Na putu u Svetu Zemlju Dalmacijom je prošao budući engleski kralj Henrik IV. U Ragusi je kupovao jegulje, u Hvaru vino, a u Zadru popravljao kormilo

Engleske i britanske okrunjene glave nisu bile među češćim posjetiteljima Dalmacije. Rikarda I. Lavljeg Srca prema predaji oluja je 1192. izbacila na Lokrum. (1) Eduard VIII. kolovoz 1936., tijekom svoje jedine godine na prijestolju, proveo je krstareći Dalmacijom u društvu Wallis Simpson. (2) Konačno, današnji kralj Karlo III. posjetio je Dalmaciju, tada još kao princ od Walesa, čak četiri puta. Manje je poznato da je točno šest stoljeća prije njegova drugog posjeta dalmatinskom obalom prošao i Henrik Bolingbroke, budući engleski kralj Henrik IV.

Proslavljen ponajprije preko Shakespeareovih drama dosjetljiva naslova (Henry IV, Part One i Henry IV, Part Two), engleski kralj Henrik bio je čovjek neobične biografije: prije nego što je postao kralj, ratovao je s križarima na Baltiku, hodočastio u Jeruzalem i proputovao dobar dio Europe, da bi prijestolje na kraju osvojio svrgavanjem vlastitoga rođaka Rikarda II.

Henrika IV. Engleskog, dakako, ne treba brkati s njemačkim carem iz 11. stoljeća (1084.–1105.), francuskim „dobrim kraljem Anrijem“ (le Bon Roi Henri, 1553.–1610.), kao ni s nizom od dvadesetak značajnih srednjovjekovnih europskih vladara koji su nosili isto ime i broj.

Zapamćen u povijesti kao prvi engleski kralj koji je prilikom krunidbe održao govor na narodnom jeziku, ali i kao prvi koji je dopustio spaljivanje heretika kako bi obuzdao pokret tzv. lolarda, Henrik je poznat i kao jedini kasnosrednjovjekovni engleski kralj koji je nogom stupio u Svetu Zemlju. (3) Niz nevolja koje su ga zadesile nakon stupanja na prijestolje i koje su dovele do njegove relativno rane smrti u 46. godini bile su, u očima suvremenika, najavljene nizom nesreća već tijekom njegove krunidbe.

Prva se dogodila neposredno nakon pomazanja. Kako bi se učvrstio njegov kraljevski identitet, pomazan je uljem kojem se pripisivalo čudesno podrijetlo. Prema jednom kroničaru, sv. Toma Becket dobio ga je od Blažene Djevice za pomazanje budućih engleskih kraljeva. No upravo ulje koje ga je trebalo dodatno legitimirati pretvorilo se u izvor muke i zloslutni znak. Kako bilježi kroničar Adam od Uska, (4) „kraljevu je glavu zahvatila takva najezda ušiju da mu je otpala kosa te mjesecima nije mogao pokazivati nepokrivenu glavu“. Anegdota možda objašnjava i način na koji je Henrik kasnije prikazivan u 17. stoljeću.

Drugi se loš znak dogodio tijekom krunidbene mise, kada je Henrik kao prinos, odnosno „lemozinu“, trebao prinijeti nekoliko zlatnika, čuvenih nobles. Jedan mu je ispao iz ruke pa su se nazočni našli u neugodnoj situaciji da ga moraju tražiti po podu. (5)

U svemu tome Henrik je prošao bolje od svojega prethodnika Rikarda II., kojem je tijekom krunidbene ceremonije najprije ispala krunidbena cipela, što je protumačeno kao znak da će narod ustati protiv njega i zamrziti ga, potom mu je otpala zlatna ostruga, što je protumačeno kao pobuna vitezova, a konačno mu je tijekom gozbe vjetar srušio krunu s glave, što je protumačeno kao nagovještaj da će izgubiti kraljevsku vlast i biti svrgnut.

