U Arheološkom muzeju u Splitu čuva se kameni sanduk dug nešto više od dva metra. Njegovo pročelje ispunjava dramatična biblijska scena: faraonova vojska juri za Izraelcima, ratnici i konji tonu među valovima, dok Mojsije predvodi svoj narod kroz Crveno more prema spasenju. Čitava kompozicija razvija se poput kamene pripovijesti, a prizor Prelaska Izraelaca preko Crvenoga mora zauzima gotovo cijelu prednju stranu sarkofaga.
Izrađen je od kararskoga mramora potkraj 4. stoljeća, najvjerojatnije u jednoj od radionica grada Rima, i ubraja se među najkvalitetnije primjere kasnoantičke kršćanske skulpture na hrvatskom prostoru. Na poleđini se nalazi orantica s dvjema muškim figurama u aklamaciji, dok su na desnoj bočnoj strani prikazana dva muškarca, vjerojatno apostoli, pred trijumfalnim kristogramom. Njegov prvi pokojnik nije ostavio ime koje bismo danas mogli pročitati, a arheološki kontekst iz kojega je sarkofag potekao nije sačuvan.
Prije nego što ga je don Frane Bulić pribavio za Arheološki muzej nalazio se kod splitskih franjevaca, iznad glavnoga oltara njihove crkve. Prema pojedinim izvorima ondje je bio već od 14. stoljeća.
Između njegova nastanka u kasnoj antici i pojavljivanja kod sv. Frane ostalo je nekoliko stoljeća tijekom kojih se predmet mogao seliti, mijenjati funkciju i dobivati nove sakralne uloge. Upravo tu počinje naše pitanje: gdje se ovaj sarkofag nalazio u vrijeme hrvatskih kraljeva?
Povod je istraživanje Dine Milinovića
Polazište istraživanja rad je povjesničara umjetnosti Dine Milinovića „Sarkofag s prikazom Prelaska Izraelaca preko Crvenoga mora u Arheološkom muzeju u Splitu“, objavljen u Zborniku radova II. skupa hrvatske ranokršćanske arheologije Milinović se ondje ne bavi kraljem Zvonimirom niti splitskom sarkofagu pripisuje srednjovjekovnu kraljevsku funkciju. Njegova je analiza posvećena nastanku, radionici, ikonografiji i povijesnome kontekstu spomenika.
Iz tog istraživanja proizlazi nekoliko važnih okolnosti. Sarkofag se povezuje s prestižnom rimskom proizvodnjom, pripada rijetkoj skupini spomenika na kojima Prelazak preko Crvenoga mora zauzima cijelo pročelje, a salonitansko podrijetlo nameće se kao izgledna mogućnost. U srednjem vijeku predmet je ponovno dobio sakralnu funkciju, kada je služio kao spremnik za relikvije salonitanskoga mučenika Feliksa. Milinović pritom upozorava i na osobito zanimljivu europsku paralelu: franački car Ljudevit Pobožni pokopan je u sarkofagu istoga ikonografskog tipa.
U Solinu se priprema veliko spomen-slavlje kraljice Jelene i kralja Zvonimira
Nakon čitanja prve verzije ovoga članka Dino Milinović je izdvojio taj primjer kao važnu kariku za razumijevanje mogućega srednjovjekovnog života splitskoga sarkofaga. Ako je monumentalni antički sarkofag s Prelaskom već jednom poslužio za ukop vladara iz samoga vrha europske političke hijerarhije, tada ponovna kraljevska uporaba takva predmeta nije tek teorijska mogućnost nego povijesno potvrđena praksa.
Gotovo trideset sarkofaga, a splitski stoji na krajnjem istoku
Milinović navodi gotovo trideset poznatih primjera s prikazom Prelaska preko Crvenoga mora na sarkofazima ili njihovim poklopcima. Trinaest ih je sačuvano u cijelosti. Na starijim primjercima taj je prizor samo jedna od više biblijskih scena, dok na kasnijoj skupini, kojoj pripada i splitski primjerak, postaje dominantna tema čitavoga pročelja. Sličnosti među njima toliko su izražene da upućuju na proizvodnju specijalizirane radionice iz koje su se gotovi ili djelomično dovršeni sarkofazi otpremali imućnim naručiteljima u različite dijelove Carstva.
