Tisućama godina prije srednjovjekovnih gradova i kamenih tvrđava zajednice na hrvatskom prostoru već su oko svojih staništa podizale jarke, nasipe, palisade i kamene bedeme. Od neolitičkih naselja sopotske i danilske kulture, preko Vučedola do gradina Istre, Like i Dalmacije, krajolik je postao prvi i najvažniji dio obrane.
Na današnjem hrvatskom prostoru prve fortifikacije nastale su još u mlađem kamenom dobu ili neolitiku, kada su ljudi počeli stvarati stalna naselja. Potreba da se zaštite ljudi, stoka, zalihe i prostor u kojem se živjelo dovela je do nastanka prvih obrambenih sustava.
Nisu to još bile tvrđave s kamenim kulama i visokim zidinama kakve poznajemo iz kasnijih razdoblja. Obrana se temeljila na mnogo jednostavnijim, ali promišljeno povezanim elementima: prirodno zaštićenom položaju, obrambenim jarcima, zemljanim nasipima i drvenim palisadama.
Utvrđena naselja u kontinentalnom dijelu Hrvatske javljaju se kod nositelja sopotske kulture, primjerice na položajima Gorjani-Kremenjača, Gorjani-Topola i Sopot kraj Vinkovaca, dok su u primorskom dijelu poznata kod nositelja danilske kulture u Danilu kraj Šibenika.
Naselja iza nekoliko prstenova obrane
Naselja sopotske kulture nalazila su se u nizinskim, često močvarnim predjelima. Mogla su biti okružena jednom, dvjema ili trima kružnim obrambenim linijama koje su se radijalno širile oko središta naselja, a pojedine linije dodatno su bile zaštićene s dva ili više obrambenih jaraka.
Takva obrana nije bila jedna prepreka nego sustav. Svaki novi jarak, nasip ili ograda stvarali su dodatni pojas koji je trebalo svladati prije ulaska u zaštićeni prostor.
Naselja danilske kulture u primorskom dijelu Hrvatske bila su smještena na otvorenijim položajima. Imala su kružni ili polukružni tlocrt i bila zaštićena obrambenim rovom, dok se u središtu naselja mogao nalaziti izvor pitke vode.
Slične promjene mogu se pratiti i kod nositelja lengyelske kulture. Njihova starija naselja podizana su uz riječne obale u nizinama te utvrđivana jarcima, nasipima i drvenim ogradama, dok se mlađa naselja premještaju na povišene i prirodno zaštićene položaje.
Već se tada oblikuje jedno od temeljnih pravila obrambenog graditeljstva: način obrane ne određuje samo građena prepreka nego i teren na kojem je podignuta.
Vučedol i složeniji sustav obrane
U bakrenom dobu ili eneolitiku utvrđena naselja postaju složenija. Među njima se monumentalnošću i organizacijom izdvaja Vučedol.
Njegovu protourbanu cjelinu činile su dvije velike utvrđene „četvrti” i zasebno utvrđena akropola na položaju Gradac, koja je nadvisivala ostatak naselja. Sve tri cjeline bile su omeđene palisadama, zemljanim nasipima i dubokim obrambenim jarcima.
Takva organizacija pokazuje da obrana više nije služila samo zatvaranju čitavog naselja prema vanjskom prostoru. Unutar njega pojavljuju se odvojene zaštićene cjeline, među kojima najistaknutiji položaj dobiva vlastitu fortifikaciju.
Druga naselja vučedolske kulture mogla su imati zemljane nasipe ojačane koljem. Zemlja i drvo tako su omogućavali stvaranje snažnih obrambenih prepreka i bez monumentalne kamene arhitekture.
Brončano doba i širenje gradina
Vučedolska kultura obilježila je prijelaz prema brončanom dobu, tijekom kojega na hrvatskom prostoru počinje masovnija gradnja gradina.
Gradina nije označavala samo jedan strogo određen tip naselja. Mogla je služiti kao stalno ili povremeno utvrđeno naselje, kao pribježište stanovništva u vrijeme opasnosti ili kao promatračnica s koje se nadzirao okolni prostor.
Njihova je obrambena vrijednost prije svega proizlazila iz položaja. Najčešće su podizane na teško pristupačnim i lako branjivim uzvisinama, ali se pojavljuju i u močvarnim područjima. Konfiguracija terena određivala je njihov oblik, veličinu i broj obrambenih linija.
Gradine su mogle imati jedan ili više koncentričnih pojaseva bedema, a postojale su i dvojne gradine, sastavljene od dviju neposredno povezanih utvrđenih cjelina. Velika se pozornost pridavala ulazima jer je svaki otvor u bedemu predstavljao osjetljivu točku obrane pa je pristup unutrašnjosti morao biti pažljivo oblikovan i nadziran.
Kamen na Jadranu, zemlja i drvo u unutrašnjosti
Gradine nisu svugdje građene istim materijalima. U istočnoj i sjevernoj Hrvatskoj prevladavali su zemlja i drvo, pa su takve konstrukcije tijekom stoljeća ostavile znatno manje vidljivih tragova od kamenih bedema.
U Lici, Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji glavni je građevni materijal bio kamen, zbog čega je na tim područjima sačuvan veći broj prapovijesnih utvrđenih kompleksa. Među njima su japodski Arupium u Gackoj, Veliki i Mali Vital, Monkodonja kraj Rovinja te Vijenac kraj Ljubača. U Istri se za gradinska naselja često koristi naziv kasteljeri.
