Ne morate vjerovati u Peruna da biste znali tko je bio Perun

Na ekranu je rogato biće. Iza njega gori nebo, negdje u polumraku stoji žena nalik vještici, u prvom planu križ, a iznad svega velikim slovima ime jednoga festivala u Donjoj Lomnici. Slika je dovoljno uvjerljiva da bi, pogledana na trenutak i bez konteksta, mogla djelovati kao kadar iz nekog novog horora. Samo što nije. Objavljena je kao upozorenje ljudima da ne odlaze na Perunfest, festival narodnih predaja i zaboravljenih priča koji u Turopolju postoji već gotovo desetljeće.

Poruka koja prati taj prizor mnogo je ozbiljnija od same slike. Ne govori nam da se nekome festival ne sviđa, ne raspravlja je li njegov program dobar ili koliko je povijesno utemeljena neka pojedina interpretacija, nego tvrdi da iza vila, vodenjaka, coprnica, Peruna i dječjih igara stoji nešto duhovno opasno. Da to nisu priče nego sile. Da tamo ne treba voditi djecu. Da je možda potrebna molitva, blagoslov, pa čak i egzorcizam. 

Čovjek bi se mogao nasmijati, ali smijeh ovdje nije dovoljan. Ispod te neobične epizode skriva se pitanje puno ozbiljnije od jednoga plakata i jedne objave na društvenoj mreži: što se događa s društvom koje se počne bojati vlastite kulturne memorije?

Coprnice, vodenjaci i zaboravljene priče vraćaju se u Donju Lomnicu: stiže Perunfest 2026.

Mi se na portalu Blaga & misterije s varijacijama iste situacije susrećemo relativno često. Kada pišemo o vampirskim ukopima, coprnicama, vilama, predajama o mrtvima koji se vraćaju, slavenskoj mitologiji ili starim pučkim vjerovanjima, uvijek se pojavi netko tko kulturno-povijesno istraživanje teme pročita kao njezino zagovaranje.

Kao da pisati o vjerovanju znači vjerovati. Kao da objasniti neki običaj znači preporučiti ga. Kao da razgovor o načinu na koji su ljudi prije nekoliko stoljeća razumijevali svijet predstavlja poziv da se danas vratimo njihovoj religiji, strahovima ili magijskim praksama.

Ta pogreška nije bezazlena jer briše samu razliku između kulture i vjere, između povijesnog izvora i osobnog uvjerenja, između proučavanja i prakticiranja. A bez tih razlika zapravo više nije moguće ozbiljno govoriti ni o prošlosti ni o baštini.

Prije nego što je postojala televizija, prije škole kakvu danas poznajemo, prije novina, interneta i muzeja, ljudi su svijet objašnjavali pričama. One su živjele uz vatru, na sjenokošama, kraj vode, u mlinovima, u kuhinjama i pod strehama. Prenosile su se tijekom rada, dugih zimskih večeri, na putovanjima i okupljanjima. Neke su upozoravale djecu da se ne približavaju dubokoj vodi, druge su objašnjavale zašto neko mjesto treba izbjegavati nakon zalaska sunca, kako dolazi nevrijeme, što se smije dirati u šumi ili zašto se dogodilo nešto što ljudi nisu znali drugačije objasniti.

U tim su pričama živjele vile, more, vodenjaci, divovi, zmije, zmajevi, coprnice, mrtvi koji se vraćaju i bogovi čijih se imena danas jedva sjećamo. Nitko od nas ne mora vjerovati da su ta bića doista hodala šumom. Ali činjenica da su naši preci o njima pripovijedali jest stvarna. Ta razlika između vjerovanja u priču i poznavanja priče danas se, čini se, ponegdje počela gubiti.

Perun je dio slavenskoga religijskog i mitološkog svijeta neovisno o tome što ja, autor problematičnog plakata ili bilo tko drugi danas misli o njegovu postojanju. Isto vrijedi za Velesa i za čitav niz predodžbi o prirodi, smrti, plodnosti i nadnaravnom koje su stoljećima preživljavale u jeziku i usmenoj predaji. Poznavati ih ne znači kleknuti pred njima. Znači znati nešto o ljudima koji su živjeli prije nas.

Zeus je kultura. Zašto bi Perun bio opasnost?

U tome je možda najčudniji dio cijele priče. Europsko dijete sasvim normalno može naučiti tko je Zeus. Može znati tko su Hera, Atena i Posejdon. Može u muzeju gledati antičke bogove isklesane u mramoru, čitati o njihovim ljubavima, osvetama, ratovima i čudovištima, a da nitko zbog toga ne smatra da je pristupilo kultu olimpijskih božanstava.