Ispod Gospina otoka još leži mauzolej hrvatskih kraljeva koji nikada nije do kraja istražen
Najveća koncentracija poznatih primjeraka nalazi se u Italiji i tadašnjoj Galiji, osobito na jugu današnje Francuske. Splitski sarkofag geografska je iznimka – najistočniji poznati primjerak skupine, a u dalmatinskom prostoru nema usporediva pandana. Njegov dolazak na istočni Jadran stoga nije bio beznačajan. Nije riječ o lokalnome kamenom sanduku, nego o skupom proizvodu od kararskoga mramora koji je trebalo naručiti i dopremiti preko Jadrana.
Takvi su sarkofazi pripadali elitnome svijetu kasnoga Rimskog Carstva. Monumentalni ukop nije izražavao samo vjeru pokojnika nego i društveni položaj njegove obitelji. Milinović ga s razlogom promatra kao aristokratski statusni simbol i svjedočanstvo kristijanizacije urbanih elita. Prvi vlasnik splitskoga primjerka pripadao je društvu koje si je takav predmet moglo priuštiti, a njegova kvaliteta omogućila mu je da nadživi i pokojnika i svijet za koji je prvotno izrađen.
Prelazak preko Crvenoga mora bio je više od slike spasenja
Tema pročelja također je iznimno važna. U ranokršćanskoj simbolici Prelazak preko Crvenoga mora predstavlja izbavljenje i prijelaz iz smrti u život, a kršćanski su ga pisci povezivali s krštenjem. Mojsije vodi izabrani narod kroz vodu prema spasenju, dok faraonova vojska propada iza njih. Za grobni spomenik poruka je bila jasna: smrt je prijelaz, a vjernika iza nje očekuje novi život.
Milinović pokazuje da se uz to teološko čitanje razvijala i politička dimenzija motiva. Euzebije Cezarejski uspoređivao je Konstantina Velikoga s Mojsijem, dok je pobjeda nad Maksencijem mogla biti promatrana u simboličkom okviru pobjede zakonitoga kršćanskog vladara nad progoniteljem. Mojsije tako nije samo starozavjetni prorok nego zakonodavac, izbavitelj i vođa Božjega naroda, lik koji je kršćanska carska ideologija mogla uključiti u vlastiti jezik vlasti i pobjede.
Na jednoj kamenoj površini susreću se Mojsije i Krist, Izrael i Crkva, Stari i Novi zavjet, zemaljska pobjeda i vječno spasenje. Takva slojevitost objašnjava zašto je stari sarkofag mogao zadržati simboličku vrijednost stoljećima nakon što je nestao čovjek za kojega je izrađen. Najbolji primjer pruža Metz.
U istome tipu sarkofaga pokopan je sin Karla Velikoga
Ljudevit Pobožni, sin Karla Velikoga i njegov nasljednik na carskome prijestolju, umro je 840. godine. Pokopan je u opatiji Saint-Arnoul u Metzu, ali za njega nije izrađena nova srednjovjekovna grobnica. Njegovo je tijelo položeno u luksuzni mramorni sarkofag iz 4. stoljeća, a pročelje toga antičkog spomenika prikazivalo je Prelazak Izraelaca preko Crvenoga mora.
Milinović metzski primjerak svrstava u istu skupinu kao splitski. Kvaliteta takvih antičkih spomenika i njihova snažna kršćanska ikonografija činile su ih prikladnima za novu sakralnu uporabu. U Splitu sarkofag poslije služi relikvijama sv. Feliksa; u Metzu grobnica s istom temom postaje posljednje počivalište karolinškoga cara. Milinović u svojoj literaturi na taj primjer upućuje preko rada Isabelle Bardiès posvećenog sarkofagu Ljudevita Pobožnog.
