Sunce će se 12. kolovoza nad Hrvatskom početi mijenjati predvečer. Mjesec će polako prelaziti preko Sunčeva diska, a što se promatrač bude nalazio zapadnije, veći će njegov dio biti zaklonjen. U Rijeci će pomrčina početi oko 19:27 sati i dosegnuti maksimum oko 20:11, dok će u Zagrebu početi oko 19:25, s maksimumom oko 20:06 sati. U istočnim i južnim dijelovima zemlje pomrčina će biti slabije izražena.
Globalno će istoga dana biti riječ o potpunoj pomrčini Sunca. Pojas totaliteta proći će preko Arktika, Grenlanda, Islanda, Atlantika i dijelova Pirenejskog poluotoka, dok će Hrvatska ostati izvan njega i vidjeti samo djelomičnu fazu. Posebnost promatranja iz naših krajeva bit će položaj Sunca nisko nad zapadnim horizontom, jer će na nekim lokacijama zaći dok pomrčina još traje.
Taj prizor danas možemo unaprijed izračunati gotovo do sekunde. Za čovjeka koji je prije nekoliko tisuća godina gledao kako se Sunce usred dana počinje gasiti, iskustvo je bilo bitno drukčije.
Kada nešto počne jesti Sunce
Pomrčine su ostavile trag u mitovima i predajama kultura koje međusobno nisu imale gotovo nikakva dodira. Među motivima koji se iznova pojavljuju posebno je upečatljiva predodžba da je Sunce napalo neko golemo biće koje ga pokušava progutati.
Takva su bića poprimala oblike poznate svijetu u kojem je predaja nastala. Smithsonianov pregled folklornih vjerovanja o pomrčinama bilježi nebeske zmije, jaguare, šišmiše, zmajeve i druga čudovišta koja napadaju Sunce ili Mjesec. U drugim predajama pomrčina nije bila napad životinje nego znak ljutnje bogova, posljedica ljudskog prijestupa ili upozorenje da se približava velika nesreća.
Različite priče dijele razumljivu početnu pretpostavku. Sunce se svakoga jutra pojavljuje, prolazi nebom i održava svijet svijetlim i toplim. Ako se njegovo lice iznenada počne pretvarati u crni disk, nešto je poremetilo poznati poredak svijeta, a mit je nudio objašnjenje za ono što se na nebu moglo vidjeti.
Demon koji je sakrio Sunce
Vrlo stara predaja o napadu na Sunce nalazi se u indijskoj tradiciji. U Rigvedi se spominje Svarbhānu, demonsko biće koje je Sunce prekrilo tamom. Mudrac Atri pronalazi Sunce i vraća njegovu svjetlost, a opis je među istraživačima razmatran i u kontekstu iskustva pomrčine.
U kasnijoj indijskoj mitologiji razvit će se poznata priča o Rahuu. Nakon što je pokušao prevarom popiti napitak besmrtnosti, Višnu mu je odsjekao glavu, ali je Rahu već postao besmrtan. Njegova glava potom progoni Sunce i Mjesec i povremeno ih proguta. Budući da nema tijelo, nebesko tijelo ponovno izlazi, a svjetlost se vraća.
Iza priče koja se danas može čitati kao mitološka fantazija nalazi se precizno opažanje same pomrčine: tamni disk doista izgleda kao da postupno izjeda Sunce, sve dok ga djelomično ili potpuno ne prekrije, nakon čega se Sunčev srp ponovno pojavljuje s druge strane.
Zmajevi i druga bića koja napadaju nebo
Motiv proždiranja Sunca nije ostao ograničen na Aziju. U različitim europskim i bliskoistočnim predajama pojavljuju se zmajevi i druga demonska bića koja napadaju Sunce ili Mjesec, dok se u drugim dijelovima svijeta isti događaj objašnjavao životinjama karakterističnim za tamošnji okoliš.
U pojedinim južnoameričkim tradicijama među takvim se bićima pojavljuje jaguar. Drugdje su to zmije ili golemi šišmiši. Zajednička im nije određena životinja nego slika nečega što se približilo nebeskom tijelu i počelo ga gutati.
Iz takvog razumijevanja pomrčine proizlazili su i običaji kojima su ljudi pokušavali sudjelovati u događaju. U nekim kulturama stvarala se buka, udaralo se u predmete ili izvodilo obrede kojima se nastojalo otjerati napadača. Ako je pomrčina bila borba na nebu, zajednica nije nužno morala ostati samo njezin promatrač.