Uz vladavinu Henrika IV. veže se još jedno proročanstvo. Naime, barem prema kasnijoj predaji, Henrik IV. vjerovao je da će umrijeti u Jeruzalemu. Proročanstvo se ispunilo na neočekivano doslovan način: nakon što je kao mladić doista hodočastio u Svetu Zemlju, život je 1413. završio u westminsterskoj odaji poznatoj kao „Jeruzalem“. Iz perspektive četvrt stoljeća unatrag može se reći da je ideja odlaska u Svetu Zemlju, a možda i kakva križarskog rata, bila vrlo bliska mladom Henriku.

Rođen 1367. kao Henrik Bolingbroke u Lincolnshireu, pripadao je vrhu engleske aristokracije. Otac mu je bio John Gaunt, vojvoda od Lancastera, sin moćnog kralja Eduarda III. (1327.–1377.), koji je započeo Stogodišnji rat i trijumfirao nad Francuzima kod Crécyja i Poitiersa. Gaunt je i sam bio jedan od najbogatijih i najmoćnijih ljudi u kraljevstvu, a neko je vrijeme preko supruge čak polagao pravo na krunu kraljevstva Kastilje.

Mjesto u obiteljskom stablu određivalo je Henrika kao bratića kralja Rikarda II. (1377.–1399.) i nećaka slavnog Edvarda „Crnog Princa“. Iz mladenačke perspektive od prijestolja ga je ipak dijelilo mnoštvo dinastičkih prepreka. Po majci Blanche od Lancastera čekalo ga je golemo lancastersko nasljeđe, a brak s Mary de Bohun dodatno je povećao njegovu imovinu. Objema je bilo zajedničko da su, nakon smrti očeva, naslijedile gotovo nepregledna imanja i golemo bogatstvo.

Drugim riječima, kao mladi grof od Derbyja Henrik je imao sve što je ambicioznom velikašu njegova doba trebalo: novac, rodbinske veze i vlastitu pratnju. Sloboda koju je uživao u mladosti omogućila mu je tražiti ugled ondje gdje ga je viteška kultura najviše cijenila – na turnirima, hodočašćima i u ratovima protiv nevjernika. Taj ga je poriv u proljeće 1390. odveo u Saint-Inglevert kod Calaisa, gdje će sudjelovanje na viteškom turniru neočekivano otvoriti put prema mnogo većim pustolovinama.

Na glasovitom viteškom susretu u Saint-Inglevertu kod Calaisa francuski i engleski plemići nisu samo odmjeravali snagu i vještinu u dvobojima, nego su tu sklapali i poznanstva koja su se znala pretvoriti u zajedničke pothvate. U tom sportskom ozračju rodila se i zamisao o odlasku na križarski pohod u sjevernu Afriku.

Henrik se, čini se, namjeravao priključiti ekspediciji, ali nije mu bio dopušten prolaz kroz Francusku do Marseillea. Umjesto prema jugu, okrenuo se prema sjeveroistoku Europe: iste se godine zaputio u Prusku kako bi se njemačkim Teutoncima pridružio u pohodu protiv Litvanaca. Očito osokoljen tim prvim pohodom, dvije godine kasnije ponovno se zaputio na Baltik. Na brod se ukrcao u srpnju, u kolovozu je već bio u Gdansku, a početkom rujna stigao je u Königsberg.

Na njegovu nesreću, princ Vitold sklopio je sporazum s litavskim vladarom Jogailom, nakon čega je raspustio križare pristigle sa Zapada. Kada se sredinom rujna definitivno pokazalo da od očekivanog vojnog pothvata neće biti ništa, Henrik se nije želio vratiti kući. Odlučio je hodočastiti na Kristov grob u Jeruzalemu. Pisao je ocu da mu dogovori razmjenu novca u Veneciji, veći dio svoje pratnje poslao je natrag u Englesku te se u društvu pedesetak prijatelja i slugu uputio preko Praga i Beča prema jugu. Putem mu se kanio pridružiti i austrijski vojvoda Albert, koji je s njim poslao svojega viteza i paža. Vojvoda se kasnije zacijelo predomislio, ali Henrik je sretno stigao do Venecije.

