Tražili smo Mariju Oršić, Zagrepčanku koju povezuju s nacističkim NLO-ima. Trag vodi u neočekivanom smjeru

Navodno je rođena 31. listopada 1895. u Zagrebu, bila je kći hrvatskog arhitekta i bečke balerine, a zatim postala medij tajnog društva koje je poruke primalo s Aldebarana i nacistima pomagalo razvijati neobične letjelice.

Problem je što iza obilja pojedinosti zasad ne nalazimo jednako bogat povijesni trag. Što se više približavamo vremenu u kojem je trebala živjeti, izvori postaju tiši, dok se priča kakvu danas poznajemo jasno razaznaje tek u ezoterijskoj literaturi posljednjeg desetljeća 20. stoljeća.

Biografija Marije Oršić (Maria Orsic, Orsitsch) na prvi pogled djeluje gotovo arhivski precizno. Navodno je rođena 31. listopada 1895. u Zagrebu. Otac joj je bio hrvatski arhitekt Tomislav Oršić, a majka Sabine ili Sabrina, balerina iz Beča.

Odrasla je između hrvatskog i austrijskog kulturnog prostora, preselila se u Njemačku i ondje postala jednom od najvažnijih osoba tajanstvenoga društva Vril.

Od tog trenutka životopis postupno napušta svijet uobičajene povijesne biografije. Pripisuju joj se medijske sposobnosti i telepatske poruke bića s Aldebarana, navodno ispunjene tehničkim podacima potrebnima za konstrukciju naprednih letjelica. Njezin se krug potom povezuje s Thuleom, nacističkim okultizmom i projektima diskova koji će poslije postati poznati pod imenima Vril i Haunebu.

Pred kraj Drugoga svjetskog rata svojim je sljedbenicima, prema jednoj od najraširenijih verzija priče, poslala posljednju poruku: „Nitko ne ostaje ovdje.“ Nakon toga joj se gubi svaki trag Spektakularnih pojedinosti, dakle, ne nedostaje. Nedostaju dokumenti koji bi nas do njih doveli iz vremena u kojem su se navodno dogodile.

Prije dvije godine pokušali smo pronaći njezin rodni list

Kada smo 2024. na portalu Blaga & misterije prvi put istraživali ovu priču, pokušali smo je vratiti prema Zagrebu. Ako je 31. listopada 1895. ondje doista rođena djevojčica čiji je otac bio poznati arhitekt, a majka bečka balerina, obitelj bi trebala postojati i izvan kasnije legende. Matične knjige, adresari, poslovni registri i stručna literatura mnogo su manje uzbudljivi od tajnog društva koje gradi leteće diskove, ali za provjeru takve biografije vrijede neusporedivo više.

Marija Oršić: mit, okultizam i tajna nacističke tehnologije u čijem je središtu navodna plemkinja iz Zagreba

Dvije godine poslije nastavili smo ondje gdje je potraga stala. Jedan od tragova vodi prema Hartmanovu zagrebačkom adresaru iz 1902. godine, opsežnom popisu stanovnika, adresa, obrtnika, trgovaca, tvrtki i ureda tadašnjega Zagreba. Među indeksiranim osobama s prezimenom Oršić pojavljuju se Antun i Mato Oršić, ali ne i Tomislav.

Sedam godina dijeli navodno Marijino rođenje od tog adresara, pa njegov izostanak nije dokaz da čovjek nije postojao. Mogao je napustiti Zagreb, umrijeti ili iz nekog drugog razloga izostati iz popisa. Mnogo više pozornosti privlači činjenica da zasad nismo pronašli ni neovisan stručni trag čovjeka kojega kasnije biografije opisuju kao uglednog zagrebačkog arhitekta s uredom na Trgu bana Jelačića.

Takav profesionalni život mogao bi ostaviti trag u adresarima, strukovnoj literaturi, građevinskoj dokumentaciji ili novinama, neovisno o tome što će se gotovo stoljeće poslije pripisivati njegovoj navodnoj kćeri.

