Tradicijsko umijeće gradnje zemljom, stoljećima prisutno u Slavoniji, Baranji i Srijemu, upisano je u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao nematerijalno kulturno dobro. Upis je proveden na prijedlog Konzervatorskog ureda u Osijeku, objavilo je 27. kolovoza Ministarstvo kulture i medija.
Riječ je o čitavom skupu znanja i vještina kojima su se gradile stambene i gospodarske zgrade koristeći materijal dostupan gotovo pred kućnim pragom. Zemlja se kombinirala s materijalima biljnog podrijetla, a različite tehnike prilagođavale su se lokalnim uvjetima i namjeni građevine.
Takav način gradnje nije samo građevinska tehnika. Kuće, gospodarske zgrade, peći, zidovi i žbuke svjedoče o načinu na koji su se ljudi tijekom stoljeća prilagođavali krajoliku i koristili ono što im je neposredno okruženje pružalo.
Od prapovijesti do slavonskih i baranjskih kuća
Zemlja se kao građevni materijal koristila na širem području Hrvatske, primjerice za zidne i podne obloge, ali su tehnike gradnje njome posebno razvijene na istoku zemlje. Tome je pogodovao i sastav tamošnjeg tla.
Tradicija je znatno starija od kuća koje danas povezujemo sa slavonskim i baranjskim selima. Prema podacima Ministarstva kulture i medija, povijest gradnje zemljom na istoku Hrvatske može se pratiti još od prapovijesnih naselja.
Široku primjenu zemlja je kao građevinski materijal imala tijekom 18. i 19. stoljeća. Gradilo se različitim tehnikama, među kojima se izdvajaju pleter, naboj, zidanje ćerpičima i kanat, kao i izrada zemljanih žbuka. Na jednoj građevini često se kombiniralo nekoliko tehnika.
Ćerpič se, primjerice, izrađivao od zemlje oblikovane u kalupima i sušene na zraku, za razliku od industrijski proizvedene pečene opeke. Zemlja se povezivala i s pljevom te drugim biljnim materijalima.
Industrijska opeka potisnula zemlju
Promjene počinju krajem 19. stoljeća, kada zemlja postupno gubi nekadašnju ulogu neposrednog građevinskog materijala i sve se više koristi kao sirovina za industrijsku proizvodnju pečene opeke, crijepa, dekorativnih elemenata pročelja i popločenja.
Početkom druge polovice 20. stoljeća propisi u graditeljstvu i standardizacija materijala više nisu prepoznavali zemlju kao građevinski materijal. Tradicijske tehnike postupno su nestajale, a s njima se smanjivao i broj ljudi koji su ih znali primjenjivati.
Od svih tehnika do danas se najbolje sačuvalo umijeće izrade zemljanih žbuka. Ono više nije vezano isključivo uz obnovu starih kuća. Zemljane žbuke koriste se i kao završni sloj na suvremenim objektima građenima od bala slame i drugih prirodnih ili recikliranih materijala, čime se tradicijsko znanje povezuje s današnjim nastojanjima prema ekološki održivoj gradnji.
Karanac i Kneževi Vinogradi ponovno otkrivaju staro umijeće
Obnova tradicijskih kuća i razvoj ruralnog turizma posljednjih su desetljeća pridonijeli ponovnom zanimanju za ove gotovo zaboravljene tehnike.
Posebno se ističe Karanac u Baranji, gdje se organiziraju radionice izrade ćerpiča, zemljanih žbuka, peći i zidova od pletera. Od 2012. godine ondje se održava i manifestacija Akademija blata, posvećena promicanju zemlje kao građevinskog materijala.
U Kneževim Vinogradima od 2021. održava se GlinArt festival, dok interes za tradicijsku i suvremenu primjenu gradnje zemljom posljednjih dvadesetak godina pokazuju i obrazovne institucije.
Primjeri očuvanja i ponovne primjene mogu se pronaći i drugdje. U Belom Manastiru sačuvana je vinogradarska kućica s podrumom upisana u Registar kulturnih dobara, dok Muzej vučedolske kulture pokazuje rekonstruiranu prapovijesnu kuću sa zidovima od pletera.
Nije zaštićena samo kuća, nego znanje kako je napraviti
žUpisom u Registar kulturnih dobara naglasak je stavljen na umijeće – znanja o izboru i pripremi zemlje, izradi građevnih elemenata, podizanju zidova, nanošenju žbuke i kombiniranju zemlje s drvom i drugim prirodnim materijalima.
To je važno i za očuvanje samih tradicijskih građevina. Bez ljudi koji poznaju izvorne materijale i tehnike teško je kvalitetno obnavljati stare kuće građene na taj način.
Ministarstvo kulture i medija ističe da očuvanje umijeća gradnje zemljom nije značajno samo za tradicijsko graditeljstvo nego i za očuvanje krajobrazne raznolikosti istočne Hrvatske.
Nekada sasvim obična vještina kojom su generacije gradile svoje kuće, gospodarske zgrade i peći tako je danas i službeno prepoznata kao dio hrvatske nematerijalne kulturne baštine.
Literatura
Izvor: Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske, priopćenje od 27. kolovoza 2026.
Fotografije: Mirela Ravas i Vasilije Vranić.
