Na sjeveru današnjeg mjesta Borovo, iznad velikog zavoja Dunava, nalazi se povišeni ravnjak poznat kao Gradac. To je mjesto koje u sebi skriva slojeve prošlosti koji sežu tisućama godina unatrag.
Na Gradcu su pronađeni brojni tragovi života: kosti prapovijesnih životinja poput mamuta, predmeti Vučedolska kultura, keltski nakit, rimski novac te keramika iz različitih razdoblja. Sve to pokazuje da je prostor oko Borova bio naseljen bez većih prekida kroz dugu povijest.
Prvi pisani tragovi pojavljuju se početkom 13. stoljeća. Godine 1220. spominje se kao posjed Vukovska tvrđava, a već 1230. ugarski kralj Andrija II. daruje okolno područje svom vazalu Tomi Makarjevu. U tim dokumentima prvi put se bilježe i naziv Borovo te važni lokaliteti poput ribnjaka Savulja.
Tijekom 13. stoljeća Borovo se češće spominje u izvorima. Najprije kao “villa Boroth”, a zatim i kao “castrum Boro”, što znači da je ondje postojala utvrda. Ubrzo dobiva i status “oppiduma” – utvrđenog naselja, što govori o njegovu rastu i važnosti u srednjovjekovnom sustavu vlasti.
U 15. stoljeću Borovo doživljava svoj procvat. Postaje trgovačko i obrtničko središte, poznato po velikim tjednim sajmovima. Blizina Dunava omogućavala je razvoj luke i prijelaza preko rijeke.
U vrijeme sve veće opasnosti od Osmanlija, moćna obitelj Gorjanski gradi čvršću utvrdu na Gradcu. Umjesto starog drvenog castruma podiže se kameni, odnosno opekom zidani kaštel četverokutnog oblika.
U srednjovjekovnom Borovu postojala je i crkva svete Margarete te samostan augustinaca, što potvrđuje njegovu važnost kao duhovnog i kulturnog središta. Na to danas podsjeća lokalitet zvan Crkvina, gdje su nekada stajale ove građevine.
Obilazak lokaliteta
Lokalitet nekadašnje utvrde Borovo je obišao i opisao Dario Šošić, autor brojnih zanimljivih objava o utvrdama koje objavljuje na Facebook stranici Vukovarska utvrda Vukovo.
Sam prilaz lokalitetu blago se uzdiže iznad ravnice, poput trbuha koji skriva ostatke nekadašnjeg naselja. Upravo se tu nalazilo staro Borovo, zajedno sa samostanom augustinaca i crkvom svete Margarete. Teren se potom lagano spušta prema Dunavu, a na povišenoj obali se nalazila utvrda odvojena od ostatka terena opkopom čija širina varira od 10-20 metara, dok je dubina 4-5 metara. Bio je to suhi jarak koji je štitio utvrdu Borovo.
Prema današnjim tragovima i satelitskim snimkama, utvrda je imala pravokutan tlocrt, otprilike 50 x 30 metara, orijentiran u smjeru sjever–jug. I danas su vidljive dvije masivne strukture na zapadnim uglovima, obrasle vegetacijom, ispred kojih se proteže opkop. U središtu se uzdiže najviša točka – vjerojatno nekadašnja glavna kula. Ta uzvisina dominira cijelim prostorom i viša je oko četiri metra od ostatka lokaliteta.
Ostatci na terenu
S dunavske strane utvrda oštećena vododerinama. Strma obala prepuna je ostataka opeke, žbuke i kamenja, što upućuje na to da se dio zidina jednostavno urušio u rijeku. U presjeku zemlje još su vidljivi komadi građevinskog materijala, a pretpostavlja se da su se uz samu obalu nalazile dodatne kule koje su štitile prilaz s vode.
Južnije od tvrđave teren se blaže spušta prema rijeci, pa se pretpostavlja da se upravo ondje nalazila srednjovjekovna luka, možda i mitnica. Od tog mjesta vodio je put prema utvrdi. Glavni ulaz više nije vidljiv, ali se gotovo sigurno nalazio na zapadnoj strani, gdje se u grad ulazilo preko pokretnog mosta i vrata.
Iako danas ne možemo sa sXigurnošću reći kakvog su oblika bile kule – kvadratne ili polukružne – pretpostavlja se da su postojale četiri obrambene kule te središnja, koja je mogla služiti i kao palas, odnosno stambeni dio.
Zanimljiv detalj su brojni komadi kamenja rasuti po lokalitetu. Njihova tamnosiva boja i količina upućuju na to da su ovdje postojale kvalitetno građene strukture – možda dijelovi samostana, crkve ili kameni dovratnici.
Do ostataka utvrde se i danas može doći poljskim putem kroz okolne livade i vikend naselje, čak i automobilom.
Literatura
Dario Šošić, Facebook stranica Vukovarska utvrda Vukovo
