Ime Penkala danas se u hrvatskom jeziku gotovo stopilo s predmetom. Kažemo penkala i mislimo na pisaljku, na običnu svakodnevnu stvar koja stoji u ladici, torbi, uredu ili školskoj pernici. No iza te riječi stajao je čovjek čija znatiželja nije završavala na papiru.
Slavoljub Eduard Penkala bio je izumitelj koji je zamišljao praktičniji svijet: pisaljku koju ne treba šiljiti, nalivpero koje ne prlja ruke, bocu koja čuva toplinu, četkicu koja se okreće i zrakoplov kojim bi, prema njegovoj zamisli, mogao upravljati gotovo svatko.
Rođen kao Eduard Penkala 1871. u Liptovskom Mikulášu, u današnjoj Slovačkoj, školovao se u Beču i Dresdenu, gdje je diplomirao kemijsko inženjerstvo. U Zagreb se doselio 1900. godine, ondje naučio hrvatski jezik i počeo se koristiti pohrvaćenim imenom Slavoljub. Od 1904. radio je kao kraljevski tehnički nadzornik, a upravo je Zagreb postao prostor u kojem se njegov izumiteljski rad razvio do pune snage. Do kraja života ostvario je osamdesetak izuma i inovacija primjenjivih u svakodnevnom životu, industriji, prometu i drugim područjima.
Najpoznatiji među njima bila je automatska mehanička olovka, izum koji je Penkalu učinio besmrtnim. Patentirao ju je 1906. godine i njome promijenio način pisanja. Za razliku od obične grafitne olovke, nije ju trebalo šiljiti. U nju se umetala mina, a mehanizam je omogućavao da se pisaljka koristi jednostavnije, čišće i dulje. Bila je to mala revolucija svakodnevice: predmet skroman izgledom, ali golem po učinku.
Nedugo zatim Penkala razvija i sigurnosno nalivpero, odnosno nalivpero s uvlačenjem pera. U vrijeme kada je pisanje tintom često značilo mrlje, prolijevanje i prljave prste, njegov je cilj bio napraviti praktičniju, pouzdaniju i uredniju pisaljku. Uz nalivpero je osmislio i držač kojim se pisaljka mogla zakvačiti za džep, poznat kao knipsa. Hrvatska enciklopedija navodi automatsku mehaničku olovku, prvo nalivpero s čvrstom tintom i knipsu među njegovim najpoznatijim izumima.
No Penkala nije bio samo izumitelj pisaljki. Među njegovim prvim patentima bili su termos-boca i rotirajuća četkica za zube. To je važno jer pokazuje obrazac njegova razmišljanja. On nije tražio samo velike, spektakularne izume, nego je promatrao svakodnevicu i u njoj pronalazio sitne nepraktičnosti koje se mogu riješiti tehnikom. Kako sačuvati toplinu tekućine? Kako poboljšati higijenu zubi? Kako olakšati pisanje? Kako učiniti predmet sigurnijim, urednijim, dostupnijim?
Termos-boca, odnosno termofor, posebno je zanimljiva jer pokazuje Penkalinu širinu. Iako se danas pojam termosice često veže uz međunarodni komercijalni naziv Thermos, Penkala je već među prvim izumima patentirao rješenje za čuvanje temperature. U kontekstu njegova rada, termos-boca ne stoji kao usputna zanimljivost, nego kao dokaz da ga je zanimala tehnologija udobnosti: predmeti koji čovjeku pomažu u svakodnevnom životu, kod kuće, na putu, u radu i bolesti.
Sličan duh vidi se i u rotirajućoj četkici za zube. Ona zvuči gotovo kao izum iz suvremenog kataloga kućanskih pomagala, no Penkala ju je zamislio početkom 20. stoljeća. U vremenu kada higijenski standardi tek postaju dio moderne urbane kulture, on razmišlja o poboljšanju najobičnijeg jutarnjeg pokreta. To je možda najbolji dokaz da je Penkala pripadao onoj vrsti izumitelja koji svijet ne promatraju kao gotov, nego kao niz problema koji čekaju rješenje.
