U 19. stoljeću razvoj topništva promijenio je način na koji su se gradili obrambeni sustavi. Bedem oko grada više nije bio dovoljan. Forovi, prema francuskom fort i latinskom fortis – jak, snažan, pomicali su se kilometrima ispred naselja, nastajale su pojasne tvrđave, a kamen i opeku postupno su dopunjavali zemlja, željezo i beton. Na hrvatskom prostoru tu veliku promjenu pratimo od Dubrovnika i Visa do Pule, glavne ratne luke Habsburške Monarhije na Jadranu.
Početkom 19. stoljeća velika europska tvrđava još je mogla izgledati poznato graditelju iz prethodnih stoljeća. Oko grada se prostirao sustav bedema, bastiona i opkopa, a obrana je bila koncentrirana oko jedne velike utvrđene cjeline. Topovi su, međutim, postajali sve snažniji i precizniji, a njihov se domet povećavao toliko da napadač više nije morao prići neposredno zidinama kako bi ih mogao tući.
Povećanje dometa topništva već je tijekom 18. stoljeća potaknulo gradnju samostalnih forova na istaknutim položajima ispred glavnih bedema. Bile su to manje utvrde sposobne za vlastitu obranu, sa smještajem za posadu, skladištima hrane i streljiva, osmatračnicama i topničkim položajima. U 19. stoljeću taj će princip postati temelj potpuno novoga fortifikacijskog sustava.
Grad je trebalo braniti kilometrima prije njegovih zidina
Jedan od prvih velikih primjera novoga načina obrane bio je Pariz, oko kojega je između 1840. i 1845. podignut pojas izdvojenih forova. Nalazili su se nekoliko kilometara ispred gradskih fortifikacija i trebali su spriječiti neprijateljsko topništvo da se dovoljno približi samome gradu.

Nova promjena stigla je već nekoliko desetljeća poslije. Pojava olučne artiljerije oko 1860. znatno je povećala domet, preciznost i učinkovitost topništva, zbog čega je forove ponovno trebalo pomicati prema van – najprije oko tri, a poslije i do osam kilometara ispred središta koje su branili.
Tako je nastala pojasna tvrđava. Umjesto jednoga neprekinutog obrambenog zida grad je okruživao prsten zasebnih forova, a između njih nalazili su se rovovi, topničke baterije i druga poljska utvrđenja kojima se zatvarao prostor kroz koji bi protivnik mogao pokušati proći.
Belgijski vojni inženjer Henri-Alexis Brialmont sredinom 19. stoljeća razvio je takav sustav oko Antwerpena. Koncept je ubrzo prihvaćen širom Europe, od Pariza, Strasbourga i Verduna do Krakova, Sarajeva i Pule.
Dubrovnik je već početkom stoljeća dobio širok obrambeni pojas
Jedan od najranijih velikih sustava takve vrste na hrvatskom prostoru nastao je na području Dubrovnika, Zatona, Župe Dubrovačke i Elafitskih otoka. Njegova izgradnja započela je već tijekom francuske uprave nad Dubrovnikom od 1806. do 1814. godine.

Nakon rusko-crnogorske opsade Dubrovnika u lipnju i srpnju 1806. prema zamisli maršala Augustea Marmonta pristupilo se sustavnom utvrđivanju širega dubrovačkog područja. Cilj više nije bio samo braniti stare gradske zidine, nego zaštititi unutarnju plovidbu, prilaze gradu i pristanište u Gružu.
Francuzi su taj plan ostvarivali kroz nekoliko građevinskih kampanja. U prvoj su započeli radovi na utvrdi Imperijal na Srđu od 1806. do 1812., utvrdi Royale na Lokrumu, utvrdi Delgorgue na Žarkovici od 1806. do 1808., utvrdi Le George na Tumbi kod Brgata te bitnicama u blizini Bosanke, koje su nadzirale put preko Srđa prema predgrađu Ploče.