Što je priča detaljnija, izvori postaju važniji

Kasnije verzije obiteljske povijesti otišle su još dalje. Tomislav je navodno 1894. otputovao u Beč, ondje upoznao balerinu Sabine, zaljubio se u nju i oženio je, a sljedeće godine u Zagrebu im se rodila kći. Preciznost takvog slijeda ostavlja dojam da negdje postoji obiteljska dokumentacija iz koje su podaci preuzeti, no primarni izvor koji bi ih povezao zasad nismo pronašli.

U genealoškoj bazi Ancestry postoji profil žene navedene kao „María Marija Orsic Oršić Ortisch Orschitsch“, rođene upravo 31. listopada 1895. u Zagrebu. Kao otac navodi se Tomislav, odnosno Thomas Orsic, ali pojavljuje se i podatak koji popularne priče o Vrilu uglavnom ne poznaju: toj se ženi pripisuju suprug Franjo Rilko i jedno dijete.

To bi mogao biti vrijedan trag, ali genealoški profil nije isto što i matični zapis. Takve baze povezuju povijesne dokumente s podacima iz korisničkih obiteljskih stabala, pa pojedinost može potjecati iz neovisnog izvora, ali jednako tako i iz mnogo novije internetske predaje. Dok ne pronađemo dokument koji će razmrsiti ta dva moguća puta, ne možemo znati gledamo li trag stvarne zagrebačke obitelji ili podatke koje je legenda već prenijela u genealoške baze.

Zbog toga se u istrazi pojavljuje neočekivano ime – Franjo Rilko. Vjenčani zapis, matica ili drugi neovisni dokument koji bi ga povezao s Marijom Oršić mogao bi pružiti drukčiji put prema njezinu identitetu. Dok zagrebački dio priče još ostaje otvoren, razvoj same legende moguće je pratiti mnogo sigurnije.

Vril je postojao mnogo prije žene koju danas povezujemo s njim

Priča o Vrilu počinje bez zagrebačke medijice. Engleski književnik Edward Bulwer-Lytton objavio je 1871. roman The Coming Race, u kojem je opisao podzemnu civilizaciju koja raspolaže tajanstvenom energijom nazvanom Vril. Književna zamisao s vremenom je izišla iz romana i pronašla mjesto u europskim ezoterijskim krugovima.

Desetljećima poslije u Njemačkoj doista nailazimo na ljude koji Vril više ne promatraju samo kao književnu fikciju. U Berlinu je oko 1930. djelovala mala skupina povezana s nazivom Reichsarbeitsgemeinschaft „Das kommende Deutschland“, koja je objavljivala tekstove o Vrilu kao navodnoj kozmičkoj sili, među njima Weltdynamismus i Vril – Die kosmische Urkraft.

Ovdje napokon stojimo na čvršćem povijesnom tlu. Postoje publikacije, nazivi i ljudi čije se djelovanje može smjestiti u međuratnu Njemačku. Nakon Drugoga svjetskog rata njemački raketni stručnjak i publicist Willy Ley prisjetio se neobične berlinske skupine koju je nazvao Wahrheitsgesellschaft, odnosno Društvo istine. Njezini su članovi pokušavali otkriti Vril, silu preuzetu iz Bulwer-Lyttonova romana, a jedan od načina kojima su pokušavali proniknuti u njezinu prirodu uključivao je promatranje strukture prepolovljene jabuke.

U tim ranim tragovima nema zagrebačke medijice, telepatskih poruka s Aldebarana, ženskog društva dugokosih vidovnjakinja ni nacističkih diskova koji će poslije postati sastavni dijelovi iste predaje.

Fragmenti prerastaju u mit

Velik korak prema današnjoj slici dogodio se 1960., kada su Louis Pauwels i Jacques Bergier objavili Le Matin des magiciens, na engleskom poznat kao The Morning of the Magicians. Knjiga je snažno utjecala na popularnu predodžbu o tajnim znanjima, okultnim društvima i skrivenim stranama nacističke Njemačke. Fragmenti ranijih priča o Vrilu dobili su mnogo šire značenje i počeli se uklapati u privlačnu sliku Trećega Reicha kao prostora u kojem se moderna tehnologija susreće s ezoterijom i tajnim učenjima. No ime koje tražimo ni tada se ne pojavljuje.

