Tisuće utvrda Hrvatske čuvaju priču dugu tisućama godina

Na današnjem hrvatskom prostoru prve fortifikacije nastale su još u mlađem kamenom dobu ili neolitiku. Ljudi tada stvaraju stalna naselja, ali ih istodobno počinju štititi obrambenim jarcima, zemljanim nasipima i drvenim palisadama.

U kontinentalnoj Hrvatskoj takva utvrđena naselja nalazimo kod nositelja sopotske kulture na položajima Gorjani-Kremenjača, Gorjani-Topola i Sopot kraj Vinkovaca, dok se u primorskom dijelu pojavljuju kod nositelja danilske kulture, primjerice u Danilu kraj Šibenika.

Već tada teren snažno određuje izgled obrane. Naselja sopotske kulture u nizinskim i močvarnim predjelima mogla su imati jednu, dvije ili tri kružne obrambene linije, a pojedine su bile dodatno zaštićene s više jaraka. Naselja danilske kulture podizana su na otvorenijim položajima, kružna ili polukružna tlocrta, također opasana obrambenim rovom.

Vučedol i početak složenijih obrambenih sustava

U bakrenom dobu obrana naselja postaje složenija. Među najvažnijim primjerima izdvaja se Vučedol. Njegovu protourbanu cjelinu činile su dvije velike utvrđene „četvrti” i zasebno utvrđena akropola na položaju Gradac. Sve tri cjeline bile su zaštićene palisadama, zemljanim nasipima i dubokim obrambenim jarcima, dok su pojedina druga naselja vučedolske kulture imala nasipe od nabijene zemlje ojačane koljem.

Vučedolska kultura obilježila je i prijelaz prema brončanom dobu, kada na hrvatskom prostoru počinje masovnija gradnja gradina. Gradine nisu imale samo jednu funkciju. Mogle su služiti kao utvrđena naselja, pribježišta stanovništva u slučaju opasnosti ili promatračnice na položajima s kojih se lako nadzirao okolni prostor.

Njihov je oblik izravno ovisio o terenu. Mogle su imati jedan ili više koncentričnih pojaseva bedema, a javljaju se i kao dvojne gradine. U istočnoj i sjevernoj Hrvatskoj većinom su građene od zemlje i drva, dok su u Lici, Istri, Hrvatskom primorju i Dalmaciji češće korišteni kameni bedemi. Među primjerima su Arupium u Gackoj, Veliki i Mali Vital, Monkodonja kraj Rovinja i Vijenac kraj Ljubača.

Pod grčkim utjecajem tehnika zidanja dodatno se usavršava. Na pojedinim gradinama pojavljuju se veliki pritesani kameni blokovi slagani u takozvanoj kiklopskoj tehnici, primjerice u Nezakciju, Picugima, Osoru i Nadinu.

Grci i prve kamene kule na Jadranu

Tijekom 6. i 5. stoljeća prije Krista na hrvatskom prostoru pojavljuju se Grci, koji na istočnoj obali Jadrana podižu utvrđene gradove. Među njima su Issa na Visu, Epetion u današnjem Stobreču i Pharos u Starom Gradu na Hvaru. Njihovi su obrambeni sustavi također građeni tehnikom kiklopskog zida.

Uz utvrđene gradove Grci su na strateški važnim položajima podizali i promatračke kule pravokutnog ili kvadratnog tlocrta, poput Tora iznad Jelse.

Rimljani donose novu organizaciju obrane

Rimsko osvajanje donosi drukčiju razinu organizacije prostora. Uz važne prometnice i na položajima s kojih su mogli nadzirati novostečeni teritorij Rimljani podižu velike vojne logore, među kojima su Gardun kraj Trilja, Tilurium, Siscia, Cibalae i Mursa.

Nakon učvršćivanja rimske istočne granice na Dunavu tijekom 2. stoljeća dio tih logora postupno gubi vojnu ulogu i prerasta u civilna gradska središta. U 3. stoljeću, zbog sve češćih prodora preko granica Carstva, razvijaju se veliki obrambeni sustavi.

Na današnjem hrvatskom prostoru dio Dunavskog limesa činili su nizovi utvrda podignutih uz Dunav i međusobno povezanih cestama, od Batine i Zmajevca do Osijeka, Dalja, Sotina i Iloka. Drugi važan sustav bio je Claustra Alpium Iuliarum, koji je štitio prilaze Italiji. Njegove dionice nalazile su se na prostoru Kozale u Rijeci, Jelenja na Grobničkom polju i Prezida, dok su iza obrambene linije stajala dodatna utvrđenja poput Tarsatice i Kastva.

Istodobno se obnavljaju bedemi gradova poput Salone, Aequuma, Narone i Zadra. U tom je kontekstu nastala i Dioklecijanova palača u Splitu, velika utvrđena rezidencija oblikovana po uzoru na rimske vojne logore.

