Kako je sv. Gaudencije postao hrvatski sv. Patrik: od osorskog biskupa do sveca koji je protjerao zmije

Iako jedan od rijetkih domaćih srednjovjekovnih svetaca, sv. Gaudencije Osorski danas je slabo poznat izvan Kvarnerskog otočja. Posjetitelji Cresa i Lošinja mogli su čuti za njega kao za sveca koji je s otočja protjerao zmije otrovnice, a oni radoznaliji vjerojatno su saznali i da je bio osorski biskup koji je dio života proživio kao pustinjak u špilji na obroncima Osoršćice.

U „sjećanju na Gaudencija“, kao što je uostalom čest slučaj sa svecima, tijekom vremena izmiješale su se povijesne činjenice, pobožne želje i pučka vjerovanja, oblikujući zamršeno klupko tradicije. Preko tri stotine godina stručnjaci – od prosvjetiteljski raspoloženih isusovaca 18. st. do modernih znanstvenika – trudili su se razmrsiti niz zagonetki povezanih sa štovanjem sv. Gaudencija i legendama koje su se oko njegova lika ispreplele. Gdje je bila njegova špilja, i je li uopće bio pustinjak? Zašto na Cresu nema otrovnica, ili možda ima? Zašto je morao napustiti svoj grad i ima li sv. Gaudencije veze s propašću srednjovjekovnog Osora?

Bogata tradicija o sv. Gaudenciju može se ipak podijeliti u nekoliko cjelina. Ponajprije, u samim temeljima stoji drevna srednjovjekovna legenda oblikovana oko jezgre povijesnih podataka o biskupu iz 11. st. Iz te jezgre izrast će u kasnome srednjem vijeku, u zlatno doba grada Osora, njegovo štovanje koje će izvornu legendu obogatiti novim elementima. Konačno, u vrijeme kad grad postupno počne propadati, starijim slojevima tradicije pridružit će se bogata pučka predaja.

Gaudencije između povijesti i legende

Kako stvari stoje, najstariji životopis sv. Gaudencija na Cresu je otkrio isusovac Filippo Riceputi 1714. prikupljajući dokumente za kolekciju „Ilirskog muzeja“ (Museum Illyricum) (I) koji je pak trebao poslužiti kao temelj i okvir za monumentalni prikaz crkvene povijesti Illyricum sacrum. (II)

Kako sam bilježi, nakon što je s mukom prepisao tekst s oštećene pergamene, i izvornik i njegov prijepis, zamotani u svilu te ukrašeni zlatom i srebrom, svečano su položeni u novo mramorno svetište u osorskoj katedrali. Riceputi nije bio prvi skupljač starina koji je spomenuo sv. Gaudencija, ali njegovim pothvatom započinje moderno istraživanje Gaudencijeva kulta. (III)

Danas među stručnjacima nema mnogo dvojbe tome da se radi o zaista drevnoj legendi zabilježenoj možda već u 11. st. Prema tradiciji umro je 31. svibnja 1044., premda godina smrti nije pouzdano utvrđena – što ga čini starijim suvremenikom kralja Petra Krešimira IV. i reformskih biskupa Ivana Trogirskog i splitskog nadbiskupa Lovre. Sam autor legende štoviše tvrdi da je događaje iz Gaudencijeva života čuo od samog biskupa pred kraj njegova života. Da bi to zaista moglo biti tako sugerira i činjenica da ga čuveni sv. Petar Damiani (1007.–1072.) spominje u dva svoja pisma. Ta su pisma, kojima nije osporena autentičnost, (IV) ozbiljan prilog tvrdnji autora legende, a ujedno su poslužila kao izvor za nadopunjavanje predaje o sv. Gaudenciju. Naime, sv. Petar Damiani, inače strogi i gorljivi promicatelj crkvene reforme, u pismima se predstavlja kao Gaudencijev prijatelj koji je iz njegovih usta čuo ono što u pismima prenosi.

Nema, dakle, dvojbe o tome da je Gaudencije bio povijesna osoba, štoviše na temelju legende i pisama, može se rekonstruirati jezgra pripovijesti o njegovu životu. Vita Gaudentii prikazuje ga kao rođenog Osoranina i osorskoga biskupa koji se usprotivio braku mjesnog plemića s rođakinjom. Nakon što je plemić s naoružanom pratnjom provalio u crkvu tijekom uskrsnoga bogoslužja, biskup ga je izopćio. Gaudencije je potom otišao u Rim, odakle ga je papa poslao da se vrati u svoju biskupiju. Međutim, na putu se razbolio te je u samostanu Portonovo kraj Ancone primio benediktinski habit gdje je ubrzo i umro.

Čudesa za posljednjih dana života, ali i poslije njegove smrti postala su temeljem njegova kulta. Pisma Petra Damianija tim šturim podatcima dodaju niz detalja: psi se nisu htjeli dotaknuti kruha sa zabranjene svadbene gozbe, a neposlušnoga je plemića naposljetku u postelji usmrtio grom. Budući da je Damiani ujedno bio i učenik drugog čuvenog pustinjaka, sv. Romualda, a u njegovu se Životu sv. Romualda pojavljuje još jedan redovnik imenom Gaudencije, kasniji su autori povezali dvije predaje te osorskoga biskupa pretvorili u Romualdova učenika i prijatelja.

