pavlova Melita.
Đurđević je prikupljao antičke i kasnije izvore povezane s imenom Melita, a pitanje melitejskih pasa uklopilo se u njegovu širu argumentaciju o identitetu otoka. Za njega pas nije bio izolirana zoološka zanimljivost, nego još jedan trag staroga imena.
Njegovu argumentaciju danas ne moramo prihvatiti u cijelosti da bismo primijetili isti problem: dvije Melite pojavljuju se u različitim antičkim i kasnijim tradicijama, a razdvojiti ih nije uvijek jednostavno.
Prvo sveti Pavao. Sada maltezer.
Zato je teško ne primijetiti paralelu između dvije priče ovog serijala. U prvoj imamo sveti tekst koji kaže Melita, a stoljećima ga gotovo automatski čitamo kao Malta. Istodobno postoje Mljet, antički izvori koji potvrđuju njegovo ime Melita i mljetska tradicija Pavlova brodoloma stara najmanje četrnaest stoljeća.
U drugoj imamo pse koje antički autori nazivaju Melitaei. Strabon ih povezuje s Maltom, Plinije ih u svojem opisu jadranske Melite povezuje s Mljetom, a današnja Međunarodna kinološka federacija izričito upozorava da ime maltezer samo po sebi ne znači da pasmina potječe s Malte.
Dvaput nailazimo na isto ime, dvaput na Maltu i dvaput se iz pozadine pojavljuje Mljet.
Pa je li onda maltezer Mljećanin?
Možemo odgovoriti samo onoliko koliko nam dopuštaju izvori. Ne možemo dokazati da je današnja pasmina maltezer nastala na Mljetu niti da su Plinijevi Melitaei izravni preci današnjih maltezera.
Možemo, međutim, pokazati nešto što je samo po sebi dovoljno neobično. U 1. stoljeću Plinije Stariji opisao je jadransku Melitu, današnji Mljet, i upravo uz nju, pozivajući se na Kalimaha, spomenuo male pse nazvane Melitaei. Gotovo dvije tisuće godina poslije službeni standard maltezera upozorava da ime pasmine ne znači da ona potječe s Malte i među starim mediteranskim imenima istoga korijena navodi upravo Mljet.
Možda su korijeni današnjeg maltezera na Malti. Možda pripadaju mnogo širem svijetu mediteranskih luka. A možda je u njegovu drevnom imenu ostao i trag jedne hrvatske Melite.
Sljedeći put kada mali bijeli maltezer protrči ulicom, zato se vrijedi sjetiti da iza njegova imena možda stoji mnogo veći Mediteran nego što se čini – i jedan mali otok usred Jadrana koji su Grci i Rimljani poznavali kao Melitu.
Literatura
- Plinije Stariji, Naturalis historia, knjiga III — ključni antički izvor. U geografskom opisu jadranske Melite Plinije, pozivajući se na Kalimaha, spominje male pse Melitaei.
Plinije Stariji – Naturalis historia - Strabon, Geographica, knjiga VI — važan protuargument Plinijevu zapisu jer Strabon melitejske pse povezuje s Melitom u blizini Sicilije, odnosno Maltom.
Strabon – Geographica, knjiga VI - Međunarodna kinološka federacija (FCI), Standard br. 65 – Maltese. Službeni standard navodi središnje Sredozemlje kao podrijetlo, Italiju kao patronat te izričito upozorava da ime pasmine ne znači da potječe s Malte. U povijesti naziva navodi i jadransku Méledu – Mljet.
FCI – službeni standard maltezera - *Ignjat Đurđević, Divus Paulus Apostolus…, Venecija, 1730.* — važan za povijest rasprave o identitetu Melite i mljetsku interpretaciju antičkih izvora.