U Rimu možemo hodati među Neptunima, Apolonima i Venerama, gledati ih u palačama i prostorima stoljećima vezanima uz povijest kršćanske Europe, a zatim sasvim mirno otići na misu. Nitko razuman zbog toga ne zaključuje da se obnovio rimski politeizam. Nordijski Odin i Thor istodobno pripadaju povijesti religije, književnosti, muzejima, stripu i popularnoj kulturi, a skandinavskom djetetu njihovo poznavanje ne određuje hoće li jednoga dana biti kršćanin, ateist, musliman ili nešto četvrto.

Kada hrvatskom djetetu kažemo da su stari Slaveni govorili o Perunu i Velesu, zašto bi tada granica između obrazovanja i religijskog obreda odjednom postala nejasna? Zašto bi Zeus bio kultura, a Perun duhovna prijetnja? Zašto je Neptun umjetnost, a vodenjak nešto zbog čega treba posegnuti za egzorcizmom?

Sveti Pavao na Mljetu? Tragovi koji vode prema hrvatskoj Meliti

Možda zato što vlastitu prošlost još uvijek prečesto zamišljamo samo kao niz kraljeva, bitaka, crkava, dokumenata i godina. No stvarni ljudi nisu živjeli u fusnotama. Imali su strahove, sanjali su, promatrali nebo, pamtili vrijeme, znali kada se sije i žanje, kojim se biljkama pokušava ublažiti bolest, kako se ispraća mrtvoga i kojim se običajima označava prijelaz iz jednoga dijela godine u drugi.

Od mirila i karsikka do ploča na stablima: da duša ne ostane na ovom svijetu, brojni narodi mjesta na putu posebno obilježavaju

Dio toga znanja bio je praktičan, dio religijski, dio magijski, dio poetski, a najčešće su se te granice preklapale na način koji danas više nije moguće potpuno rekonstruirati. U tome je vrijednost narodne predaje. Ona nije službeni zapis nego trag, ponekad vrlo tanak trag svijeta koji je nestao.

Vila iz neke stare priče možda nikada nije bila „biće“ u današnjem smislu riječi. Mogla je biti način da se objasni opasno mjesto, bolest životinje, neočekivana smrt ili nešto toliko lijepo da mu je trebalo dati nadnaravno ime. Coprnica je u jednoj predaji mogla biti demonska žena, u drugoj susjeda kojoj je zajednica pripisivala neobična znanja, a u trećoj ostatak mnogo starijega sklopa vjerovanja. Posao kulture i znanosti nije da tim pričama vjeruju, nego da pokušaju razumjeti zašto su nastale, kako su se mijenjale i što nam govore o ljudima koji su ih prenosili.

U zoru magije postojao je čovjek, priroda i sile koje tada nitko nije mogao objasniti

Zbog toga ovo ne bi trebalo pretvarati ni u sukob između kršćanstva i slavenske mitologije. Kršćanstvo je jedan od temeljnih slojeva hrvatske kulturne povijesti. Bez njega ne možemo razumjeti naše srednjovjekovne gradove, glagoljicu, samostane, umjetnost, arhitekturu, književnost, blagdane, kulturni krajolik ni velik dio svakodnevnih običaja. Upravo zato mu Perun ne bi trebao predstavljati nikakvu prijetnju.

Čovjek može biti duboko religiozan i istodobno znati kako su njegovi pretkršćanski preci zamišljali svijet. Može proučavati kult Peruna, a moliti se Kristu. Može čitati o antičkim misterijima, a da zbog toga ne postane sljedbenik Izide. Može poznavati pogrebne običaje i ne prihvatiti njihovu metafiziku. Ozbiljna vjera ne bi trebala strahovati od povijesti, kao što ozbiljna kultura ne treba ismijavati vjeru.

U Solinu se priprema veliko spomen-slavlje kraljice Jelene i kralja Zvonimira

Granica je zapravo jednostavna: kulturna interpretacija nije religijski obred.

Perunfest ne traži od svojih posjetitelja da vjeruju u Peruna. Muzej Turopolja ne osniva novu religiju. Pripovjedač koji djetetu govori o vodenjaku ne inicira ga u kult riječnoga božanstva. Priča mu priču koju je netko prije njega pričao generacijama.

Kada sami napravimo čudovište kojega se zatim uplašimo

Posebno je zanimljiv način na koji je cijela polemika vizualno nastala. Da bi se pokazalo koliko je Perunfest navodno opasan, trebalo je najprije proizvesti sliku njegove opasnosti: rogato čudovište, pakleni krajolik, vješticu, vatru i križ. Sve izgleda strašno. Samo što taj svijet ne postoji na Perunfestu. On postoji na slici kojom je festival tako prikazan.