Njihovi kameni bedemi i danas oblikuju krajolik. Ono što se na terenu ponekad doima kao prsten urušenoga kamena nekoć je bilo pažljivo podignuta granica između zaštićenog prostora naselja i njegove okolice.
Kada se pojavljuju veliki kameni blokovi
Razvoj kamenih fortifikacija vidljiv je i u tehnici gradnje. Pod grčkim utjecajem usavršava se konstrukcija suhozidnih bedema, pri čemu se koriste veliki pritesani kameni blokovi slagani u pravilnije horizontalne redove. Takav način gradnje povezuje se s tehnikom takozvanog kiklopskog zida.
Na hrvatskom prostoru takvi se primjeri navode u Nezakciju u Istri, Picugima kraj Poreča, Osoru i Nadinu.
Takav zid više nije tek kamena prepreka. Njegova konstrukcija svjedoči o sve razvijenijem poznavanju obrade kamena, stabilnosti bedema i planskog oblikovanja fortifikacije.
Gradina nije uvijek bila stalno naselje
Prapovijesne gradine ne treba zamišljati kao gradove u kasnijem smislu riječi. Mnoge su služile kao povremeno naseljena pribježišta koja su se koristila u vrijeme opasnosti, druge su imale ulogu promatračnice ili nadzorne točke, dok su pojedine bile dugotrajnije naseljene.
Zbog toga se njihov unutarnji prostor, veličina i složenost znatno razlikuju. Jedna je gradina mogla štititi relativno malu zajednicu, dok je druga obuhvaćala veći prostor i nekoliko obrambenih pojaseva. Zajedničko im je bilo prilagođavanje reljefu, a ne unaprijed zadani arhitektonski obrazac.
Gradinska tradicija nastavlja se u željezno doba
Gradinska tradicija nastavlja se i tijekom željeznog doba. Zajednice toga razdoblja podizale su gradine na teško pristupačnim i lako branjivim položajima, najčešće na uzvisinama, ali i u močvarnim predjelima.
Mogle su imati jedan ili više koncentričnih pojaseva bedema, a njihovi su zidovi u kamenitim područjima građeni u tehnici suhozida. Posebna se pažnja i dalje posvećivala ulazima kao najslabijim točkama obrambenog sustava.
Slični procesi odvijaju se i drugdje u Europi. Među upečatljivim primjerima brončanodobnoga i željeznodobnoga utvrđivanja nalaze se nuragi na Sardiniji, dok se u keltskom svijetu razvijaju velika utvrđena naselja, oppida, opasana zemljano-drvenim ili kamenim bedemima.
Gradine na hrvatskom prostoru tako pripadaju širem europskom razvoju utvrđenih naselja brončanog i željeznog doba, premda se njihov izgled i način gradnje snažno prilagođavaju lokalnom reljefu i raspoloživim materijalima.
Neke gradine preživjele su dolazak Rimljana
Tijekom završnih desetljeća 1. stoljeća prije Krista i početkom rimske vlasti velik broj gradina postupno gubi dotadašnju funkciju. Pojedini položaji ipak nastavljaju život.
Gradine smještene na važnim trgovačkim ili vojnostrateškim točkama mogle su zadržati važnost i pod rimskom vlašću. Neke su, zahvaljujući gospodarskoj, političkoj ili prometnoj ulozi, s vremenom zadobile urbani karakter.
Među takvim primjerima nalaze se Nezakcij u Istri, Asseria odnosno Podgrađe te Bribir, antička Varvaria.
Njihov kontinuitet pokazuje dugotrajnost dobro odabranoga položaja. Mjesta koja su prapovijesne zajednice odabrale zbog preglednosti, prometnog značenja i mogućnosti obrane mogla su ostati važna i u potpuno drukčijim političkim i vojnim okolnostima.
Obrana prije tvrđava
Prapovijesne fortifikacije hrvatskog prostora znatno su se razlikovale od tvrđava koje će nastati u antici i srednjem vijeku. Njihovi graditelji raspolagali su zemljom, drvom, kamenom i prirodnim značajkama prostora, a od tih su elemenata stvarali obrambene sustave koji su mogli uključivati više koncentričnih jaraka, palisade, zemljane nasipe i snažne kamene bedeme.
Od neolitičkih naselja sopotske i danilske kulture, preko složenoga Vučedola, do brončanodobnih i željeznodobnih gradina Like, Istre, Hrvatskog primorja i Dalmacije razvija se temeljna logika obrambenog graditeljstva: građena prepreka najučinkovitija je kada koristi i prirodne mogućnosti prostora.
Pojavom grčkih utvrđenih gradova na istočnom Jadranu, a potom rimskih logora, bedema i velikih obrambenih sustava, počinje novo razdoblje. Prapovijesnu gradinu postupno zamjenjuje planski oblikovana antička fortifikacija.
Članak je sufinanciran iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije RH, temeljem javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
Podržite priče koje ostaju skrivene u arhivima
Ovakvi tekstovi nastaju iz dugotrajnog istraživanja, rada s izvornom arhivskom građom i suradnje s autorima koji hrvatsku prošlost otkrivaju iz dokumenata koji često desetljećima ili stoljećima ostaju izvan javnosti.
Ako želite pomoći da Blaga & misterije nastave objavljivati ovakve autorske i istraživačke priče, podržite naš rad donacijom. Svaka podrška, bez obzira na iznos, pomaže nam da nastavimo istraživati, objavljivati i otvarati teme koje bi inače možda ostale skrivene.
Podržite istraživanje priča koje još čekaju da budu pronađene u arhivima.