O Henrikovim putovanjima između 1390. i 1393. sačuvano je opsežno, premda iz čitateljske perspektive poprilično razočaravajuće svjedočanstvo. Izvještaj, objavljen krajem 19. stoljeća pod naslovom Expeditions to Prussia and the Holy Land made by Henry, earl of Derby (afterwards King Henry IV), in the years 1390–1391 and 1392–1393, being the accounts kept by his treasurer during two years, mogao bi se opisati kao dvogodišnji niz blagajničkih računa i administrativnih zapisa koje je pedantno vodio njegov rizničar Richard Kingston, inače kanonik kraljevske kapele sv. Jurja u Windsorskom dvorcu. (6)

Do Svete zemlje i natrag

Kako god bilo, vijest o dolasku grofa Henrika od Derbyja u studenom 1392. snažno je odjeknula u Veneciji. Saznavši za njegov dolazak, mletački je Senat donio odluku da se iz javnog novca, u iznosu od 360 dukata, pokriju troškovi njegova boravka u gradu te da mu se na raspolaganje stavi galija u državnom vlasništvu. (7)

Zadržavši se u Veneciji do pred Badnjak, Henrik je 23. prosinca otplovio prema Zadru, gdje je proslavio Božić. (8) Potom znamo da se zadržao na Visu, Krfu, Modonu i konačno na Rodu. Krajem siječnja 1393. iskrcao se u Svetoj Zemlji te se zaputio prema Jeruzalemu.

Henrik je imao razloga za ponos. Jedini pripadnici engleske kraljevske obitelji koji su dotad posjetili Svetu Zemlju bili su Rikard I. i Eduard I., ali nijedan od njih nije uspio ući u Jeruzalem. (9) Koliko god taj događaj obilježio čitav Henrikov život, o boravku u Svetoj Zemlji njegov rizničar nije ostavio previše podataka. Boravak je bio relativno kratak, što potvrđuje podatak da je Henrik već početkom veljače ponovno bio u Jaffi.

Eksplicitno svjedočanstvo o boravku na svetim mjestima može se svesti na izvještaj da je Henrik poklonio svijeće i šest dukata, odnosno jednu funtu, za Sveti Grob i Maslinsku goru – kako opaža jedan od njegovih modernih biografa, „standardni iznos“.

Uz te uobičajene poklone Henrik je skupocjenim darom obdario i franjevce u samostanu na brdu Sion u Jeruzalemu. Poklonio im je trosveščani antifonar, liturgijsku knjigu oslikanu u tada čuvenoj radionici Bartolo u Sieni, koju je zacijelo nabavio tijekom boravka u Veneciji. (10) Rukopis, sačuvan fragmentarno, može se i danas vidjeti u Studium Biblicum Franciscanum u Jeruzalemu. (11)

Za pripovijest o Henrikovu hodočašću važna je upravo bilješka sačuvana na prvome listu koja poziva na molitvu za preminulog Johna Gaunta. Doslovno: „Molite za dušu preslavnoga kneza, gospodina Ivana, pokojnog/nekadašnjeg vojvode od Lancastera, sina kralja Engleza Eduarda III. i oca Henrika IV. (…) učinjeno radi utjehe braće svetoga brda Siona.“ (12)

Što su hodočasnici kupovali u Dalmaciji?

Na povratku kući Henrik je najprije plovio do Cipra, potom do Roda i zatim uz današnju grčku i albansku obalu kroz Jadran. Ploveći uz dalmatinsku obalu, Henrik se zaustavio u Dubrovniku, Hvaru, Zadru i Puli, o čemu je pedantni Kingston ostavio nekoliko bilježaka.

