Hrvatsko blago skriveno u Dublinu promijenilo je priču o počecima naše drame

Na drvenom stolu povijesne knjižnice u Dublinu otvorena je neugledna knjiga malog formata. Na naslovnoj stranici velikim crvenim slovima stoji Breviarium Romanum, ispod njih Slavonico idiomate, a zatim se između latinskih redaka pojavljuju glagoljska slova otisnuta crvenom i crnom bojom.

Knjiga je tiskana u Rimu 1648. godine. Gotovo četiri stoljeća poslije nalazi se u Archbishop Marsh’s Library uz katedralu sv. Patrika u Dublinu, među policama najstarije javne knjižnice u Irskoj.

Prilikom nedavnog posjeta Irskoj posjetila ju je hrvatska ministrica kulture i medija Nina Obuljen Koržinek, a ravnatelj knjižnice dr. Jason McElligott za tu je prigodu iz fonda izdvojio tri predmeta povezana s hrvatskom kulturnom poviješću: glasoviti dublinski rukopis Džore Držića, glagoljski brevijar iz 1648. te veliki atlas 17. stoljeća s kartama hrvatskih zemalja.

Na prvi pogled tri međusobno nepovezane knjige. Zajedno, međutim, pričaju neobičnu priču o tome kojim su putovima hrvatski jezik, književnost i predodžbe o hrvatskim zemljama stoljećima putovali Europom.

Rukopis u Dublinu koji je promijenio Džoru Držića

Najveće iznenađenje krije se u rukopisu pjesama dubrovačkog renesansnog pjesnika Džore Držića (1461.–1501.), strica mnogo poznatijeg Marina Držića.

Držić je uz Šiška Menčetića jedan od začetnika hrvatske renesansne ljubavne lirike. Njegove su pjesme stoljećima bile poznate ponajprije zahvaljujući rukopisnim zbirkama poput znamenitog Ranjinina zbornika. A onda se njegov trag pojavio i gotovo dvije tisuće kilometara od Dubrovnika – u Dublinu.

Hrvatski biografski leksikon navodi da je rukopis otkriven 1965. godine i da je poslužio kao izvor za kritičko izdanje Držićevih pjesama u 33. knjizi edicije Stari pisci hrvatski. Hrvatska enciklopedija pak nešto opreznije govori o pronalasku početkom 1960-ih i navodi da je na njegovoj osnovi Josip Hamm 1965. priredio prvo cjelovito izdanje Držićeva djela.

Važnost rukopisa nije bila samo u tome što je donio nove pjesme. Među njegovim listovima nalazila se „Radmio i Ljubmir“, dotad nepoznata Držićeva pastoralna ekloga, odnosno književno, često dramsko djelo smješteno u idealizirani pastirski svijet, u kojem pastiri kroz razgovor, pjesmu i ljubavne zaplete govore o ljubavi, prirodi i ljudskim odnosima. Žanr potječe iz antičke tradicije, a osobito je bio popularan u renesansi.

Upravo je pronalazak „Radmija i Ljubmira“ pokazao koliko jedan rukopis može promijeniti razumijevanje čitavog književnog razdoblja. Džore Držić više nije bio samo jedan od prvih hrvatskih petrarkističkih pjesnika, nego i autor koji pripada povijesti hrvatske drame.

Hrvatski biografski leksikon navodi da je tim otkrićem Držić dobio atribut dramskog pisca, dok Hrvatska enciklopedija eklogu opisuje kao djelo kojim je utemeljena hrvatska pastoralna književnost. Time su se počeci hrvatske svjetovne dramske književnosti pomaknuli sve do samog kraja 15. stoljeća.

Drugim riječima, na polici jedne dublinske knjižnice desetljećima je ležao tekst koji je mogao promijeniti jedno poglavlje hrvatske književne povijesti.

Od Dubrovnika do Dublina

Kako je rukopis iz hrvatskog renesansnog kruga završio u Irskoj ostaje posebno zanimljivo pitanje. U stručnoj literaturi dublinski se primjerak pojavljuje kao rukopis L, a njegovo proučavanje povezano je s Josipom Hammom. Novija istraživanja također potvrđuju da je u njemu pronađena dotad nepoznata ekloga Radmio i Ljubmir, zabilježena kao posljednji, 97. tekst rukopisa.

Upravo ta udaljenost između mjesta nastanka teksta i mjesta njegova ponovnog otkrića pokazuje koliko su putevi starih knjiga teško predvidivi. Knjige su se prodavale, nasljeđivale, darivale i prelazile iz privatnih zbirki u institucionalne knjižnice. Tragovi koji su u Dubrovniku nestali ponekad su preživjeli upravo zato što je njihov primjerak stoljećima bio negdje drugdje. U ovom slučaju – u Irskoj.

Mala knjiga iz Rima i velika priča hrvatske glagoljice

Drugi predmet koji je McElligott pokazao hrvatskoj delegaciji moguće je identificirati već prema naslovnoj stranici. Na njoj stoji: Breviarium Romanum Slavonico idiomate, iussu S. D. N. Innocentii PP. X editum.

Riječ je o Časoslovu rimskom slavinskim jezikom, glagoljskom brevijaru koji je za tisak priredio Rafael Levaković, hrvatski franjevac i jedna od važnih osoba hrvatskoga glagoljaštva 17. stoljeća.