Zagrebačka svakodnevica zahvaljujući njemu dobiva i industrijsku dimenziju. Penkalini izumi nisu ostali samo nacrti i patenti, nego su ušli u proizvodnju. Tvornica Penkala-Moster proizvodila je pisaljke koje su se izvozile na svjetsko tržište, a njegovo prezime postalo je međunarodno prepoznatljivo. Izum je tako prerastao u brend, a brend u riječ koja se u hrvatskom jeziku održala do danas.
No najneočekivanije poglavlje Penkalina rada nije bilo vezano uz pisaći stol, nego uz nebo. Početkom 20. stoljeća, samo nekoliko godina nakon leta braće Wright, zrakoplovstvo je bilo područje hrabrih eksperimenata. Penkala se i tu uključio na svoj način. Godine 1908. počeo je konstruirati zrakoplov koji je trebao biti stabilan, jednostavan i pristupačan za upravljanje. Njegove zrakoplovne inovacije patentirane su 1908–1909., a zrakoplov je dovršen 1910. godine.
Pritom je Penkala imao gotovo demokratsku viziju letenja. Nije želio zrakoplov koji bi bio namijenjen samo iznimno vještim pilotima, nego letjelicu kojom bi, prema njegovoj zamisli, mogao upravljati čovjek bez dugotrajne posebne obuke. U toj ideji vidi se ista logika koja stoji iza njegovih pisaljki: tehnologija treba postati upotrebljiva, razumljiva i bliža običnom čovjeku.
Za potrebe ispitivanja zrakoplova Penkala je u Zagrebu izgradio hangar na vojnom vježbalištu između Selske ceste i potoka Črnomerec. Time je ondje nastalo prvo uzletište u Hrvatskoj. Njegov suradnik Dragutin Karlo Novak, mladi mehaničar koji je pomagao na dovršetku letjelice, poletio je Penkalinim zrakoplovom 22. lipnja 1910. s vojnoga vježbališta Kajzerica u Zagrebu i postao prvi hrvatski pilot.
Taj trenutak ima gotovo filmsku snagu. Zagreb, tada još grad na rubu velikih tehničkih preobrazbi, dobiva vlastiti zrakoplov, vlastito uzletište i prvog pilota. Penkala, čovjek čije će ime najviše ostati povezano s predmetom koji stane u džep, istodobno je sudjelovao u jednom od najhrabrijih tehnoloških snova svojega doba: osvajanju zraka.
Iako se nakon oštećenja zrakoplova odmaknuo od daljnjih zrakoplovnih istraživanja, taj pokušaj nije bio neuspjeh. Bio je pionirski čin. Penkalin zrakoplov pokazuje da se hrvatska tehnička povijest nije razvijala samo kroz uvoz velikih europskih ideja, nego i kroz lokalne radionice, vježbališta, patente, rizične pokušaje i ljude koji su bili spremni pokušati prije nego što je postojala sigurna infrastruktura.
U Penkalinu opusu nalazili su se i kemijski proizvodi, sredstva za pranje, deterdženti, insekticidi, pripravci za impregnaciju i različita tehnička rješenja. Hrvatska tehnička enciklopedija navodi ga kao izumitelja i proizvođača automatske mehaničke olovke, sigurnog nalivpera, držača pisaljke, kemijskih proizvoda, ali i zrakoplovnih rješenja.
Zato je Penkalu pogrešno svesti na jednu stvar, koliko god ta stvar bila slavna. Njegova je veličina upravo u širini. Bio je kemijski inženjer, konstruktor, proizvođač, praktičar i vizionar. Kretao se od sitnih kućanskih pomagala do zrakoplova, od svakodnevne higijene do industrijske proizvodnje, od tinte i grafita do metala, krila i hangara.
Penkala je umro 1922. godine u Zagrebu, relativno mlad, u 51. godini života. Iza njega su ostali patenti, tvornica, predmeti, tehnička rješenja i jedna riječ koja je ušla u jezik. No možda je najvažnije ostalo nešto drugo: način gledanja na svijet. Za Penkalu ništa nije bilo toliko obično da se ne bi moglo poboljšati. Ni olovka, ni četkica, ni boca, ni pero, ni zrakoplov.
U tome je njegova stvarna besmrtnost. Ne samo u penkali, nego u ideji da izum ne mora uvijek biti čudo iz laboratorija. Ponekad je dovoljan predmet koji bolje leži u ruci, kap tinte koja ne curi, boca koja čuva toplinu ili krilo koje čovjeka, makar nakratko, podigne iznad grada.
