Prije nego što je njegovo ime postalo nerazdvojivo od Iloka, Ivan Kapistran prošao je put od pravnika i upravitelja do franjevca, papinskog izaslanika i jednog od najpoznatijih propovjednika 15. stoljeća. Progonio je krivovjerje i sudjelovao u procesima protiv Židova, obilazio Europu zahvaćenu vjerskim i političkim sukobima, a nakon pada Carigrada propovijedao križarski rat protiv Osmanlija. Posljednje poglavlje njegova života odvelo ga je pred Beograd, vojsku Mehmeda II. i naposljetku u Ilok, gdje je umro 23. listopada 1456. godine.
Kada je početkom rujna 1456. Ivan Kapistran (Giovanni da Capestrano) stigao u Ilok, iza njega je ostalo krvavo ljeto pod beogradskim zidinama. Ondje su se branitelji sukobili s vojskom Mehmeda II., sultana koji je samo tri godine ranije osvojio Carigrad i sada s topovima i velikom vojskom krenuo prema jednoj od ključnih utvrda na Dunavu.
Nakon žestoke opsade i borbi Osmanlije su se povukle, ali pobjednike je ubrzo zahvatila zaraza. Janko Hunjadi (János Hunyadi), vojskovođa koji je predvodio obranu, umro je 11. kolovoza u Zemunu. Kapistran je bio uz njega, potom se povukao prema Slankamenu, a 1. rujna stigao u Ilok. Imao je sedamdeset godina i još nešto manje od dva mjeseca života.
Bio je to završetak puta započetog daleko od Dunava. Rođen 24. lipnja 1386. u Capestranu u talijanskoj pokrajini Abruzzo, Kapistran nije odrastao pripremajući se za redovnički život. Studirao je pravo u Perugi, izgradio karijeru u upravi i pravosuđu te pripadao obrazovanom sloju kasnosrednjovjekovnoga društva kojemu su pravno znanje i veze otvarali put prema javnim službama. Politički sukobi u koje je bio uvučen doveli su ga i do zatvora, a nakon životnog preokreta 1415. priključio se franjevcima.
Sljedeća četiri desetljeća pretvorila su ga u osobu poznatu daleko izvan Italije. Pripadao je franjevačkoj opservanciji, reformnom pokretu koji je zagovarao strože pridržavanje izvornog ideala Franje Asiškoga, a pravničko obrazovanje nije ostavio iza samostanskih zidova. Koristio ga je u sporovima unutar reda, crkvenim poslovima i diplomatskim misijama, dok mu je propovjednička djelatnost donosila glas čovjeka sposobnog okupiti tisuće slušatelja.
Njegova Europa nije poznavala jasnu granicu između vjere, prava i politike. Kapistran je kao papinski izaslanik putovao od Italije prema srednjoj Europi, sudjelovao u raspravama koje su potresale Crkvu, nastupao protiv husita i drugih učenja koja je smatrao krivovjernima te neumorno zastupao katoličko pravovjerje. Ista revnost koja će ga u katoličkoj tradiciji učiniti slavnim propovjednikom imala je mnogo teže posljedice za one koje je smatrao protivnicima kršćanskoga poretka.
Kapistran kojeg svetačke slike ne pokazuju
Jedno od najmračnijih poglavlja njegove biografije odigralo se 1453. u Wrocławu, tadašnjem Breslauu, nakon optužbi da su pripadnici židovske zajednice oskvrnuli posvećene hostije. Kapistran se uključio u istragu, a njegov rani biograf Niccolò da Fara bilježi da je, djelujući i kao inkvizitor, naredio primjenu torture. Proces je završio pogubljenjima, oduzimanjem imovine i protjerivanjem židovskog stanovništva. Izvori se razlikuju u broju pogubljenih pa ga nije moguće navesti bez ograde, ali o Kapistranovoj ulozi u progonu nema slične dvojbe.
Njegovo djelovanje protiv Židova nije bilo ograničeno na taj proces. Pokušavao je i poljskoga kralja pridobiti za stroži odnos prema židovskom stanovništvu, a slična je stajališta zastupao i ranije u Italiji. Progon Židova imao je dugu povijest prije Kapistrana i neće završiti njegovom smrću, no to ga ne svodi na pasivnog pripadnika vremena u kojem je živio. Bio je jedan od ljudi koji su takav sustav aktivno provodili.