Tiskan je 1648. godine u Rimu, u tiskari i o trošku Svete kongregacije za širenje vjere – Propaganda Fide, za pontifikata pape Inocenta X. Bibliografski opis primjerka istoga izdanja u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici navodi čak 1430 i dodatnih 258 stranica, format od svega oko 17 centimetara te potvrđuje ono što se vidi i na fotografijama: knjiga je tiskana crvenom i crnom bojom, a naslov je izveden latinicom i glagoljicom.

Iza tih malih glagoljskih slova stajao je veliki problem: glagoljaškom svećenstvu trebale su nove liturgijske knjige. Izvori pokazuju da je krčki biskup Alojzije Lippomano još 1630-ih Svetoj Stolici izvještavao kako njegovi glagoljaši željno očekuju novo izdanje časoslova, a slična potreba postojala je i u drugim glagoljaškim biskupijama. Nakon dugih teškoća i rasprava o jeziku i pravopisu, 1648. pojavilo se Levakovićevo reformirano izdanje.

Knjiga koju danas možemo gledati na stolu u Dublinu tako pripada mnogo većoj priči o pokušaju Rima da osigura liturgijske knjige zajednicama koje su stoljećima bogoslužje njegovale na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku i glagoljskom pismu.

Na jednoj stranici ostao je zabilježen i 27. veljače 1648.

Posebno je zanimljiva jedna latinska stranica dublinskog primjerka. Na njezinu početku jasno stoji datum: Die xxvii Februarii 1648.

Tekst potom bilježi da su prethodno navedene isprave objavljene i izvješene na propisanim mjestima u Rimu – na vratima bazilike Prvaka apostola, kod Apostolske kancelarije te na području Campo de’ Fiori – ut moris est, „kako je običaj“.

Na kraju se javlja i čovjek koji je postupak izvršio: Ioannes Garzia, papinski cursor, odnosno službeni glasnik.

Naizgled administrativna bilješka daje knjizi gotovo dokumentarni karakter. Ne gledamo samo tiskani liturgijski tekst nego i trag institucionalnog postupka iz Rima 1648. godine, sa sačuvanim datumom, mjestima javnog proglašenja i imenom službenika. A odmah na susjednoj stranici ponovno počinju stupci glagoljskih slova.

Kako je Europa u 17. stoljeću gledala hrvatske zemlje

Treći predmet na dublinskom stolu potpuno je drukčiji. Riječ je o monumentalnom atlasu 17. stoljeća koji je otvoren na kartama prostora kojem pripadaju i hrvatske zemlje.

Marsh’s Library posjeduje primjerke glasovitog Atlasa Maiora Joana Blaeua, objavljenog u Amsterdamu 1662. godine. Sama knjižnica opisuje ga kao luksuzno višesveščano djelo s bakroreznim, ručno koloriranim kartama tada poznatoga svijeta.

Prema formatu, načinu izvedbe i koloriranju, atlas prikazan tijekom posjeta mogao bi pripadati tom izdanju, no bez kataloške signature ili fotografije naslovne stranice ne treba konačnu atribuciju proglašavati sigurnom.

Za hrvatsku priču važnije je ono što je ravnatelj knjižnice želio pokazati – karte hrvatskih zemalja iz vremena kada je prostor današnje Hrvatske na europskim atlasima izgledao posve drukčije od današnje političke karte.

Novi Hrvatski povijesni atlas nezaobilazna je riznica konteksta zemalja naših prostora

To je Hrvatska 17. stoljeća gledana očima europskih kartografa: prostor između Habsburške Monarhije, Mletačke Republike i Osmanskoga Carstva, čije se zemlje, gradovi, rijeke, obala i granice pojavljuju u velikim geografskim djelima tadašnje Europe.

Hrvatska priča skrivena među dublinskim policama

Archbishop Marsh’s Library osnovana je početkom 18. stoljeća uz katedralu sv. Patrika. Njezine stare police i danas čuvaju knjige u prostoru za koji su izvorno nabavljane prije više stoljeća.

Među njima su se, svaka svojim putem, našli i tragovi Hrvatske. Jedan vodi prema Dubrovniku kraja 15. stoljeća i pjesniku za kojega se tek zahvaljujući rukopisu pronađenom u Dublinu ustanovilo da pripada i povijesti hrvatske drame; drugi preko hrvatskih glagoljaša do Rima, pape Inocenta X., Rafaela Levakovića i tiskare Propagande Fide; treći hrvatske zemlje promatra izvana, očima kartografa koji su u 17. stoljeću pokušavali na papir prenijeti tada poznati svijet.

Zajedno pokazuju nešto što povijest knjige neprestano potvrđuje: dio hrvatske kulturne baštine ne nalazi se samo u hrvatskim arhivima, knjižnicama i muzejima. Njezini su se tragovi stoljećima rasipali europskim zbirkama, a ponekad upravo ondje sačuvali ono što je kod kuće bilo izgubljeno.

U Dublinu je jedan takav rukopis čekao stoljećima da ponovno progovori. Kada je pronađen, hrvatska književna povijest više nije izgledala sasvim isto.