Kada pomrčina postane predznak rata
Drugi veliki sloj vjerovanja nije pokušavao objasniti što fizički zaklanja Sunce, nego što njegova promjena znači ljudima na zemlji. Pomrčina je u tom slučaju postajala znak: mogla je najavljivati rat, glad, bolest, smrt vladara ili drugu veliku promjenu.
Jedan od najpoznatijih primjera dolazi iz Herodotove Povijesti. Opisujući rat između Međana i Lidijaca, Herodot navodi kako se tijekom jedne bitke dan iznenada pretvorio u noć. Zaraćene strane nakon toga su prekinule borbu i sklopile mir.
Događaj se tradicionalno povezuje s pomrčinom Sunca 28. svibnja 585. godine prije Krista, a Herodot tvrdi da je Tales iz Mileta Jonjanima unaprijed najavio godinu u kojoj će se dogoditi. Koliko je precizno Tales mogao predvidjeti pomrčinu i kako je do takvog zaključka došao ostaje predmet rasprave povjesničara astronomije, ali sama priča pokazuje koliko je promjena na nebu mogla utjecati na ponašanje ljudi na zemlji.
Pomrčina usred bitke nije bila samo zanimljiv astronomski događaj. Vojnicima koji nisu očekivali da će Sunce nestati mogla je izgledati kao upozorenje dovoljno ozbiljno da se zaustavi rat.
Nebo je govorilo i o sudbini vladara
Takvo razmišljanje bilo je osobito snažno u društvima u kojima su događaji na nebu povezivani sa sudbinom države i njezina vladara. Pomrčina je mogla biti politički događaj jednako koliko i nebeski.
Babilonski astronomi stoljećima su sustavno bilježili položaje nebeskih tijela i pomrčine. Njihovo promatranje neba bilo je povezano s astrologijom i tumačenjem znakova, ali je upravo dugotrajno zapisivanje pojava omogućilo prepoznavanje pravilnosti koje će poslije postati važne za razvoj astronomije.
Tu se otvara zanimljiva granica između vjerovanja i znanja. Čovjek može vjerovati da pomrčina najavljuje smrt kralja i istodobno vrlo pažljivo bilježiti kada se dogodila, koliko je trajala i u kojem se dijelu neba pojavila. Nakupljanjem takvih zapisa nastajali su podaci iz kojih je bilo moguće prepoznati da se pomrčine ne događaju nasumično.
Što su o pomrčinama vjerovali Slaveni?
Kod slavenskih vjerovanja potrebno je biti nešto oprezniji nego što sugeriraju brojni popularni tekstovi na internetu. Često se može pronaći tvrdnja da su „stari Slaveni” pomrčinu jednostavno objašnjavali vukom koji proždire Sunce, no takve općenite formulacije lako spajaju predaje različitih slavenskih naroda, kasnije folklorne zapise i moderne rekonstrukcije pretkršćanske mitologije.
U slavenskom i širem euroazijskom folklornom prostoru postoje motivi životinja i demonskih bića koja napadaju Sunce ili Mjesec, kao i vjerovanja prema kojima pomrčina predstavlja poremećaj u prirodnom poretku. Ipak, bez konkretnog etnografskog izvora nije opravdano pojedini motiv predstavljati kao jedinstveno vjerovanje svih Slavena, a još manje automatski kao staro hrvatsko vjerovanje.
Sličan oprez potreban je i kod hrvatske tradicije. Pomrčine su zasigurno promatrane i tumačene, ali pojedine tvrdnje koje danas kruže internetom teško je povezati s određenim krajem, zapisom ili razdobljem. Umjesto naknadnog stvaranja jedinstvene „stare hrvatske predaje”, korisnije je razlikovati dokumentirane lokalne običaje od mnogo širih europskih folklornih motiva.
Promatranje pomrčina pomoglo je razumjeti nebo
Dugotrajno bilježenje pomrčina postupno je omogućilo ljudima da u njima prepoznaju pravilnost. Babilonski astronomi poznavali su cikluse povezane s ponavljanjem pomrčina, a znanje o nebeskim ciklusima razvijalo se i prenosilo kroz antički svijet.
S razvojem astronomije postalo je jasno da za nestanak Sunca nije potrebno biće koje ga proždire niti upozorenje bogova. Pomrčina Sunca nastaje kada se Mjesec nađe između Zemlje i Sunca, a njegov prividni disk prekrije dio ili cijelo Sunce. Potpuna pomrčina moguća je zahvaljujući neobičnoj podudarnosti prividnih veličina Sunca i Mjeseca na našem nebu: Sunce je mnogo veće od Mjeseca, ali je i mnogo udaljenije.