Iste 1453. godine događaj na drugom kraju Europe usmjerio je posljednje godine njegova života prema sasvim drukčijem sukobu. Mehmed II. osvojio je 29. svibnja Carigrad. Nestanak Bizantskoga Carstva izazvao je snažan odjek na europskim dvorovima i unutar Crkve, a osmansko napredovanje više se nije moglo promatrati kao udaljena prijetnja jugoistoku kontinenta. Papa i njegovi izaslanici pokušavali su ponovno pokrenuti križarski pohod, a među propovjednicima koji su za njega trebali pridobiti ljude našao se Kapistran.
Putovao je srednjom Europom, pregovarao i propovijedao, pokušavajući oko križarskog pothvata okupiti plemstvo i vladare. Velika međunarodna vojska nije se okupila onako kako su zagovornici pohoda zamišljali. Kada se Mehmed II. 1456. okrenuo Beogradu, obrana je uvelike ovisila o ljudima koji su se već nalazili na prostoru Ugarskoga Kraljevstva.
Mehmed II. kreće na Beograd
Beograd je nadzirao prostor na sastavu Save i Dunava i predstavljao jednu od ključnih točaka puta prema unutrašnjosti Ugarske. Mehmed je pred grad doveo vojsku osnaženu topništvom koje je samo tri godine ranije pokazalo koliko može promijeniti način opsjedanja utvrđenih gradova. Na Dunavu je postavljena osmanska riječna blokada, a obranu je organizirao Janko Hunjadi, čovjek s desetljećima ratnog iskustva protiv Osmanlija.
Kapistran je u međuvremenu okupio križare među kojima je bilo mnogo seljaka, obrtnika i drugih ljudi bez ozbiljnog vojnog iskustva. Nosili su oružje koje su mogli pribaviti, a njihova vrijednost nije ležala u vojnoj uvježbanosti nego u brojnosti i vjerskom zanosu koji je Kapistran znao potaknuti.
Hunjadi je u srpnju probio osmansku blokadu na Dunavu i uspio u grad dovesti pojačanje. Nakon dugotrajnog topničkog bombardiranja Osmanlije su 21. srpnja krenule u veliki napad i prodrle u dijelove grada, gdje su se borbe nastavile tijekom noći. Branitelji su izdržali.
Sljedećega dana događaji su krenuli smjerom koji nije odgovarao uredno pripremljenom vojnom planu. Dio križara počeo je izlaziti iz utvrde i napadati osmanske položaje. Kapistran je pokušavao zadržati nadzor nad ljudima, ali se sve veći broj križara priključivao sukobu. Ono što je započelo ograničenim okršajima preraslo je u napad na osmanske položaje, a Hunjadi je prepoznao trenutak i svoje snage usmjerio prema neprijateljskom topništvu.
Vojska koja je osvojila Carigrad povukla se od Beograda. Mehmed II. u borbama je bio ranjen, osmanski logor napušten, a vijest o pobjedi proširila se Europom. U kasnijem pamćenju bitke Kapistran i Hunjadi postali su njezine dvije velike figure: iskusni vojskovođa i vremešni franjevac okružen križarima. Kapistranovu ulogu nije potrebno pretvarati u legendu da bi bila iznimna. Sačuvana su njegova pisma iz vremena bitke, izvještaji drugih sudionika i svjedočanstva koja potvrđuju njegovu prisutnost među križarima tijekom sukoba.
Pobjeda nije otvorila put prema velikom protuudaru protiv Osmanlija. Logore oko Beograda pogodila je kuga i počela odnositi ljude koji su preživjeli opsadu.
Od Beograda prema Iloku
Hunjadi je obolio i umro u Zemunu 11. kolovoza. Kapistran je nakon njegove smrti otišao u Slankamen, dok su se zdravstveni problemi širili i među franjevcima koji su ga pratili. Neki od njih poslani su na oporavak u Šarengrad. Postajalo je jasno da ni Kapistran neće nastaviti putovanja kojima je proveo desetljeća.
Odabrao je Ilok. Odluka je imala smisla unutar svijeta kojem je pripadao. Franjevački samostan nalazio se blizu prostora izloženog osmanskim prodorima, a Kapistran je želio ostati među redovnicima koji su djelovali na toj granici. Njegovi biografi prenose i uvjerenje da bi njegova smrt i ukop u takvu samostanu mogli ohrabriti subraću koja će ondje nastaviti djelovati.