Ta praznina postaje značajna tek kada današnju biografiju čitamo unatrag. Ako je žena rođena u Zagrebu 1895. doista bila jedna od vodećih osoba društva Vril, ako je sudjelovala u telepatskim seansama, posredovala u navodnom kontaktu s Aldebaranom i bila povezana s razvojem neobičnih njemačkih letjelica, očekivali bismo da barem dio tih tvrdnji ostavi trag u dokumentima razdoblja ili u prvim desetljećima poslijeratne literature koja se intenzivno bavila nacističkim okultizmom. Zasad se događa suprotno. Ime se jasnije pojavljuje mnogo kasnije.

Trag iz 1992.

Trag postaje vidljiv 1992. godine. Tada Norbert Jürgen-Ratthofer i Ralf Ettl objavljuju Das Vril-Projekt, tekst u kojem se već pojavljuje medij imenom Maria Oršić, odnosno Orschitsch, povezana sa Zagrebom, društvom Vril i navodnim kontaktom s Aldebaranom. To je zasad najranija točka do koje smo uspjeli pratiti Mariju u tom obliku priče. No njezina biografija još nije jednako raskošna kao ona koja će se proširiti internetom. Kasnije verzije dodavat će joj datum rođenja, roditelje, ženski krug medija, dugu kosu kao sredstvo komunikacije i sve razrađeniju priču o njezinu nestanku.

U tom krugu građe pojavljuje se i Maria Oršić iz Zagreba, predstavljena kao medij povezan s Vrilom i komunikacijom s Aldebaranom. Već sljedeće godine priču prema mnogo široj publici prenosi Jan Udo Holey, poznatiji pod pseudonimom Jan van Helsing, u knjizi Geheimgesellschaften und ihre Macht im 20. Jahrhundert, dok se u djelu Unternehmen Aldebaran iz 1997. svijet tajnih tehnologija i izvanzemaljskih veza dodatno razgranava.

Krajem desetljeća internet je takvoj građi otvorio gotovo neograničen prostor za nadogradnju. Lik koji se ranije pojavljivao kao jedan od elemenata priče o Vrilu dobiva sve zaokruženiji životopis: djetinjstvo, roditelje, datum rođenja, zagrebačko podrijetlo, fizički izgled, krug ženskih medija, telepatske sposobnosti i dramatičan nestanak 1945. godine.

Tako nastaje neobičan obrazac. Uobičajena povijesna biografija širi se pronalaskom dokumenata iz života osobe koju istražujemo. Ovdje je smjer obrnut. Što se više približavamo 1895., 1920-im i 1930-im godinama, podataka je manje. Kako se približavamo kraju 20. i početku 21. stoljeća, životopis postaje sve raskošniji.

Nacistički leteći tanjuri također imaju vlastitu povijest

Ni Haunebu i Vril letjelice nisu nastali u praznom prostoru. Priče o tajnim njemačkim letećim diskovima razvijale su se nakon Drugoga svjetskog rata, u razdoblju kada su stvarna dostignuća njemačke raketne i mlazne tehnologije hranila nagađanja o tome što je još moglo ostati skriveno.

Njemačka je doista razvila V-1 i V-2, operativne mlazne borbene zrakoplove i niz eksperimentalnih projekata koji su nakon rata privukli golemo zanimanje pobjedničkih sila. Između stvarnih projekata, zaplijenjene dokumentacije, njemačkih znanstvenika koje su preuzimale velike sile i početka hladnoga rata nastao je zahvalan prostor za pretpostavku da su postojala i oružja koja nikada nisu pronađena.

S vremenom su leteći diskovi dobili društvo drugih motiva: Antarktiku, skrivene baze, okultna bratstva, drevna znanja i izvanzemaljske kontakte. Žena iz Zagreba savršeno je povezivala nekoliko dotad odvojenih niti – srednjoeuropski okultizam, egzotično podrijetlo, tajno društvo, privlačnu medijicu i tehnologiju koja navodno nije bila ljudskog podrijetla.

Zato je važnije od privlačnosti same priče utvrditi kada se pojedini njezini dijelovi prvi put mogu dokumentirati. Za sada nemamo dokument iz 1920-ih, 1930-ih ili 1940-ih koji bi potvrdio ulogu kakvu joj pripisuju kasnije verzije.