Kada se Sunce, Mjesec i promatrač ne poravnaju potpuno, nastaje djelomična pomrčina poput one koju ćemo 12. kolovoza gledati iz Hrvatske. Samo će promatrači unutar uskog pojasa Mjesečeve sjene vidjeti totalitet.
Hrvatsku čeka neobična astronomska večer
Pomrčina će iz Hrvatske biti najupečatljivija u zapadnim krajevima. U Rijeci će prema astronomskim izračunima biti zaklonjeno oko 80 posto površine Sunčeva diska, dok će u Zagrebu zaklonjenost biti oko 71 posto. Prema jugu i istoku zemlje postotak se smanjuje; u Zadru će biti oko 63 posto, Osijeku oko 46, Splitu oko 42, a Dubrovniku oko 29 posto.
Pri tim brojkama važno je razlikovati postotak zaklonjene površine Sunčeva diska od udjela njegova promjera koji je prekriven. Zbog toga se u astronomskim najavama mogu pojaviti različiti postoci za istu lokaciju, iako oba podatka mogu biti ispravna.
Vrijeme događaja čini ovu pomrčinu posebno fotogeničnom. Sunce će biti nisko na zapadnom nebu, a u dijelu Hrvatske zaći će prije završetka čitave pomrčine. Za dobro promatranje zato će trebati pronaći mjesto s otvorenim pogledom prema zapadnom horizontu.
Istoga dana slijedi još jedan nebeski događaj. Nakon zalaska Sunca i dolaska mraka počinje noć u kojoj se očekuje maksimum Perzeida, meteorskog roja koji je u narodnoj predaji poznat kao Suze svetog Lovre. Ovogodišnji uvjeti za njihovo promatranje bit će vrlo dobri zbog mladog Mjeseca, pa će 12. kolovoza 2026. u Hrvatskoj pomrčina pri zalasku i Perzeidi tijekom noći povezati dvije sasvim različite pojave u nekoliko sati.
Pomrčinu ne treba gledati bez zaštite
Za razliku od meteora, djelomična pomrčina Sunca zahtijeva odgovarajuću zaštitu očiju. Budući da Hrvatska neće biti u području potpune pomrčine, neće postojati trenutak u kojem je Sunce sigurno izravno promatrati bez odgovarajuće solarne zaštite.
Za izravno promatranje koriste se naočale ili ručni promatrači namijenjeni promatranju Sunca koji zadovoljavaju odgovarajući sigurnosni standard. Obične sunčane naočale, bez obzira na to koliko su tamne, nisu odgovarajuća zaštita. Sunce se može sigurno promatrati i indirektnim metodama projekcije.
Poseban oprez potreban je s fotoaparatima, dalekozorima i teleskopima. Solarni filtar mora biti namijenjen toj svrsi i pravilno postavljen ispred optike jer koncentrirana Sunčeva svjetlost može oštetiti oči i opremu.
Sunce će nestati, ali ovaj put znamo kada će se vratiti
Kada 12. kolovoza Mjesec počne prelaziti preko Sunca, prizor s hrvatskog horizonta u osnovi neće biti mnogo drukčiji od onoga koji su promatrale generacije prije nas. Promijenilo se naše razumijevanje onoga što se događa. Pomrčinu danas možemo unaprijed izračunati, znamo putanju Mjesečeve sjene i možemo predvidjeti njezin sljedeći dolazak desetljećima i stoljećima unaprijed.
Stare priče o zmajevima, demonima, jaguarima i drugim bićima koja proždiru Sunce zato više nisu objašnjenje prirodne pojave, ali ostaju trag načina na koji su različita društva pokušavala razumjeti isti prizor. Još je zanimljivije što su upravo stoljeća pažljivog promatranja i bilježenja neba, često povezana s religijom, astrologijom i predskazanjima, postupno omogućila prepoznavanje obrazaca koji su pomogli razvoju astronomije.
Za promatrača u Hrvatskoj pomrčina 12. kolovoza neće donijeti potpunu tamu niti će Sunce potpuno nestati. Predvečer će se njegov disk pretvoriti u sve uži srp, osobito na zapadu zemlje, a zatim će pomračeno Sunce polako tonuti prema horizontu. Nekoliko sati poslije pogled će ponovno biti usmjeren prema nebu, ovaj put zbog Perzeida. Jedna će večer tako spojiti dvije pojave kojima su ljudi stoljećima pripisivali značenja mnogo veća od kratkih promjena svjetlosti koje su vidjeli iznad sebe.