Ta paralela daje cijeloj priči njezin europski okvir. Ponovna uporaba luksuznoga rimskog sarkofaga za srednjovjekovnoga kralja ili cara nije mogućnost koju tek izvodimo iz opće prakse korištenja starijih spomenika. Takav se ukop već dogodio, i to u sarkofagu istoga ikonografskog tipa.
„To bi moglo upućivati na svojevrsni kraljevski pedigre teme i načina ukopa“, upozorio je Dino Milinović u konzultaciji za Blaga & misterije. Pritom ne misli da su sarkofazi s Prelaskom bili namijenjeni isključivo vladarima, nego na simbolički sklop koji povezuje Mojsija, Konstantina, Izrael i Rim, Stari i Novi zavjet te ideju kršćanskoga vladara. Od Metza trag vodi natrag prema Solinu.
Zvonimir je okrunjen u crkvi sv. Petra i – Mojsija
Dmitar Zvonimir okrunjen je u bazilici sv. Petra i Mojsija u Solinu, na lokalitetu koji danas poznajemo kao Šuplju crkvu. Hrvatska enciklopedija krunidbu smješta u listopad 1075., dok je u dijelu starije historiografije i javne tradicije zaživjela 1076. godina, zbog čega se tijekom 2026. obilježava 950 godina Zvonimirove krunidbe.
Za naše pitanje važnija je sama crkva. Sv. Petar i Mojsije bili su podignuti u prostoru starijega ranokršćanskog kompleksa. Ranosrednjovjekovni hrvatski svijet ondje se nije razvijao nakon potpunoga nestanka antičke Salone, nego unutar krajolika u kojem su starije crkve, grobnice i kameni elementi nastavili živjeti kroz nove funkcije.
Posebnu težinu dobiva titular bazilike. Milinović za Blaga & misterije upozorava da je sv. Mojsije kao titular crkve vrlo rijedak na istočnoj obali Jadrana, možda čak bez poznate usporedbe, premda to bez zasebnoga istraživanja ne želi tvrditi kategorički.
Tako se na istome prostoru susreću dvije iznimne pojave. Splitski je sarkofag najistočniji poznati primjerak svoje skupine, a cijelim njegovim pročeljem dominira Mojsijev Prelazak preko Crvenoga mora. Zvonimirova krunidbena crkva istodobno nosi rijedak titular sv. Petra i Mojsija.
Milinović pritom upozorava na još jedan element: ako je sarkofag s Prelaskom bio dostupan u salonitanskome prostoru, njegova bi ikonografija bila posebno prikladna upravo za dio crkve sv. Petra i Mojsija u kojem su se obavljali ukopi. Time Mojsije više nije samo zanimljiva podudarnost u imenima, nego jedna od karika koje sarkofag tipološki, simbolički i prostorno približavaju krunidbenoj bazilici.
U zapadnome predvorju krunidbene crkve bili su grobovi
Topografija Šuplje crkve dodaje još jednu kariku. U zapadnome dijelu kompleksa prakticirani su ukopi, a ondje je u hrvatsko doba bio sekundarno korišten i rimski sarkofag namijenjen važnome pokojniku. U interpretacijama lokaliteta pojavljivala se i mogućnost da je riječ o osobi iz vladarskoga kruga.
Time priča izlazi iz područja opće prakse reutilizacije antičkih spomenika. Rimski sarkofag doista je ponovno dobio grobnu funkciju unutar Zvonimirove krunidbene bazilike.
Pitanje je zato moguće formulirati vrlo precizno: koji je rimski sarkofag stajao u zapadnome predvorju sv. Petra i Mojsija i gdje je završio nakon što je crkveni kompleks izgubio svoju prvotnu funkciju?
