Bilješka o Tri prsta nad praznim gradom i drugoj kletvi sv. Gaudencija koja je ostala skrivena u izvorima

Do vremena kad je T. G. Jackson posjetio Osor krajem 19. st., štovanje sv. Gaudencija poprimilo je neobične, pa čak i komične oblike, o čemu svjedoči građa koju je nedavno prikupila i analizirala M. Schumann. (XVIII)

Od čudotvornog kamenja do nacionalne politike i jeftine romantike

Kako se čini, glavno područje Gaudencijeva svetačkog djelovanja bila je zaštita od otrovnih i štetnih životinja. Već je D. Farlati zabilježio slučaj iz „prošlog stoljeća” gdje je prilikom velike najezde skakavaca svetčeva ruka otklonila tu nevolju. Farlati dodaje i to premda je otočje obilovalo divljim životinjama, nijedna od njih nije bila otrovna, štoviše, vjerovalo se ako bi se na otok donijela kakva otrovna životinja, uginula bi čim bi je položili na tlo, što je, navodno bilo potvrđeno mnogim pokusima. Svetačka se moć, kako se čini prenijela i na samu osorsku zemlju, čak i kada bi bila odnesena drugamo. Potvrdu za to pruža slučaj iz 1690. kad su riječki isusovci istrijebili poskoke u svojem vrtu posuvši ih zemljom koju su dopremili iz Osora. (XIX)

Kako je sv. Gaudencije postao hrvatski sv. Patrik: od osorskog biskupa do sveca koji je protjerao zmije

Kamenje protiv zmijskog otrova

Osobito mjesto u svijetu pučke religioznosti imala je ipak špilja sv. Gaudencija i kamenje koje se u njoj moglo skupiti. O tome da su, kako se čini, ponajprije stanovnici Nerezina od tog vjerovanja napravili pravi posao osobito rječito svjedoči izvještaj bavarskog alpinista i putopisca Heinricha Noéa. Odlučivši se popeti na Osoršćicu, bio je natjeran „ponijeti malen čekić, kojim je u pećini trebao odlomiti komade kamena”, a po dolasku je zatekao „hrpe kamenih krhotina” koje su svjedočile o vrlo živoj djelatnosti na njezinim zidovima i stropu. Zabilježio je i da nijedan bragozzo ni trabaccolo iz Italije ne propušta sa sobom ponijeti tovar toga dragocjenog kamenja.

Pokušaj jednoga državnog činovnika da iskorijeni takvo praznovjerje naišao je na otpor čak i na višoj razini: namjesništvo u Pazinu odbilo je njegov zahtjev i dalo mu do znanja da se prestane petljati u pučke običaje, a dobri su Nerezinci nastavili prodavati svoje kamenje protiv zmijskoga otrova. (XX) Koliko je mještanima bila važna tradicija potvrđuje Noé opažanjem da je „ljudima iz Nerezina teško povjerovati da bi netko došao na njihov otok zbog bilo čega drugog osim da ponese nekoliko komada čudotvornoga kamenja.” (XXI)

Kada je svetac ušao u politiku

Da se u „stoljeću nacija“ u tradiciju uvukla i politika, potvrđuje nekoliko zgoda s kraja 19. st. Prilikom proslave svečeva blagdana u Osoru 1886., u funkciji gostujućega svećenika, propovijedao je franjevac o. Smolje koji je razbjesnio nazočne talijanaše proglašavajući u svojoj „nakazi od propovijedi” Gaudencija sinom hrvatskih roditelja i zagovornikom slavenske liturgije. Ako je vjerovati očevicu, to je „svima nazočnima okrenulo želudac i potpuno im oduzelo tek” za gozbu koja je trebala uslijediti.