Grad u koji je stigao 1. rujna bio je jedno od važnijih središta kasnosrednjovjekovnoga Srijema. Njime je gospodario Nikola Iločki, jedan od najmoćnijih velikaša Hrvatsko-Ugarskoga Kraljevstva, mačvanski ban i erdeljski vojvoda koji će poslije ponijeti i naslov bosanskoga kralja. Ilok je tijekom njegove vlasti prolazio kroz razdoblje gospodarskog i političkog uspona, zaštićen snažnim utvrdama i obilježen velikaškim dvorom, crkvama i samostanima.
Franjevci su u gradu bili prisutni mnogo prije Kapistrana. Nikola Iločki bio je povezan s opservantskom strujom kojoj je Kapistran pripadao, pa je bolesni propovjednik posljednje tjedne proveo u sredini koja mu nije bila strana ni redovnički ni politički.
Bolest ga nije odmah odvojila od poslova kojima se bavio cijeloga života. Posljednje poznato pismo napisao je 21. listopada, kada je Ivanu iz Tagliacozza i ostaloj subraći ostavio upute povezane sa svojim knjigama. Dva dana poslije, 23. listopada 1456., umro je.
Kult koji je počeo nedugo nakon smrti
Kapistranova smrt privukla je pozornost daleko izvan franjevačkog samostana. Kralj Ladislav V. želio je da njegovo tijelo bude preneseno u Beč, ali ono je ostalo u Iloku i bilo izloženo javnom štovanju u kapeli Majke Božje. Nikola Iločki dao je 1472. sagraditi posebnu grobnu kapelu, a mjesto je već tada privlačilo hodočasnike i ljude koji su Kapistranovu zagovoru pripisivali čudesna ozdravljenja.
Između 1458. i 1460. nastale su dvije zbirke takvih zapisa, jednu su sastavljali franjevci, a drugu odbor iločkih građana. Nikola Iločki pridružio se nastojanjima za kanonizaciju te je Kapistranovu zagovoru pripisivao i vlastita ozdravljenja.
Za proglašenje svetim zauzimali su se grad i Matija Korvin. Postupak je nadživio generacije koje su ga osobno poznavale. Kapistran je svetim proglašen 1690., više od dva stoljeća nakon smrti, a njegov se blagdan s vremenom duboko vezao uz grad u kojem je proveo posljednje tjedne.
Ove se godine navršava 570 godina od njegove smrti. Obljetnica je obilježena 22. listopada u Dvorani Nikole Iločkog u Muzeju grada Iloka, na svečanoj sjednici Gradskog vijeća povodom Dana grada i blagdana njegova nebeskog zaštitnika.
Iza tih 570 godina ostaje život u kojem se prelama velik dio 15. stoljeća: od pravničkih dana u Italiji i franjevačke reforme, preko papinskih poslanstava, propovijedi i progona onih koje je smatrao protivnicima katoličke vjere, do pada Carigrada i posljednjega križarskog zanosa pred osmanskim napredovanjem.
U ljeto 1456. taj ga je put doveo pred vojsku Mehmeda II. pod Beogradom. Nekoliko tjedana poslije završio je na Dunavu, u gradu s kojim će njegovo ime ostati povezano sljedećih 570 godina.
Bilješke i izvori
Glavni izvor za hrvatski biografski i iločki kontekst:
Hrvatski biografski leksikon – Ivan Kapistran
Za talijanski, europski i osobito wrocławski dio:
Treccani – Giovanni da Capestrano
Za kontekst progona Židova u Šleskoj i razlike u podacima o broju žrtava:
Jewish Encyclopedia – John of Capistrano
Napomena uz izvore: izvori se razlikuju u broju Židova pogubljenih nakon procesa u Wrocławu 1453. Zato članak namjerno ne navodi jednu brojku kao konačnu činjenicu.
Podržite priče koje ostaju skrivene u arhivima
Ovakvi tekstovi nastaju iz dugotrajnog istraživanja, rada s izvornom arhivskom građom i suradnje s autorima koji hrvatsku prošlost otkrivaju iz dokumenata koji često desetljećima ili stoljećima ostaju izvan javnosti.
Ako želite pomoći da Blaga & misterije nastave objavljivati ovakve autorske i istraživačke priče, podržite naš rad donacijom. Svaka podrška, bez obzira na iznos, pomaže nam da nastavimo istraživati, objavljivati i otvarati teme koje bi inače možda ostale skrivene.
Podržite istraživanje priča koje još čekaju da budu pronađene u arhivima.