Ako bi se taj predmet mogao povezati sa splitskim sarkofagom s Prelaskom preko Crvenoga mora, srednjovjekovna biografija današnjega muzejskog eksponata otvorila bi posve novo poglavlje.
Je li sarkofag s Mojsijem nekoć stajao upravo ondje?
Takvu putanju moguće je povijesno zamisliti bez velikih skokova. Sarkofag je potkraj 4. stoljeća izrađen u rimskoj radionici i dopremljen na istočni Jadran za pripadnika kasnoantičke elite. Nakon nestanka izvornoga grobnog konteksta mogao je ostati unutar salonitanskoga sakralnog krajolika, gdje su njegova monumentalnost, kvaliteta i prepoznatljiva kršćanska ikonografija omogućavale novu uporabu u ranome srednjem vijeku.
Sv. Petar i Mojsije bili bi za takav predmet iznimno zanimljivo mjesto. Crkva je bila kraljevsko obredno središte, u njezinu zapadnom dijelu obavljali su se ukopi, a rimski sarkofag ondje je doista ponovno korišten. Dodamo li Mojsijev titular i cijelo pročelje splitske grobnice posvećeno Mojsijevu prijelazu preko Crvenoga mora, predmet se vrlo prirodno uklapa u simbolički svijet toga prostora.
Primjer Ljudevita Pobožnog pokazuje i da bi izbor takve kasnoantičke grobnice za vladara u srednjem vijeku imao jasan europski presedan.
Tu se prvi put može ozbiljnije postaviti pitanje Zvonimira. Ne zato što je na sarkofagu pronađeno njegovo ime ili neki drugi izravni znak, nego zato što se oko istoga predmeta počinju spajati elementi koji više nisu potpuno nepovezani: luksuzni kasnoantički sarkofag vjerojatno salonitanskog podrijetla, simbolika prikladna vladarskoj memoriji, poznati karolinški primjer kraljevskoga ukopa u istome tipu grobnice te rimski sarkofag sekundarno korišten upravo unutar Zvonimirove krunidbene bazilike.
Kameni namještaj iz krunidbene crkve odlazi u Split
Ostaje objasniti drugi dio moguće biografije predmeta: kako bi sarkofag iz Solina završio kod franjevaca u Splitu?
Tu se otvara dobro poznata rasprava o kamenome namještaju splitske krstionice. Krsni zdenac sastavljen je od starijih kamenih ploča sekundarno iskorištenih tijekom srednjega vijeka, među kojima se nalazi i čuveni plutej s prikazom vladara.
Njegovo izvorno podrijetlo desetljećima je predmet stručnih rasprava. Od Ejnara Dyggvea nadalje razvijena je značajna hipoteza prema kojoj su barem neki elementi splitskoga sklopa potjecali iz crkve sv. Petra i Mojsija u Solinu. Kao argumenti navodile su se stilske veze s fragmentima pronađenima na Šupljoj crkvi, uključujući i ulomke povezane s Mojsijevim imenom. Drugi su autori predlagali alternativna izvorišta, zbog čega podrijetlo svih ploča nije jednom zauvijek riješeno.
Za našu priču važna je šira slika: stariji ranosrednjovjekovni kameni spomenici tijekom stoljeća premještali su se iz svojih izvornih crkvenih prostora i ponovno koristili u Splitu.
Milinović zato otvara mogućnost da je u nekom trenutku, možda u kontekstu propadanja solinskih kompleksa i premještanja njihove vrijedne opreme, zajedno s drugim kamenim spomenicima prema Splitu mogao krenuti i sarkofag.
Ako je prije toga služio važnome ukopu u sv. Petru i Mojsiju, njegova vrijednost nije bila samo materijalna. Bio je to monumentalni starokršćanski predmet s već stoljećima dugom sakralnom biografijom.
Biografija predmeta postaje važnija od pretpostavke
Najbolji način provjere cijele priče zato nije pokušaj da se Zvonimir pronađe pod svaku cijenu, nego rekonstrukcija puta samoga sarkofaga.