Kamaldoljanska i lokalna tradicija na tom su mu tragu pripisali utemeljenje niza otočkih samostana i pustinjačkih ćelija, pripisujući konačno i njemu isposnički život u pećini na Osoršćici. Iz hrvatske perspektive, zgodno upozoriti i na Damianijevu bilješku da je Gaudencije u Italiju doplovio „iz slavenskog kraljevstva“ koja potvrđuje da je sredinom 11. st. otok Cres bio pod vlašću hrvatskog kralja – za što se ključnim dokazom inače drži čuveni Osorski evangelijar. (V) Inače, za razliku od evangelijara koji se danas čuva u Vatikanskoj knjižnici (VI) – srednjovjekovni je izvornik legende izgubljen. Doduše, ako je vjerovati Farlatiju možda još uvijek čeka sretnog nalaznika pod oltarom župne crkve u Osoru…

Povratak svečeva tijela i početak štovanja

Kako god bilo, Gaudencijevo tijelo ipak nije ostalo u Italiji već je, prema kasnijoj osorskoj predaji (pouzdano dokumentiranoj tek u 18. st.), preneseno iz Portonova te je poslije pronađeno zakopano na obali u blizini Osora. Iza legendarne pripovijesti možda se zaista krije sjećanje na prijenos relikvija potkraj 12. st. a možda i kasniji dolazak redovnika iz Portanova u Osor. (VII)

Sasvim je pouzdano utvrđeno da je najkasnije 1386. uz osorsku katedralu postojala zasebna Gaudencijeva kapela, a preinake crkvenog prostora i opisi drvene rake upućuju na razvijeno javno štovanje njegovih relikvija. Nakon ponovne uspostave mletačke vlasti 1409. kult je poprima izrazito komunalna obilježja: (VIII) kako se čini, 1417. izrađena je nova oslikana drvena škrinja, do 1440. Gaudencijev blagdan ušao je među službene blagdane, a u središtu grada podignuta je crkva posvećena svecu. Konačno, u drugoj polovici 15. st. započet će i izgradnja nove monumentalne osorske katedrale (IX) koja će stoljećima izazivati divljenje prolaznika.

Ukratko, između nastanka šture ranosrednjovjekovne legende i bogate ranonovovjekovne predaje proteklo je nekoliko stoljeća tijekom kojih se reformski biskup postupno pretvorio u tjelesno prisutnoga zaštitnika grada i otočja. Od toga zrelog srednjovjekovnog kulta do priče o protjerivanju zmija ipak ne vodi neprekinut lanac svjedočanstava: kasniji motivi protjerivanja zmija, boravka u špilji i vjerovanja u čudotvorno kamenje pojavljuju se tek u već dramatično preobraženu svijetu.

Kako su se zmije uvukle u predaju?

Tradicija o tome kako je sv. Gaudencije prokleo, a time i protjerao otrovnice sa svojeg otoka ne pripada, dakle, najstarijem sloju tradicije te su istraživači pretpostavili da se radi o ranonovovjekovnoj tradiciji. (X) Nedavna istraživanja otvaraju mogućnost i da su korijeni te tradicije stariji; rasprava o vremenu nastanka drvene škrinje i svjedočanstva o Gaudencijevu štovanju (pri čemu su vjernici, čini se, otkidali ili rezuckali ulomke drvene škrinje) dopušta nagađati o tome da bi korijeni predaje protjerivanju zmija mogli sezati i u kasni srednji vijek. (XI)

Kako god bilo, prosvjetiteljski raspoloženi autori iz 18. st. – kako crkveni tako i svjetovni – bili su svjesni toga da priča sa zmijama očito pripada pučkom vjerovanju. Za taj je stav ilustrativan slučaj Alberta Fortisa, mletačkog putopisca s kraja 18. st. kod nas poznatijeg po čuvenom putopisu po Dalmaciji. (XII) Fortis je, naime, u svibnju 1770. doputovao na Cres gdje je proveo dva tjedna, putujući u društvu dvojice znanstvenika: engleskog povjesničara Johna Symondsa i napuljskog profesora botanike i prirodopisa Domenica Cirilla. (XIII) Središnji interes trojice putnika bio je utvrditi koliko ima istine u izvještajima o raširenosti fosilnih kostiju na liburnijskim otocima i dalmatinskoj obali u pozadini kojeg stoji velika prirodoslovna rasprava 18. stoljeća.

Stigavši na otočje ponajprije s prirodoslovnim nakanama tijekom putovanja, Fortisovo se zanimanje proširilo i na lokalno stanovništvo, njihovo društveno stanje, povijest i vjerovanja. Među ostale pučke praznovjerice (poput vjerovanja u vampire, moru i mrkodlake) (XIV) Fortis je uvrstio i vjerovanje da na otoku nema otrovnih životinja dodajući da priprosti puk ne propušta tu činjenicu pripisati čudu sv. Gaudencija, da bi s tipičnom prosvjetiteljskom ironijom, dodao da se toj pia credulità priklanja čak i učeni isusovac Farlati dočim su on i njegovi drugovi sami ondje vidjeli zmije otrovnice. (XV)

Kasnija će istraživanja, kao i svakodnevno iskustvo, za pravo ipak dati pobožnoj predaji, a ne učenom prirodoslovcu – suvremena istraživanja, naime, nisu potvrdila prisutnost otrovnica na Cresu. Razlozi izostanka otrovnica s otočja nisu do danas razjašnjeni pa se, kako je duhovito uočio Branko Fučić „možete prikloniti tumačenju zoologa koji misle da ih je uništila neka epidemija ili pak uvjerenju puka da je to zasluga sv. Gaudencija“. (XVI)

Kako god bilo, Gaudencijevo prokletstvo i progon zmija priskrbilo mu je iz pera čuvenog britanskog putopisca laskavu titulu „drugog sv. Patrika“. (XVII)