Na istom tragu, desetak godina nakon toga događaja, u pulskom je tjedniku Il Giovine Pensiero osvanuo izvještaj s proslave blagdana sv. Gaudencija. Anonimni autor tvrdi da je fešta bila slabo posjećena te da je njome dominirala bučna „banda nitkova koji pripadaju buntovničkoj sekti svehrvata”. Ta je „sekta“, nastavlja zgroženi promatrač, imala svoje gnijezdo u Nerezinama, a istaknutu su ulogu u njoj imali tamošnji franjevci. (XXII)

Kako je legenda postajala sve neobičnija

O živahnim preobrazbama osorske usmene predaje svjedoči Editha Hein, autorica putopisnoga feljtona objavljenog 1914. u bečkom listu Deutsches Volksblatt koja je Cres i Lošinj obišla u pratnji „iskusnoga lošinjskog mornara”. Mornar, imenom Marco, uz druge pučke predaje, ispričao joj je zgodu u kojoj se Gaudencije sukobio s bogatim mletačkim (!) plemićem koji je želio oženiti vlastitu sestru (!) te je biskup zaprijetio smrću ako ih odbije vjenčati. U sudbonosnom trenutku kada je mladoženja uperio pištolj (!) u njega, Gaudencije je iznenada nestao u oblaku dima koji je izbio iz zemlje, a dva udara munje usmrtila su grešni par. Gaudenciju se izgubio svaki trag, sve dok nakon nekoga vremena pomorci nisu izvijestili da su ga vidjeli u blizini Ancone. (XXIII)

Druga Gaudencijeva kletva i nestajući grad

Na stranu živahne pučke transformacije predaje, kao i činjenica da srednjovjekovna tradicija ne poznaje priču sa zmijama, najstariji Gaudencijev životopis spominje drugo prokletstva. Naime, kako je zabilježio autor legende pod „prokletstvom Boga i svetoga biskupa” našli su se sami Osorani koji su stali na stranu prkosnog plemića i njegove lijepe rođakinje. Kasnija predaja kao da je opasnu kletvu preusmjerila s ljudi na otrovnice, a biskupa kojega je njegov grad odbacio učinila je gradskim zaštitnikom koji je čitavo otočje oslobodio zmija.

Kako je Osor počeo nestajati

No, sudbina je Osora htjela da ni to prokletstvo ne ostane zaboravljeno: taj nekadašnji rimski grad, drevno biskupsko sjedište i srednjovjekovno središte otočja počeo je krajem srednjeg vijeka propadati. Iz izvještaja mletačkih upravitelja vidljivo je da već početkom 15. st. oni sve češće (i radije) borave u Cresu. Dok je malarični i prometno sve zapostavljeniji Osor gubio stanovništvo i pomorsko-trgovačku važnost, renesansni se Cres od sredine 15. st. naglo razvijao u novo otočko središte. Postao je stvarnim, premda ne i formalnim, sjedištem mletačkoga kneza i osorskog biskupa, privlačeći stanovništvo, novac i graditeljske pothvate. Ako uspon Cresa nije prouzročio osorsku propast, svakako ju je ubrzao. A da stvar bude gora, Cresu će se uskoro pridružiti i nova naselja Nerezine i Lošinj. Što su nova lošinjska naselja više cvjetala, drevni je Osor ostajao prazniji i beznačajniji.

Grad bogat ruševinama, a siromašan ljudima

Književna svjedočanstva o propadanju grada, mogla bi ispuniti stranice teksta, a vremenski luk njihova nastanka proteže se od humanista Paladija Fusca sve do ljubitelja kvarnerskih starina Branka Fučića. Fusco, naime, već početkom 16. st., opisujući otok Cres, spominje „dva grada, polurazrušeni Osor i drugi koji se zove kao i otok.“ Može se reći da su od 15. stoljeća nadalje najčešće zabilježene značajke Osora upravo njegovo propadanje i mala aria. Tehničkih bilješkama i opisima upravitelja i crkvenjaka u ranome se novom vijeku pridružuju prave tužaljke putopisaca i prolaznika.