Iz bilješki saznajemo da je u Dubrovniku (Ragusa) Henrik, odnosno članovi njegova domaćinstva, kupio 500 jegulja. Također saznajemo da su kupili orahe, poriluk, peršin i kupus. Očito su nabavili i veću količinu badema i ribe jer Kingston bilježi trošak od 25 solda za bademe i 6 solda za „nošenje badema i ribe“. Od živeži kupljena je jedna kokoš i dva škopca, odnosno kastrirana ovna. Osim hrane, Henrikovi su ljudi u Dubrovniku nabavili i svijeće napravljene od loja. (13)

U Hvaru (Lissiner, tj. Lesina) John Payn kupio je kruh i vino te organizirao „nošenje, dovoz i prijevoz toga vina čamcem od grada do galije“. Možda nije zgorega dodati da je bio jedan od Henrikovih najpouzdanijih dvorskih službenika, koji ga je pratio čitavim putem od Pruske do Jeruzalema, da bi nakon Henrikova dolaska na prijestolje postao glavni kraljevski butler, a 1401. i zastupnik Norfolka u Parlamentu. (14)

Kako god bilo, u Hvaru je kupljena i slana riba, svježe jegulje i druga riba. I opet je kupljena jedna kokoš „za sokolove“, a Laurence Travers bio je zadužen za kupovinu „povrća, zelenja i poriluka“. (15)

U Zadru (Jar) hodočasnici su nabavili drvo, možda za ogrjev, mnoštvo voštanih svijeća i konop te platili popravak kormila. I opet je kupljen jedan škopac. Od bilja kupljeni su poriluk, peršin i grašak, ali i kamenice, vino, gorušica, kiseli sok od nezrela grožđa i ocat. Konačno, uz kupovinu članovi Henrikova domaćinstva, konkretno John Selby, u Zadru su naručili i platili pranje stolnjaka. (16)

U Puli je preko seneskala kupljen kruh, riba i zelenje – i neizostavni škopac. (17) Izvještaj iz Pule završava kupovinom vina od članova posade i zacijelo drugih putnika na brodu, poput spomenutog „nekog Grka“.

Zavirivši u Kingstonove popise rashoda, možemo postaviti pitanje i po čemu se taj izvještaj razlikuje od brojnih drugih koje su ostavili hodočasnici na putu za Svetu Zemlju. Samo Henrikovo putovanje Jadranom nije, dakako, bilo nikakva iznimka. Od kasnoga srednjeg vijeka istočna obala Jadrana bila je jedna od glavnih pomorskih ruta kojima su europski hodočasnici, najčešće preko Venecije, putovali prema Svetoj Zemlji, zaustavljajući se pritom u istarskim i dalmatinskim lukama radi opskrbe, odmora ili čekanja povoljna vjetra.

O razmjerima toga prometa dobro svjedoči istraživanje Krešimira Kužića, koji je samo među njemačkim hodočasnicima od kraja 14. do 17. stoljeća prikupio zapise gotovo šezdeset autora koji su plovili Jadranom. (18) Henrikova je družina stoga bila tek jedna među mnogima koje su prolazile istim morskim koridorom. No činjenica da se među putnicima nalazio i budući engleski kralj, kao i neobična podudarnost da su njegovi svakodnevni troškovi ostali zabilježeni gotovo do posljednjeg novčića, čini to hodočašće osobito vrijednim dubljeg istraživanja.

Ponovno u Veneciji – i dalje do Londona

Kako god bilo, nakon plovidbe Jadranom Henrikova je družina 30. ožujka stigla u Veneciju. Mletački se Senat i ovaj put isprsio: odlukom Velikog vijeća za prijem u čast engleskog velikaša izdvojeno je stotinu zlatnih dukata. (19)

U Veneciji je Henrik dao izraditi osam oslikanih ploča sa svojim grbom te grbovima svojih vitezova i štitonoša, koje su čavlima obješene u bazilici sv. Marka kao svojevrstan heraldički spomen na boravak engleskih hodočasnika u gradu. (20) Nije, dakle, bila riječ o oslikavanju zidova ili freskama, nego o prijenosnim, najvjerojatnije drvenim pločama odnosno štitovima, kakve je Henrik ostavljao i na drugim postajama svojega putovanja.