Možda pogrešno tražimo tajnu u njezinu nestanku

Popularna predaja najradije zastaje u ožujku 1945. godine. Tada je navodno poslana poruka „Nitko ne ostaje ovdje“, nakon čega se skupini gubi trag. Jedne verzije govore o bijegu pred slomom Trećega Reicha, druge idu mnogo dalje i pretpostavljaju da su njezini članovi Zemlju napustili tehnologijom koju su godinama razvijali.

Takav završetak izvrsno funkcionira unutar legende jer istodobno stvara misterij i objašnjava odsutnost kasnijih tragova. Za povijesnu provjeru, međutim, zanimljivije je ono što bi trebalo prethoditi nestanku.

Ako je djevojčica tog imena rođena u Zagrebu 1895., trebala bi postojati prije nego što joj se pripišu medijske sposobnosti. Ako joj je otac bio arhitekt, njegov bi profesionalni život trebalo biti moguće istraživati neovisno o životopisu kćeri. Ako je majka doista bila bečka balerina, i njezina bi karijera mogla ostaviti trag u kazališnim programima, novinama, adresarima ili matičnim knjigama.

Tu se nalazi najzanimljiviji obrat naše potrage. Razvoj Vrila možemo pratiti od književnog romana iz 1871., preko međuratnih ezoterijskih eksperimenata i poslijeratne literature o nacističkom okultizmu do publikacija s početka 1990-ih. Mnogo je teže sastaviti usporediv lanac dokumenata za osobu koja će s vremenom postati središnjim likom te priče.

Gdje je nestalo blago NDH? Sanduci zlata, tajna skrovišta i legenda koja traje od 1945.

Zagrebačke matične knjige zato su važnije od Aldebarana. Stari adresari korisniji su od nacističkih letećih diskova, a mogući Franjo Rilko trenutačno nam govori više od desetaka internetskih stranica koje ponavljaju gotovo identičnu biografiju.

Potraga se nastavlja provjerom osobe rođene 31. listopada 1895., profesionalnog traga Tomislava Oršića i genealoške veze koja se pojavljuje uz ime Franje Rilka. Rezultat ne mora biti spektakularan da bi promijenio cijelu priču.

Pronađemo li stvarnu Zagrepčanku čiji su osnovni biografski podaci desetljećima poslije ugrađeni u legendu, pred nama će biti priča o tome kako stvarna osoba postaje junakinjom jednoga od najneobičnijih mitova 20. stoljeća. Ako se pokaže da ni ti osnovni podaci nemaju potvrdu u izvorima, morat ćemo istražiti kada su i odakle ušli u njezin životopis.

Za sada možemo zaključiti samo ono što izvori dopuštaju: priča o Mariji Oršić ostavila je jasniji povijesni trag od žene o kojoj govori.

Otkrijte i sljedeće članke:

Putovanje ispod Zagreba: popis tajnih tunela i podzemnih prolaza grada

Titova atomska bomba: Jugoslavija je skoro postala nuklearna sila i od toga odustala

Bilješke i izvori

Primarni/povijesni tragovi: Edward Bulwer-Lytton, The Coming Race (1871.); publikacije povezane s Reichsarbeitsgemeinschaft „Das kommende Deutschland“, uključujući Vril – Die kosmische Urkraft; Willy Ley i njegov poslijeratni opis njemačke skupine povezane s Vrilom; Hartmanov zagrebački adresar iz 1902.

Razvoj poslijeratnog mita: Louis Pauwels i Jacques Bergier, Le Matin des magiciens (1960.); Norbert Jürgen-Ratthofer i Ralf Ettl, Das Vril-Projekt (1992.); Jan Udo Holey / Jan van Helsing, Geheimgesellschaften und ihre Macht im 20. Jahrhundert (1993.) i Unternehmen Aldebaran (1997.).

Genealoški trag: Ancestry profil María/Marija Orsic – koristiti isključivo kao trag za daljnju provjeru, nikada kao potvrdu podataka o rođenju, roditeljima, suprugu ili djetetu.

Arhivska provjera koja ostaje otvorena: zagrebačke matične knjige za 1895.; Tomislav Oršić i varijante prezimena Orsic/Orsitsch/Orschitsch; Franjo Rilko; mogući bečki kazališni trag Sabine/Sabrine.