Bizantske utvrde uz Jadran

Novo razdoblje razvoja počinje za vladavine Justinijana I. u prvoj polovici 6. stoljeća. Uz pomorske putove istočnog Jadrana i važne komunikacije u unutrašnjosti podižu se brojne nove utvrde. Njihov raspon bio je velik: od malih stražarnica poput Turete na Kornatima i Teutina grada na Svecu, preko pribježišta i garnizonskih utvrđenja, do utvrđenih naselja poput bizantskog kastruma na Brijunima.

Na pojedinim mjestima grade se i manji limesi. Jedan takav sustav zabilježen je kod sela Zamaslina na prevlaci kraj Stona, dok su u Cetinskoj krajini postojale obrambene linije koje su zatvarale kopneni prilaz Splitu.

Velik dio kasnoantičkih i bizantskih utvrda stradao je ili bio napušten tijekom avarsko-slavenskih seoba. Iznimka su pojedini jadranski gradovi, među kojima Poreč, Pula, Osor, Krk, Rab, Zadar, Split, Trogir i Dubrovnik, koji nastavljaju razvijati svoje obrambene sustave.

Od gradišta do srednjovjekovnih gradova

Novodoseljeno avarsko-slavensko stanovništvo u kontinentalnoj Hrvatskoj gradilo je zemljano-drvene utvrde kružnog ili ovalnog tlocrta, dok su u primorskim krajevima ponovno korišteni položaji ilirskih gradina i kasnoantičkih utvrđenja.

Tijekom razvijenoga srednjeg vijeka takve građevine postupno zamjenjuju novi tipovi utvrda. Najrašireniji među njima bili su tvrdi gradovi, odnosno castra. Podizani su na teško pristupačnim položajima, a sastojali su se od jedne ili više obrambenih građevina – branič-kula, ulaznih kula i palasa – povezanih bedemima u jedinstvenu fortifikacijsku cjelinu.

Njihov se izgled snažno prilagođavao terenu. Postojali su pravilni geometrijski gradovi, izduženi kompleksi poput Medvedgrada, Zrina i Garić-grada, gradovi bademastog tlocrta poput Modruša, Okića i Velikog Kalnika, kružni gradovi poput Korođa i Ribnika te veliki kompleksi složenih tlocrta.

Povijesni izvori i sačuvani ostatci njihov nastanak većinom smještaju od kraja 12. i tijekom 13. stoljeća. Isprva ih podižu hrvatsko-ugarski kraljevi i velikaši kao sjedišta županija, a nakon tatarske provale 1241. i 1242. godine grade se i kao utvrđena boravišta magnata, crkvenih dostojanstvenika i viteških redova.

Kašteli i utvrđeni gradovi

Uz tvrde gradove razvijaju se i srednjoeuropski kašteli. To su obrambene građevine pravilnijih geometrijskih tlocrta, često podizane u naseljima.

Ako je naselje već bilo utvrđeno, kaštel je najčešće stajao uz gradski bedem ili u jednom od njegovih uglova. Takve primjere nalazimo u Kršanu, Varaždinu, Iloku, Splitu, Trogiru, Krku, Senju, Zadru i Šibeniku.

U neutvrđenim naseljima kaštel se obično gradio u središtu, na položaju s kojega je bilo najlakše nadzirati okolni prostor, kao u Pazinu, Dubici, Varaždinskim Toplicama i Đurđevcu.

Istodobno se bedemima opasuju i brojna gradska naselja. Neki primorski gradovi naslijedili su obrambene sustave još iz antičkog ili kasnoantičkog vremena, dok tijekom 13. i 14. stoljeća bedeme dobivaju Gradec, Varaždin, Motovun, Buzet, Labin, Kastav, Bakar, Novi Vinodolski, Senj, Šibenik, Omiš, Korčula i Hvar.

Proces utvrđivanja naselja ubrzava se tijekom 15. stoljeća, kada započinju ozbiljniji osmanski prodori. U primorskoj i gorskoj Hrvatskoj kamene bedeme dobivaju Rijeka, Knin, Brinje, Modruš, Ston i Omiš, dok se u kontinentalnim krajevima obrana često temelji na kombinaciji zidanih kula, drvenih bedema, palisada i zemljanih nasipa.

Kad srednjovjekovni zid više nije bio dovoljan

Krajem 15. i tijekom 16. stoljeća razvoj vatrenog oružja prisiljava graditelje da iz temelja mijenjaju postojeće utvrde. Srednjovjekovni kompleksi dobivaju niže kružne i potkovičaste kule, rondele, bastione, dodatne obrambene pojaseve, topovske platforme i posebno utvrđene ulaze. Bedemi se iznutra ojačavaju nasipima od nabijene zemlje kako bi bolje podnijeli topničku vatru.

Takve promjene vidljive su na Samoboru, Zelingradu, Susedgradu, Ozlju, Medvedgradu, Garić-gradu, Ružici kraj Orahovice i drugim utvrdama.