Vrijedilo bi ponovno pregledati najstarije inventare i dokumentaciju splitskih franjevaca, podatke o crkvi sv. Feliksa, vizitacije, Bulićevu korespondenciju i muzejske zapisnike, kao i svu raspoloživu dokumentaciju o starijim istraživanjima Šuplje crkve. Posebno bi značenje imao svaki trag koji bi pokazao kada se sarkofag prvi put nedvojbeno pojavljuje kod sv. Frane i može li se njegov raniji put povezati sa solinskim prostorom.
Bilješka o arhivu iz kamena koji je u Splitu pokazala Ecclesia iz vremena kralja Tomislava
Takav pristup omogućuje da predmet sam odredi smjer istraživanja. Ako ga izvori čvrsto smjeste u Split mnogo prije vremena u kojem bi ga bilo moguće povezati sa Zvonimirovom krunidbenom bazilikom, solinska će se rekonstrukcija morati mijenjati. Ako se, pak, pojavi trag koji ga vodi prema sv. Petru i Mojsiju, jedna od najzanimljivijih pretpostavki o srednjovjekovnom Solinu dobila bi posve novu čvrstoću.
Najvažniji protuargument nalazi se kod sv. Frane
Da priča nije jednostavna pokazuje istraživanje Nenada Cambija „Antička baština samostana sv. Frane u Splitu“. Sarkofag s Prelaskom nije jedini kasnoantički ili starokršćanski spomenik povezan s tim prostorom. Ondje su evidentirani i drugi natpisi, kameni ulomci i starokršćanski elementi, zbog čega je Cambi razmatrao mogućnost postojanja starijega kršćanskog lokaliteta na mjestu današnjega samostana.
Prostor se povezuje i s kultom salonitanskoga mučenika Feliksa. Milinović drži da su kvaliteta sarkofaga i njegova izrazita biblijska ikonografija vjerojatno bili razlozi zbog kojih je tijekom srednjega vijeka poslužio za čuvanje Feliksovih relikvija.
To otvara alternativnu biografiju predmeta: možda njegov splitski život počinje ranije nego što pretpostavlja solinska hipoteza. Upravo je zato Cambijev rad važan, ne kao prepreka istraživanju, nego kao drugi mogući put koji treba provjeriti. Zvonimirova veza može imati težinu samo ako izdrži takvu provjeru.
Gospin otok pokazuje kakav je svijet okruživao Zvonimira
Šira slika solinskoga kraljevskog krajolika dodatno objašnjava zašto cijelo pitanje zaslužuje pozornost.
Na Gospinu otoku Frane Bulić je 1898. pronašao fragmente sarkofaga kraljice Jelene, supruge kralja Mihajla Krešimira II. i majke Stjepana Držislava. Njezin epitaf iz 976. dao je jednu od najvažnijih materijalnih potvrda hrvatske kraljevske genealogije i pokazao da su vladarski ukopi u Solinu bili povijesna stvarnost, a ne samo kasnija tradicija.
Toma Arhiđakon u Historia Salonitana govori o crkvi sv. Stjepana i ondje pokopanim kraljevima i kraljicama. Njegov zapis nastao je u 13. stoljeću, ali u kombinaciji s Jeleninim stvarnim grobom pokazuje koliko je prostor Solina dugo bio povezan s memorijom hrvatskih vladara.
Zvonimirova krunidbena bazilika tako nije stajala izolirano. Nalazila se unutar krajolika kraljevskih crkava, obreda i grobova, u prostoru gdje je stara Salona stoljećima davala kamen, arhitekturu i simbolički okvir novoj hrvatskoj državi.
Ako tražimo mjesto na kojem bi luksuzni kasnoantički sarkofag mogao biti ponovno pročitan kao kraljevska grobnica, takav je Solin jedno od logičnih mjesta za početak.
Gdje je završio kralj Zvonimir?