Zanimljivo je da je sličan „potpis“ Henrik ostavio i na Rodu, gdje je također dao izraditi osam ploča oslikanih grbovima te ih lancima, kukama i čavlima objesiti u kaštelu vitezova Ivanovaca. (21)

U tom je kontekstu zanimljiv i tzv. Mowbray Stone, kamena heraldička ploča s engleskim kraljevskim i plemićkim znakovima, pronađena u 19. stoljeću u Veneciji i tradicionalno tumačena kao spomenik Thomasu Mowbrayu, vojvodi od Norfolka, koji je ondje umro 1399. Budući da se na ploči pojavljuje neobična kombinacija simbola povezanih s Rikardom II., Mowbrayem i Bolingbrokeom, neki su istraživači pretpostavili da ona možda uopće nije Mowbrayev nadgrobni spomenik, već da bi se na neki način mogla povezati s Henrikovim boravkom u Veneciji 1393.

Henrik je, dakle, Uskrs, koji je 1393. padao 6. travnja, proveo u Veneciji, a zatim se zadržao još gotovo dva tjedna u Trevisu, gdje je između 12. i 28. travnja, smješten u franjevačkom samostanu, pripremao povratak u Englesku.

Putovao je bez žurbe preko Padove, Vicenze i Verone, nekoliko dana proveo u Milanu, a 21. svibnja stigao u Torino. Pet dana poslije preko alpskog prijevoja Mont Cenis ušao je u Savoju, odakle je preko Burgundije i Champagne nastavio prema Parizu, gotovo se nigdje ne zadržavajući dulje od jedne noći. U francusku je prijestolnicu stigao 22. lipnja, već 29. lipnja prešao iz Calaisa u Dover, a 5. srpnja 1393. konačno se vratio u London. (22)

Uspomene na Jeruzalem i san o križarskom ratu

Iako je hodočašće Henrika IV., tada još grofa od Derbyja, u Svetu Zemlju zapravo bilo vrlo kratko i, kako se čini, ne osobito uzbudljivo, posjet Jeruzalemu na njega je ostavio dubok dojam. Suhoparan izvještaj njegova rizničara o posjetu Svetom grobu ne otkriva što je, osim kupovine svijeća i prinošenja darova u iznosu od šest dukata, Henrik ondje doživio.

Henrikova želja za povratkom u Svetu Zemlju nije, čini se, nestala ni nakon njegova uspona na prijestolje. Znakovito je stoga da se već potkraj 1400. u Engleskoj susreo s čovjekom za kojeg križarski pohod nije bio stvar viteškoga prestiža, već pitanje opstanka – bizantskim carem Manuelom II. Paleologom.

Car je obilazio zapadne dvorove tražeći pomoć protiv Osmanlija. Henrik ga je svečano primio u Londonu, s njime proveo Božić u svojoj palači te ga, kako je zabilježio Adam od Uska, „zadržao uza se dva mjeseca uz veoma velike troškove, da bi ga pri odlasku još obdario veoma skupocjenim darovima“.

Osim ugošćavanja bizantskog cara, Henrik je, čini se, ozbiljno razmatrao mogućnost povratka u Jeruzalem – ovaj put s vojnom silom. Ubrzo nakon što je s prijestolja istisnuo svojega bratića Rikarda, odmah na početku svoje vladavine, pisao je caru Abesinije izražavajući želju da ponovno posjeti Svetu Zemlju, a Sveti grob izbavi iz ruku nevjernika. (23)

Da se nije radilo tek o usamljenom Henrikovu hiru, svjedoči niz sličnih inicijativa. Kraj 14. stoljeća doveo je do obnove križarskog zanosa među europskim vladarima. Nakon „križarske katastrofe“ kod Nikopolja 1396., dotad nepobjedivi Osmanlije doživjeli su niz teških udaraca. Tamerlanova pobjeda nad sultanom Bajezidom kod Ankare u srpnju 1402. obnovila je na Zapadu nade da bi se Mongole moglo pridobiti za protuosmansku koaliciju.