Objava je na društvenoj mreži označena kao AI sadržaj, što cijeloj situaciji daje gotovo savršenu ironiju našega vremena. Živimo u trenutku u kojem nam umjetna inteligencija omogućuje da u nekoliko sekundi napravimo najstrašniju moguću vizualizaciju vlastitog straha, a zatim tu vizualizaciju pokažemo drugima kao dokaz da je ono čega se bojimo upravo takvo.

Možemo, drugim riječima, proizvesti demona i zatim se prestrašiti vlastitoga demona.

Umjetna inteligencija tu nije glavni krivac. Ona radi ono što od nje zatražimo. Ali prizor je simbolički teško nadmašiti: s jedne strane imamo festival koji pokušava sačuvati stare priče koje su ljudi stoljećima prenosili jedni drugima, a s druge stroj koji iz naših današnjih strahova u nekoliko trenutaka proizvodi sasvim novu mitologiju. I onda se bojimo ove prve.

Gotovo desetljeća pričanja

Perunfest postoji već 9 godina. Kroz njega su u tom vremenu prošli umjetnici, pripovjedači, muzealci, istraživači, glazbenici, fotografi, djeca, roditelji i publika koju zanima nešto što je gotovo nestalo iz svakodnevice. Godinama se oko festivala stvarao krug ljudi koji su predaje skupljali, interpretirali, crtali, fotografirali, pripovijedali i pretvarali u iskustvo dostupno novim generacijama.

Iz tog je kruga izrastao i Muzej zaboravljenih priča u zagrebačkoj Ilici 26, prostor u kojem se kroz autorsku viziju Zdenka Bašića tijekom cijele godine mogu susresti bića, motivi i pripovijesti hrvatskih narodnih predaja. To je jedan od stvarnih rezultata gotovo dva desetljeća bavljenja tim pričama. Nije osnovan kult, nije podignut hram Perunu i nije uvedena nova religija. Otvoren je muzej. Diljem zemlje, raste interes za onim što postoji među nama, a ne onim što se uvozi, što znači da portal Bčaga & misterije ispunjava svoje poslanje.

Možda je to ujedno i najbolji odgovor na čitavu polemiku. Materijalnu baštinu možemo barem pokušati zaštititi zidovima. Dvorac se može obnoviti, slomljeni predmet restaurirati, rukopis digitalizirati. Nematerijalna baština postoji samo dok je netko pamti, prenosi, zapisuje, izvodi ili ponovno interpretira. Kada posljednja osoba zaboravi neku pjesmu, nema ruševine koju možemo konzervirati. Kada se posljednji put ispriča neka priča i nitko je ne zapamti, iza nje ne ostaje prazna kuća. Ne ostaje ništa.

Zato postoje festivali poput Perunfesta. Zato postoje muzeji. Zato su etnolozi, etnografi i drugi istraživači desetljećima zapisivali svjedočanstva, pjesme, vjerovanja, običaje i lokalne nazive prije nego što nestanu. Ne zato da bismo ponovno vjerovali sve ono u što su vjerovali ljudi prije petsto ili tisuću godina, nego zato da bismo znali tko su bili. A preko njih ponešto i o tome tko smo mi.

Možemo raspravljati o svakoj interpretaciji. Trebamo razgovarati o činjenicama. Možemo pitati koliko je neka rekonstrukcija autentična, gdje završava povijesni izvor, a počinje suvremena umjetnička imaginacija, koliko se neka predaja promijenila tijekom stoljeća i što joj je dodala današnja popularna kultura. To su zanimljiva, legitimna i potrebna pitanja.

Ali odgovor na priču ne može biti zabrana priče.

Ne morate vjerovati u Peruna. Ne morate vjerovati u vile, vodenjake, coprnice, zmajeve ni bića koja prema starim predajama izlaze iz šume kada padne mrak. Možete biti vjernik ili nevjernik, možete te priče smatrati očaravajućima ili potpuno besmislenima.

Ali trebali biste imati pravo znati da su postojale. Jer priča nije opasna zato što je poznajemo. Puno je opasnije kada se počnemo bojati znanja o vlastitoj prošlosti.

Perunfest – festival narodnih predaja i zaboravljenih priča održava se 19. i 20. rujna u Donjoj Lomnici kraj Velike Gorice, gdje će povijesna kurija Modić-Bedeković na dva dana postati pozornica za priče koje su generacijama živjele u hrvatskoj usmenoj predaji.