Unatoč njegovu mjestu u hrvatskoj povijesti, Zvonimirov grob nije pouzdano identificiran. Kasnija tradicija vodi prema Kapitulu kod Knina, gdje Ivan Tomašić u 16. stoljeću smješta njegov ukop u crkvu sv. Bartolomeja, pred glavni oltar.
Ta je vijest nastala gotovo pet stoljeća nakon Zvonimirova vremena i pripada složenoj kasnosrednjovjekovnoj predaji o kraljevoj smrti. Kninski trag zbog toga nije moguće jednostavno pretvoriti u sigurnu lokaciju, ali ga nije opravdano ni zanemariti. Arheološki identificiran Zvonimirov grob ondje nije pronađen.
Kraljevo posljednje počivalište zato ostaje jednim od otvorenih pitanja ranoga hrvatskog srednjovjekovlja. Poznata je krunidbena crkva, poznat je politički i crkveni okvir njegove vlasti, kao i prostor u kojem su pokapani hrvatski vladari. Nedostaje mjesto na kojem je završila njegova osobna povijest.
Splitski sarkofag u tom kontekstu više nije tek slučajan predmet kojemu pokušavamo pripisati veliko ime. Njegov mogući put prolazi kroz vrijeme, prostor i simboliku koji se s kraljevskim svijetom mogu povezati mnogo konkretnije.
Tri karike povezuju cijelu hipotezu
Moguća biografija sarkofaga može se svesti na tri ključne etape. Prva ga nakon kasnoantičkoga ukopa zadržava na prostoru Salone ili širega solinskoga sakralnog krajolika. Druga ga u ranome srednjem vijeku dovodi u zapadni dio crkve sv. Petra i Mojsija, gdje znamo za ponovnu uporabu rimskoga sarkofaga za važan ukop. Treća podrazumijeva njegov kasniji prijenos prema Splitu, u okruženju u kojem su se stariji kameni spomenici premještali i ugrađivali u nove crkvene cjeline.
Svaka od tih etapa ima povijesni kontekst koji je moguće istraživati. Njihovim povezivanjem kraljevska interpretacija dobiva mnogo više od simboličke privlačnosti.
Zvonimirovo ime tada se pojavljuje iz vrlo određenog razloga: govorimo o raskošnome rimskom sarkofagu s Mojsijem, mogućem salonitanskom podrijetlu, sekundarnom vladarskom ukopu kao dokumentiranoj europskoj praksi, rijetkom Mojsijevu titularu Zvonimirove krunidbene crkve, grobnom prostoru u njezinu zapadnom dijelu i mogućem kasnijem prijenosu predmeta prema Splitu. Takva kombinacija zaslužuje više od usputne bilješke.
Ljudevit Pobožni daje hipotezi europski „kraljevski pedigre“
Primjer iz Metza ostaje jedna od najsnažnijih karika jer pokazuje kako je srednjovjekovni vladar mogao gledati na ovakav antički predmet.
Ljudevit Pobožni nije pokopan u nasumično odabranoj staroj kamenoj grobnici. Položen je u luksuzni kasnoantički sarkofag s Prelaskom preko Crvenoga mora, prizorom u kojem se susreću spasenje, pobjeda, Mojsije i kršćanska predodžba zakonitoga vladara.
Takav izbor govori o sposobnosti srednjega vijeka da starome predmetu dodijeli novu političku i sakralnu biografiju. Antički sarkofag više nije bio samo relikt prošlosti. Njegova starost, kvaliteta i ikonografija činile su ga vrijednim novoga, reprezentativnog ukopa.
Zato Metz ne služi kao dokaz za Solin, nego kao ključ za razumijevanje mogućega postupka. Ako je sarkofag s Prelaskom bio prisutan u solinskome kraljevskom krajoliku 11. stoljeća, izbor takva predmeta za vladara pripadao bi već poznatoj europskoj kulturi ponovnoga korištenja prestižne kršćanske antike za stvaranje srednjovjekovne kraljevske memorije.
