Na uzvisini Martinšćak iznad doline Korane, nedaleko od staroga puta kojim su stoljećima prolazili putnici i hodočasnici, među mještanima se i danas prepričava neobična predaja o tajanstvenim svjetlima.
Prema narodnom vjerovanju, ona se pojavljuju tijekom toplih proljetnih i ljetnih noći, kada se magla počne spuštati niz obronke, a brijeg utihne. Neki su u njima vidjeli tek neobjašnjivu pojavu, dok su drugi vjerovali da su to vile, drevne čuvarice mjesta koje ni nakon dolaska ljudi nisu napustile svoj brijeg.
Riječ je o prostoru na kojem se susreću povijest, legenda i kolektivno pamćenje. Upravo zato predaje koje se ovdje prenose već generacijama imaju posebno mjesto u lokalnoj tradiciji.
Jedna od njih sačuvana je u zapisima i usmenim kazivanjima koja je zabilježio Darko Mejaški.
Prema njegovoj interpretaciji, kažu da se na Martinšćaku, kad se dan ugasi iza Korane i šuma potamni, vrh promijeni. Nije to više obična livada s kapelom i kamenjem, nego mjesto gdje se zrak smiri na neobičan način, kao da netko priguši sve zvukove.
Stari ljudi iz okolnih sela govorili su da se prve pojave vide u kasno proljeće i početkom ljeta, kada su noći tople, a magla se polako spušta niz dolinu. Tada se, negdje između stabala iznad starog puta prema vrhu, pojave sitna svjetla. Izgledaju poput žeravica, ali bez vatre koja gori.
Nisu to svjetla koja miruju. Kreću se. Nekad se penju uz padinu, nekad kao da klize niz nju, a ponekad se okupe u krug na čistini gdje je, prema predaji, nekoć bilo staro groblje.
Jedne takve noći mladić iz Donjeg Zvečaja vraćao se kasno kući uz Koranu. Bio je uvjeren da poznaje svaki kamen na putu, ali te je večeri primijetio nešto neobično – tri svjetla iznad brijega, ravnomjerno razmaknuta, kao da nekoga prate.
Nije ih mogao objasniti. Nisu bila ni baklje ni svjetla kuća. I dok ih je promatrao, jedno se odvojilo i polako spustilo prema njemu, kao da ga promatra.
Tada je prvi put čuo zvuk. Nije to bio glas, nego više nalik šaptu u lišću, iako nije bilo vjetra.
Vile Martinšćaka
Stari su govorili da to nisu duše mrtvih, nego vile Martinšćaka – čuvarice brijega. Ne pokazuju se svakome. Pojave se kada je mjesto uznemireno ili kada netko predugo stoji na njihovu krugu.
Legenda kaže da su davno, prije nego što je ondje podignuta crkva sv. Martina, vile plesale na vrhu tijekom noći punog mjeseca. Kada su ljudi počeli dolaziti i ostavljati svoje tragove, one se nisu povukle. Samo su postale tiše.
Brijeg koji pamti hrvatske kraljeve
Martinšćak nije zanimljiv samo zbog predaja o vilama i tajanstvenim svjetlima. Riječ je o mjestu koje već dugo zaokuplja pozornost povjesničara. Prema nekim tumačenjima, upravo se na području Martinšćaka nekada nalazilo naselje u kojem je 1102. godine sklopljen sporazum poznat kao Pacta Conventa, kojim je uspostavljena personalna unija hrvatskoga i ugarskoga kraljevstva.
Puno je vjerojatnije da je ona potpisana u Biogradu na Moru, no cijeli taj period na Martinščak se odnosi i preko priče da je ispod kamene ploče pokopan Petar Snačić, posljednji hrvatski kralj iz domaće dinastije, koji je poginuo krajem 11. stoljeća u sukobima s vojskom ugarskoga kralja Kolomana. Iako za takvu tvrdnju nema čvrstih povijesnih ni arheoloških dokaza, ona je dodatno pridonijela mistici koja okružuje Martinšćak.
Zemlja vila, zlatne rose i starih priča
Predaje o vilama na ovom prostoru ne završavaju na Martinšćaku. U široj okolici Gline i Korduna sačuvale su se brojne priče o vilinskim bićima koja su nekada, prema narodnom vjerovanju, živjela među ljudima.
Stariji kazivači govorili su o davnim vremenima kada je s neba padala zlatna i srebrna rosa. Ta je rosa navodno bila slatka poput meda pa su je ljudi skupljali s lišća i pili. Zbog nje, govorilo se, nije bilo potrebe za šećerom. Takve predaje pripadaju skupini priča o izgubljenom zlatnom dobu, vremenu kada su ljudi, priroda i nadnaravna bića živjeli u većem skladu nego danas.
U obližnjem Donjem Javoranju zabilježena je i zanimljiva priča o momku koji se susreo s đavolskim carem, još jedan primjer bogate usmene tradicije koja je stoljećima oblikovala predodžbe stanovnika ovoga kraja o svijetu koji postoji izvan granica svakodnevnog iskustva.
Možda upravo zato predaje o svjetlima Martinšćaka nisu ostale usamljene. One su dio mnogo šireg krajolika priča, vjerovanja i sjećanja koji i danas živi među šumama, brežuljcima i dolinama uz Koranu.
Svjetla koja se pojavljuju u narodnim predajama
Predaje o neobičnim svjetlima čest su motiv hrvatske i europske usmene tradicije. U različitim krajevima nazivaju ih vilinskim svjetlima, svijećama pokojnika, lutajućim plamenovima ili svitcima. Najčešće se pojavljuju uz stara groblja, crkvišta, gradine i mjesta za koja se vjerovalo da imaju posebnu povezanost s drugim svijetom.
U hrvatskoj narodnoj tradiciji vile često nastanjuju osamljene uzvisine, šumske čistine, izvore i stijene. Upravo zato nije neobično što je i Martinšćak tijekom vremena postao mjestom na kojem se, prema predaji, pojavljuju njihovi tragovi.
Takve priče nisu rijetkost ni u Pokuplju i uz dolinu Korane. Uz stare gradine, napuštena groblja i osamljene kapele često su se vezivala vjerovanja o svjetlima koja se pojavljuju nakon zalaska sunca. Nekima su bila znak prisutnosti vila, drugima upozorenje da se približavaju mjestu koje ne pripada samo ljudima.