Konkretan korak u tom smjeru bilo je pismo koje je Henrik, preko dominikanca Johna Greenlawa, odlukom pape Bonifacija postavljenog 1400. za nadbiskupa Sultanije u Azerbajdžanu, uputio Timuru i njegovu sinu Miranu Šahu čestitajući im na pobjedi. Henrikova pisma u to vrijeme, osim na etiopski i mongolski dvor, stigla su i na adrese careva Trebizonda i Carigrada, gruzijskog kralja, mletačkog dužda te konačno i ciparskog kralja.

No, kako će vrijeme pokazati, ti se planovi nikada neće ostvariti. Ugošćavanje cara Manuela u Londonu ima i zgodan jadranski epilog. Vraćajući se 1403. u Carigrad, Manuel je prošao Jadranom i ponovno svratio u Dubrovnik, grad u kojem se Henrikova pratnja desetak godina prije opskrbljivala jeguljama, bademima i porilukom.

Kraj i ispunjenje proročanstva, iako ne na očekivan način

Preskačući čitavo desetljeće vladavine ispunjeno sukobima i napetostima, Henrikovi snovi o povratku u Jeruzalem vode nas u posljednju godinu kraljeva života. Tražeći utjehu u blizini groba sv. Tome Becketa, kralj je početkom 1412. mnogo vremena proveo u Canterburyju. Iz tog vremena postoje naznake da je život kanio skončati u Jeruzalemu.

Još je u veljači 1413. izvijestio parlament o svojoj nakani da opremi brod i otputuje za Svetu Zemlju, iako je to doba godine bilo krajnje nepovoljno za plovidbu.

Konačno, smrt ga je ipak sustigla na engleskom tlu, i to u Westminsterskoj opatiji. Srušio se u crkvi sv. Eduarda Ispovjedatelja 20. ožujka 1413. prilikom prinošenja darova svetom mučeniku. Odnesen je u opatovu rezidenciju, prostranu Jeruzalemsku dvoranu, gdje je, saznavši za ime prostorije u kojoj se nalazi i imajući na umu proročanstvo, shvatio da mu je došao kraj.

Iako se o njegovim nakanama da otputuje u Jeruzalem može raspravljati, smrt u „westminsterskom Jeruzalemu“ učvrstila je vezu između kralja i Svete Zemlje, učvršćujući sjećanje na Henrika kao „pravog kršćanskog kralja“, križara i hodočasnika.

Ovaj je članak dio autorskog niza Trpimira Vedriša „Skriveno u izvorima: neobične epizode hrvatske srednjovjekovne povijesti“, koji nastaje u sklopu Programa ugovaranja novinarskih radova u elektroničkim publikacijama Agencije za elektroničke medije. Serijal donosi manje poznate i nerijetko posve zaboravljene događaje hrvatske prošlosti rekonstruirane iz povijesnih izvora, arhivske građe i suvremenih historiografskih istraživanja.

Bilješke i izvori

1) Usp. Josip Lučić, „O najranijim vezama Dubrovnika s Engleskom i Španjolskom“, Historijski zbornik 27–28 (1974.–1975.), 183–200.
https://hrcak.srce.hr/en/clanak/468128

(2) Nikica Barić, “Posjet britanskog kralja Edwarda VIII kraljevini Jugoslaviji u kolovozu 1936.”, Tokovi istorije 4 (2006): 57–71.
https://www.inisbgd.co.rs/celo/2006_4.pdf

(3) Chris Given-Wilson, Henry IV (New Haven, Conn.: Yale University Press, 2016), 381.