Tragovi se sada mogu čitati zajedno
Splitski sarkofag tijekom sedamnaest stoljeća prošao je kroz nekoliko života. Nastao je kao luksuzna grobnica pripadnika kasnoantičke kršćanske elite, izrađena u prestižnoj rimskoj radionici i dopremljena na istočni Jadran kao geografska iznimka među srodnim spomenicima. Njegov prvi pokojnik nestao je iz povijesnoga pamćenja, ali predmet je nastavio živjeti. U srednjem vijeku dobio je novu sakralnu vrijednost, povezan je s relikvijama sv. Feliksa, zatim ga nalazimo kod splitskih franjevaca, a Bulić ga naposljetku prenosi u muzej.
Najzanimljivija poglavlja njegove biografije nalaze se između tih poznatih točaka, u stoljećima kada se krajolik nekadašnje Salone pretvara u prostor hrvatskih vladara, njihovih crkava, obreda i grobova.
Sada se niz tragova može promatrati zajedno. Splitski sarkofag najistočniji je poznati primjerak rijetke skupine s prikazom Prelaska preko Crvenoga mora. U sarkofagu istoga tipa pokopan je Ljudevit Pobožni, sin Karla Velikoga i franački car. Zvonimirova krunidbena crkva nosila je iznimno rijedak titular sv. Petra i Mojsija, a u njezinu zapadnom dijelu prakticirani su ukopi i ponovno je korišten rimski sarkofag. Dio kamenoga namještaja koji se u stručnoj literaturi povezuje s tom crkvom poslije se pojavljuje u Splitu, gradu u kojem na kraju poznatoga puta susrećemo i sarkofag s Prelaskom.
Vrijednost tih okolnosti proizlazi iz njihova susreta u istome povijesnom prostoru. Luksuzni kasnoantički sarkofag s Mojsijem mogao je u 11. stoljeću dobiti novu ulogu u crkvi posvećenoj sv. Petru i Mojsiju. Vladarski ukop u takvoj grobnici imao je jasan europski presedan u Ljudevitu Pobožnom, dok mogući kasniji put prema Splitu odgovara poznatoj praksi premještanja i ponovne uporabe starijih kamenih spomenika.
U središtu svega ostaje rimski sarkofag zabilježen u zapadnome dijelu Zvonimirove krunidbene bazilike. Njegov identitet mogao bi biti karika koja danas nedostaje između splitskoga sarkofaga i kralja.
Rad Dine Milinovića dao je prvi ključ za ponovno čitanje predmeta. Ljudevit Pobožni pokazuje da sarkofag ovoga tipa može postati kraljevskom grobnicom. Rijetki Mojsijev titular usmjerava pogled prema Zvonimirovoj krunidbenoj bazilici, rimski sarkofag iz njezina grobnog prostora daje konkretan predmet potrage, a srednjovjekovni prijenosi kamenih spomenika prema Splitu nude mogući nastavak njegova puta.
Možda pred nama već dugo stoji jedan od izgubljenih predmeta hrvatskoga kraljevskog doba. Ako uspijemo rekonstruirati njegov put kroz srednji vijek, mogao bi nas dovesti i do jedne od najvećih neriješenih zagonetki toga razdoblja – izgubljenoga groba kralja Dmitra Zvonimira.
Podržite priče koje ostaju skrivene u arhivima
Ovakvi tekstovi nastaju iz dugotrajnog istraživanja, rada s izvornom arhivskom građom i suradnje s autorima koji hrvatsku prošlost otkrivaju iz dokumenata koji često desetljećima ili stoljećima ostaju izvan javnosti.
Ako želite pomoći da Blaga & misterije nastave objavljivati ovakve autorske i istraživačke priče, podržite naš rad donacijom. Svaka podrška, bez obzira na iznos, pomaže nam da nastavimo istraživati, objavljivati i otvarati teme koje bi inače možda ostale skrivene.
Podržite istraživanje priča koje još čekaju da budu pronađene u arhivima.