U drugoj kampanji obrambeni se sustav proširio prema Elafitskim otocima. Utvrđenja su trebala nadzirati najvažnije prolaze dubrovačkog arhipelaga i zaštititi morske prilaze luci Gruž kroz Koločepski kanal i Velika vrata između Koločepa i poluotoka Lapada. Podignute su obalne utvrde i bitnice na Daksi, Lapadu, rtu Kantafiga na ulazu u Gruž i u Vrbici, dok su prilaze Koločepskom kanalu i Velikim vratima branile bitnice na Lopudu i Šipanu. Utvrde s bitnicama izgrađene su i na Mljetu, otočiću Rudi između Šipana i Mljeta te na brdu Suplavo kraj Stona.

Opasnost od britanske flote potaknula je treću kampanju 1811. i 1812. godine, kada su dodatno utvrđeni položaji na Daksi, Koločepu, Rudi, Olipi, Gnjilištu na Lapadu, u Loznici, na poluotoku Bat u Zatonu, u Orašcu, Trstenome i Stonu. Uz zaštitu Gruža kao glavne vojne luke, tako su na širem dubrovačkom području uspostavljena dodatna zaštićena sidrišta.

Kada su Austrijanci 1814. zaposjeli dubrovačko područje, Gruž se smatrao jednom od najsavršenije zaštićenih ratnih luka na Jadranu. Drži se da je tijekom francuske uprave na području Dubrovnika i nekadašnje Republike izgrađeno 28 utvrda, uz još pet na Lastovu. Austrija je taj sustav naslijedila i razvijala do 1886., kada je Dubrovnik proglašen otvorenim gradom. Većina starih utvrda tada je postupno napuštena, dok su krajem 19. i početkom 20. stoljeća podizana nova, manja utvrđenja prilagođena obrani puškama i strojnicama.
Vis je u 19. stoljeće ušao kao tvrđava-otok
Početkom 19. stoljeća Jadran je postao važno poprište sukoba velikih europskih sila. Dok su se postrojbe Napoleonova Carstva učvršćivale na hrvatskoj obali i srednjodalmatinskim otocima, britanska je ratna flota već 1809. prepoznala stratešku vrijednost Visa. Odlučujući trenutak stigao je 1811., kada je britansko brodovlje u velikoj pomorskoj bitki između Hvara i Visa porazilo francusko-talijansku flotu, nakon čega je otok postao snažno britansko pomorsko uporište.

Kako bi osigurali novu vlast i nadzor nad plovnim putovima, Britanci su odmah počeli utvrđivati ulaz u viški zaljev i luku. U rujnu 1811. na otok je stigao vojni inženjer kapetan William Bennett, koji je zajedno sa zapovjednikom otoka Georgeom Duncanom Robertsonom pokrenuo gradnju niza obrambenih objekata. Većina je podignuta između 1811. i 1815., a među najpoznatijima su Fort George, Bentinck, Wellington i Robertson.

Najveća među njima bila je Fortica (Fort George) iz 1813., utvrda kosih zidina nekada okružena jarkom, s topničkom platformom prema moru i reljefom britanske zastave iznad ulaza. Južnije se nalaze ostatci okrugle dvokatne kule Terjun (Bentinck), s koje se nadzirao akvatorij i susjedne obrambene točke.
Britansku fortifikacijsku fazu zaključila je utvrda Wellington na Jurjevu brdu, podignuta po uzoru na Terjun neposredno nakon bitke kod Waterlooa 1815., pred sam odlazak Britanaca s otoka.

Austrijska vojska nakon preuzimanja Visa 1815. nastavila je koristiti i modernizirati britanske položaje, ali je podizala i nova utvrđenja. Najpoznatija među njima je Baterija, danas Gospina batarija, koju je Austrija izgradila 1841. u dnu viškoga zaljeva.

Kao glavna i najveća austrijska utvrda na otoku bila je građena prema načelima bastionskoga sustava, okružena jarkom i opremljena pokretnim mostom. Važnu je ulogu odigrala u Viškoj bitci 1866., kada je sudjelovala u obrani luke od talijanske oklopnjače Formidabile. Danas se u njezinoj zgradi nalazi Zavičajni muzej grada Visa s vrijednom arheološkom zbirkom antičke Isse.
Pula je postala tvrđava veličine čitavoga krajolika
Najpotpuniji primjer novoga načina razmišljanja o obrani na hrvatskom prostoru ipak je postala Pula. Nakon što je sredinom 19. stoljeća izabrana za glavnu ratnu luku austrijske, a poslije austro-ugarske mornarice, trebalo je zaštititi mnogo više od samoga grada: arsenal, brodogradilišta, luku, ratne brodove, sidrišta i prilaze jednome od najvažnijih vojnih središta Monarhije.