Alberto Fortis opisuje ga kao „strvinu grada, u kojem možda ima više nenastanjenih i ruševnih kuća nego stanovnika”. Za njega je „turobno i bolno” gledati kako se dobro smješten i nekoć napučen grad pretvorio u ruševinu. No, kao pravi prosvjetitelj, posebno trpi jer je uvjeren da bi se uzroci propasti mogli ukloniti razumnim javnim zahvatima.

Austrijski benediktinac i prirodoslovac Gabriel Strobl 1872. svoju jadikovku zgušnjava gotovo u aforizam: „Iz godine u godinu smanjivao se broj nastanjenih kuća, tako da je sada grad bogat ruševinama, a siromašan ljudima” dodajući tome da cvatući Mali i Veli Lošinj Osoru postupno isisavaju životne sokove. (XXIV)

Drugi prolaznik oslikava stanje u Osoru još sumornijim tonovima nudeći gotovo sablasnu sliku (nekadašnjeg) grada. Njemački zoolog Eduard Grube, kako se čini, krajem kolovoza 1861. u Osoru zatječe „među samim ruševinama i opustjelim trgovima tek rijetke kuće, koje se jedva slažu u nekoliko ulica, naspram kojih velebna crkva i velika palača čine oštar kontrast.“ Uočava da sve zaziva blagoslov sv. Gaudencija, ali da se „u zemaljskim stvarima taj blagoslov nigdje ne očituje”. Obilazeći urušene zidine ne susreće nikoga pa ga „tužna okolina i siromaštvo grada” potiču da poželi što prije otputuje. Usporedivši Osor sa susjednim Nerezinama, konačno uzvikuje: „kao da je neka zla vila nad Osorom izrekla svoje prokletstvo!” (XXV)

Tri prsta nad gotovo praznim gradom

Kontrast zaziva blagoslova sv. Gaudencija i prokletstva „zle vile“ dovodi nas sasvim blizu povezivanja sveca i propadanja njegova grada. Iako nitko od putopisaca nije tvrdio da je upravo kletva biskupa iz davnih stoljeća prouzročila propast Osora (svi govore o malariji, močvarama, nemaru, iseljavanju i lošoj upravi), sumorni dojam ruševna grada pružio je pozornicu za takovo povezivanje povijesti i legende.

Nemoguće je, doduše, utvrditi kad su se Osorani sjetili grijeha svojih predaka i propadanje grada povezali s davnim prokletstvom, no, svjedočanstva iz barem druge polovice 20. st. svjedoče o postojanju takve tradicije. Branko Fučić tijekom svojih posjeta Osoru zabilježio je vjerovanje – izrečeno pred srednjovjekovnim kipom sv. Gaudencija – da njegova tri prsta, podignuta na liturgijski blagoslov znače nešto drugo. „Lej, tri prsti kaže“, govorili su stari Osorani, to je znak prokletstva i proročanstvo da će Osor propadati i propadati sve dok stanovništvo ne spadne na svega tri duše…“ (XXVI)

Pučko se proročanstvo zasad, srećom, nije ispunilo. No, spavši s nekoliko tisuća stanovnika u svojim zlatnim danima na njih dvadesetak, grad se ispunjenju opasno približio. (XXVII) Njegovo dugotrajno propadanje moguće je objasniti bez čuda: od početka propadanja prouzročenog „lošim zrakom“, povlačenjem svjetovnih i crkvenih vlasti iz grada, preko postupnog premještanja otočkog središta u renesansni Cres pa sve do procvata lošinjskih naselja.

Pa ipak, pred srednjovjekovnim kipom biskupa koji nad gotovo praznim gradom podiže tri prsta postaje lakše razumjeti zašto su Osorani u toj gesti blagoslova počeli prepoznavati prijetnju. Gaudencije je, prema predaji, oslobodio otok od otrovnica, a splet povijesnih okolnosti doveo je do toga da je njegov grad ostao gotovo bez ljudi. Iako povijesna istraživanja pomažu razumjeti kako je Osor propao, pučka predaja svjedoči o tome kako je za mještane njegova propast shvaćena kao ispunjenje davne kletve.