Renesansni kašteli postaju oslonac obrane

Kada se postojeće utvrde pokažu nedostatnima za obranu od osmanskih napada, na hrvatskom prostoru počinje masovna gradnja renesansnih kaštela. Njihova je gradnja osobito intenzivna od vremena kralja Matije Korvina i tijekom 16. stoljeća, kada postaju jedan od glavnih nositelja obrane hrvatskih zemalja.

Za razliku od mnogih srednjovjekovnih gradova, koji su svojim tlocrtom slijedili teren, renesansni kašteli češće imaju pravilne geometrijske oblike. Karakteriziraju ih ugaone kule i polukule, rondeli, nizovi puškarnica i topovskih otvora te raspored koji omogućuje zaprečnu vatru duž prilaznih putova.

Na hrvatskom prostoru pojavljuje se niz tipova takvih građevina: pravokutni i kvadratni kašteli poput Cernika, Malog Tabora, Kerestinca, Jastrebarskog i Gvozdanskog; reducirani tipovi s manjim brojem ugaonih kula; peterokutni i trapezni kompleksi; ovalne i slobodno oblikovane utvrde te naposljetku drveni kašteli, od kojih su se često sačuvali samo zemljani tragovi.

Posebnu skupinu čine velike renesansne tvrđave sa stalnom posadom, poput zagrebačke Biskupske tvrđe, Staroga grada u Sisku i Staroga grada u Varaždinu.

Dalmacija razvija vlastite tipove utvrda

U Dalmaciji, Hrvatskom primorju i Istri renesansna obrambena arhitektura razvija drukčije oblike. Ondje prevladavaju utvrđene rezidencije, posebno u Ravnim kotarima, na prostoru između Trogira i Splita te na srednjodalmatinskim otocima.

Tipološki se dijele na samostalne kule, kule s utvrđenim dvorištima, kaštele i utvrđene kuće. Među njima su Marina kraj Trogira, Kaštilac u Kaštel Gomilici, Vrsar, Svetvinčenat, Nehaj u Senju, Maslinica na Šolti, Komiža, Tvrdalj u Starom Gradu na Hvaru i niz drugih građevina.

Posebnu pojavu čine manja utvrđena naselja koja veleposjednici podižu radi zaštite stanovništva od iznenadnih osmanskih napada. Najpoznatiji su primjeri na prostoru Kaštela između Trogira i Splita, ali slična naselja nalazimo i u Ražancu, Turnju, Segetu Donjem, Jadrtovcu, Cavtatu i Moluntu.

Utvrđuju se crkve, samostani i pećine

Opasnost od osmanskih prodora mijenja i građevine koje izvorno nisu bile vojne. Crkve se pregrađuju u obrambene objekte. Prozori se sužavaju u puškarnice, grade se obrambene galerije, kule, bastioni i zvonici s povišenim ulazima.

Takve primjere nalazimo u Brodskom Drenovcu, Novoj Rači, Jelsi, Vrboskoj, na Šipanu, kod Nina i u Petrčanima.

Slično se događa i sa samostanima. Budući da su to već bili zatvoreni zidani kompleksi s unutarnjim dvorištima, relativno su se lako mogli prilagoditi obrambenoj funkciji.

Utvrđuju se čak i pojedine pećine, poput Kotišine iznad Makarske, Karepićeve kule na Marjanu i Vrlovke kraj Ozlja, dok se pojedini poluotoci bedemima pretvaraju u pribježišta stanovništva.

Dubrovnik, Ston i veliki renesansni zahvati

Renesansna obnova gradskih fortifikacija posebno je vidljiva na jadranskoj obali. Po veličini i opsegu radova izdvaja se Dubrovnik. Velika obnova bedema započinje 1461. pod vodstvom Bernardina iz Parme i Michelozza di Bartolomea Michelozzija. Kopnena obrana dobiva dvostruke zidine, okrugle i četvrtaste kule, ugaone utvrde i veliku tvrđavu, dok se obrambeni jarak proširuje i produbljuje. Na ulazu u luku 1484. podignut je lukobran Kaše.

Renesansnim se rondelima ojačavaju i bedemi Poreča i Korčule. U Velikom Stonu pregrađuju se kopneni obrambeni sustavi, dok novi Pag dobiva bedeme s rondelima, polurondelima i višekutnim kulama prema projektu Jurja Dalmatinca.

U takvom su se obliku hrvatske fortifikacije održale do pojave razvijenih bastionskih sustava. Tada završava razdoblje u kojem dominiraju srednjovjekovni gradovi, renesansne kule, rondeli i kašteli, a započinje novo poglavlje obrambenog graditeljstva – ono velikih bastionskih tvrđava i sustava oblikovanih za ratovanje teškim topništvom.

Članak je sufinanciran iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti Agencije za elektroničke medije RH, temeljem javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.