Takav se prostor više nije mogao braniti jednim zidom. Fortifikacije su raspoređene oko Pule i njezina zaljeva, na obalnim položajima, uz ulaz u luku te na uzvisinama u zaleđu, pa je grad postupno dobio čitavu mrežu utvrda i baterija koje su se međusobno nadopunjavale.

Pojedini je fort mogao nadzirati određeni morski prolaz ili kopneni pravac, ali njegov puni obrambeni smisao proizlazio je iz pripadnosti većem sustavu. U tome se Pula bitno razlikovala od utvrda prethodnih stoljeća. Medvedgrad ili Zrin mogli su se razumjeti kao zasebna utvrđena sjedišta, dok Pulu 19. stoljeća više nije moguće promatrati kroz jednu građevinu. Tvrđava je postala prostorna mreža koja je obuhvaćala mnogo šire područje od samoga grada.
For više nije nalikovao staroj tvrđavi
Promijenio se pritom i izgled same utvrde. Srednjovjekovni graditelj visinom je pokušavao steći prednost: kula je omogućavala nadzor okolice i otežavala napad. U 19. stoljeću takva visina postaje slabost jer građevinu pretvara u jasno vidljivu metu za topništvo.
Utvrde se zato spuštaju prema zemlji. Zidovi postaju niži, a velik dio zaštite daju debeli zemljani nasipi, sposobni bolje apsorbirati energiju projektila od gole zidane konstrukcije. Prostori za posadu, streljivo i opremu sve se više skrivaju u unutrašnjosti fortifikacije.

Forovi pritom dobivaju različite višekutne i poligonalne tlocrte. U njima se i dalje nalaze vojarne, spremišta, osmatračnice i topnički položaji, ali njihov oblik sada određuju pravci paljbe, međusobna zaštita položaja i potreba da se vlastito ljudstvo što bolje zakloni od protivničkoga topništva.
Jedan izum mogao je zastarjeti čitavu generaciju utvrda
Najveći problem vojnih graditelja 19. stoljeća bila je brzina tehnoloških promjena. Utvrda čija je gradnja trajala godinama mogla je biti projektirana prema mogućnostima topništva jedne generacije, a samo nekoliko desetljeća poslije suočiti se s oružjem potpuno drukčijega dometa i razorne snage.
Pojava olučnih topova bila je jedan takav prijelom. Sljedeći je stigao 1880-ih pojavom brizantnih granata, čije je razorno djelovanje dodatno ugrozilo zidane fortifikacije. Odgovor više nije mogao biti samo u povećavanju debljine zida.

Posada i topništvo povlačili su se s otvorenih položaja prema unutrašnjosti utvrde. Na borbenim mjestima pojavljuju se željezne i čelične kupole, a preko svodova nasipavaju se slojevi pijeska, zemlje i betona koji su trebali ublažiti udar projektila. Fortifikacija se postupno ukapa i počinje nestajati u krajoliku.
Kamen i opeka dobili su konkurenciju
Stoljećima su najveće trajne utvrde bile građene ponajprije kamenom, opekom i nabijenom zemljom. Tijekom 19. stoljeća u vojno graditeljstvo ulaze željezo i beton.
Željezo je omogućavalo zaštitu najosjetljivijih borbenih položaja, dok je beton pružao nove mogućnosti pri izgradnji svodova i masivnih obrambenih konstrukcija.