(4) Chris Given-Wilson (ur. i prev.), The Chronicle of Adam Usk, 1377–1421 (Oxford: Clarendon Press, 1997). Tekst kronike dostupan je na:
https://device.report/m/b4146bd1a1093f0b6d3b0844ef5ff33beb6c55e9573da8b6d8fe5e68ffa8f139

(5) Adam kaže da su ga on osobno i drugi prisutni tražili, pronašli, a Henrik ga je potom ipak prinio. Da je riječ upravo o zlatnim nobles potvrđuje i literatura o engleskom krunidbenom obredu.

(6) Expeditions to Prussia and the Holy Land made by Henry, earl of Derby (afterwards King Henry IV), in the years 1390–1391 and 1392–1393, being the accounts kept by his treasurer during two years, ed. Lucy Toulmin Smith (Camden Society, New Series 52, London: Camden Society, 1894). Nešto oskudnije izdanje jest ono njemačko: Rechnungen über Heinrich von Derby’s Preussenfahrten 1390–91 und 1392, Hans Prutz (ur.) (Leipzig: Duncker & Humblot, 1893). Kasniji, gotovo hagiografski prikaz sastavio je augustinski redovnik John Capgrave (1393.–1464.): Liber de Illustribus Henricis, ed. F. Hingeston, Rerum Britannicarum medii aevi scriptores 7 (London: Longman, Brown, Green, Longmans, and Roberts, 1858). Kratak pregled putovanja nude: Bryan Bevan, Henry IV (New York: Palgrave Macmillan, 1994), 31–33; Chris Given-Wilson, Henry IV (New Haven, Conn.: Yale University Press, 2016), 72–76; Ian Mortimer, Henry IV: The Righteous King (RosettaBooks, 2014).

(7) Given-Wilson, Henry IV, 74, bilj. 53.

(8) Expeditions to Prussia and the Holy Land, 277.

(9) Bevan, Henry IV, 32.

(10) Given-Wilson, Henry IV, 388, bilj. 13; Pia Palladino, Treasures of a Lost Art. Italian Manuscript Painting of the Middle Ages and Renaissance (New York: Metropolitan Museum of Art, 2003), 58–59; Nicola Bux, Codici liturgici latini di Terra Santa / Liturgic Latin Codices of the Holy Land (Fasano (Brindisi): Schena, 1990).

(11) Palladino, Treasures of a Lost Art (Metropolitan Museum of Art, 2003), 58.

(12) Bux, Codici liturgici, 55. U izvorniku: „Orate pro anima illustrisimi principis Dni Johns quondam ducs [L]ancastre filis regis Anglorum Edwardi tertii, ac patris Henrici quarti (…) factum pro consolatione fratrum sacri montis Sion.“

(13) Expeditions to Prussia and the Holy Land, 231.

(14) L. S. Woodger, „Payn, John II (d. 1402), of Wymondham, Norfolk“, u: J. S. Roskell, Linda Clark i Carole Rawcliffe (ur.), The History of Parliament: The House of Commons 1386–1421, sv. IV (Stroud: Alan Sutton Publishing for the History of Parliament Trust, 1993), 28–29.

(15) Expeditions to Prussia and the Holy Land, 231–232.

(16) Expeditions to Prussia and the Holy Land, 231.

(17) Expeditions to Prussia and the Holy Land, 232.

(18) Krešimir Kužić, Hrvatska obala u putopisima njemačkih hodočasnika XIV.–XVII. st. (Split: Književni krug, 2013).

(19) Given-Wilson, Henry IV, 72.

(20) Expeditions to Prussia and the Holy Land, 234.

(21) Expeditions to Prussia and the Holy Land, 226–227.

(22) Given-Wilson, Henry IV, 72.

(23) Bevan, Henry IV, 32.