Austro-ugarske utvrde kod Barbarige bile su dio širokoga obrambenog sustava Pule, raspoređenog duž obale i prilaza glavnoj ratnoj luci Monarhije na Jadranu. Foto: Krešimir Regan
Promjena nije nastupila odjednom. Stariji i novi materijali dugo su se koristili zajedno, pa utvrde druge polovice stoljeća često pokazuju nekoliko tehnoloških faza: zidana konstrukcija mogla je biti prekrivena slojevima zemlje, naknadno ojačana betonom ili prilagođena novoj generaciji topništva.
Fortifikacije 19. stoljeća zbog toga su gotovo fizički zapis utrke između oružja koje pokušava probiti obranu i graditeljstva koje pokušava taj udar preživjeti.
More je zahtijevalo poseban sustav obrane
Na Jadranu je taj problem imao dodatnu dimenziju. Velika vojna luka nije morala računati samo na napad s kopna nego i na ratne brodove s teškim mornaričkim topništvom. Obalni fortovi i baterije morali su zato nadzirati prilaze lukama, tjesnacima i sidrištima te se međusobno podupirati vatrom.

Pula je zbog svoje uloge postala najrazvijeniji primjer takva sustava na današnjem hrvatskom prostoru. Njezine fortifikacije nisu branile samo grad nego vojnu infrastrukturu presudnu za prisutnost Monarhije na Jadranu.

U tom smislu obrana Pule pripada istom europskom razvoju kao velike pojasne tvrđave oko Antwerpena, Pariza ili Krakova, premda je njezina posebnost proizlazila iz funkcije ratne luke.
Stara gradska zidina izgubila je vojni smisao
Promjena dometa i razorne snage topništva ostavila je posljedice i na same gradove. Bedemi koji su stoljećima određivali njihove granice više nisu mogli zaustaviti moderno oružje, pa su mnogi izgubili vojnu funkciju, dok se prostor aktivne obrane premještao kilometrima dalje od povijesnih jezgri.

Grad i tvrđava počeli su se razdvajati. U srednjem vijeku naselje je trebalo stati iza zida, a u bastionskoj tvrđavi ranoga novog vijeka bedemi su još mogli obuhvatiti čitav grad. U 19. stoljeću urbano središte moglo je biti otvoreno, dok su se njegove utvrde nalazile na okolnim uzvisinama, obali i strateškim prometnim pravcima.
Za čovjeka koji je stajao usred grada njegove glavne tvrđave više nisu morale biti ni vidljive.
Obrana se pretvorila u mrežu
Do kraja 19. stoljeća fortifikacija je tako postala mnogo više od pojedinačne građevine. Forovi su se međusobno nadopunjavali, a između njih podizala su se poljska utvrđenja i baterije. Prometnice su morale osigurati dovoz ljudi, streljiva i hrane, dok su cijelom sustavu bili potrebni skladišta, osmatračnice, komunikacije i zapovjedna mjesta.

Prostor između utvrda postao je gotovo jednako važan kao i same utvrde. Stoljećima se razvoj obrambenoga graditeljstva mogao promatrati kao potraga za sve boljim zidom. U 19. stoljeću presudno pitanje postaje koliko daleko od cilja obrana može zaustaviti napadača.
Tehnološka utrka time nije završila. Razornije granate potisnule su utvrde dublje u zemlju, a početkom 20. stoljeća snažnije topništvo, zrakoplovstvo i novi načini ratovanja ponovno će promijeniti cijeli sustav. Iskustvo Prvoga svjetskog rata pokazat će ograničenja velikih pojasnih tvrđava, dok će između dvaju svjetskih ratova njihovo mjesto postupno preuzimati bunkeri, podzemni objekti i kilometarske utvrđene linije.
Time počinje posljednje poglavlje našega pregleda obrambenoga graditeljstva – fortifikacije 20. stoljeća.

Članak je sufinanciran iz Programa za poticanje novinarske izvrsnosti Agencije za medije RH, temeljem javnog poziva za ugovaranje novinarskih radova u elektroničkim publikacijama.
Podržite priče koje ostaju skrivene u arhivima
Ovakvi tekstovi nastaju iz dugotrajnog istraživanja, rada s izvornom arhivskom građom i suradnje s autorima koji hrvatsku prošlost otkrivaju iz dokumenata koji često desetljećima ili stoljećima ostaju izvan javnosti.
Ako želite pomoći da Blaga & misterije nastave objavljivati ovakve autorske i istraživačke priče, podržite naš rad donacijom. Svaka podrška, bez obzira na iznos, pomaže nam da nastavimo istraživati, objavljivati i otvarati teme koje bi inače možda ostale skrivene.
Podržite istraživanje priča koje još čekaju da budu pronađene u arhivima.


