Vještice su u popularnoj predodžbi odavno dobile prepoznatljiv izgled. Čarolije, noćna okupljanja, ugovori s đavlom i žene koje zbog njih završavaju pred sudom ili na lomači toliko su duboko ušli u književnost, film i predaje da je ponekad teško razlučiti što u toj slici pripada povijesnim izvorima, a što stoljećima nadograđivanoj predodžbi vještice.
U Zagrebu je ta granica posebno zanimljiva. Grad ima svoju Gričku vješticu, Marija Jurić Zagorka ostavila je jednu od najpoznatijih književnih slika vještičjih progona u hrvatskoj kulturi, a priče o magiji, coprnicama i njihovim suđenjima odavno su dio predodžbe o njegovoj prošlosti. Kada se umjesto legendi i književnosti otvore sudski spisi, pojavljuje se mnogo složeniji svijet.
Iza optužbi nalazimo susjedske sukobe, bolesti, siromaštvo i društvenu marginalizaciju, ali i krađe hrane, drva i drugih stvari koje su u maloj zajednici mogle pokrenuti lanac optužbi i osvete. Odnosi muškaraca i žena, lokalni interesi i pravni sustav određivali su što će se dogoditi kada bi netko bolest, nesreću ili smrt pripisao djelovanju druge osobe.
Među optuženima nisu bile samo žene, a granica između predodžbi o vještici, čarobnjaku i opasnom mrtvacu ponekad je bila znatno manje jasna nego što bismo danas očekivali.
Na tijelu optužene tražio se dokaz vještičarenja
Jedna od najmračnijih tema zagrebačkog skupa pokazala je koliko je doslovno ljudsko tijelo moglo postati dio sudskog postupka.
Lucija Pušonjić istraživala je institucionalno nasilje nad ženama optuženima za vještičarenje. Tijelo optužene pregledavalo se, brijalo i pretraživalo u potrazi za znakovima koji su se mogli protumačiti kao stigma diabolicum – đavolji znak, odnosno pečat. Mučenje pritom nije bilo samo sredstvo kažnjavanja, nego dio mehanizma kojim se pokušavalo doći do priznanja i proizvesti dokaz krivnje.
Iza demonoloških predodžbi i optužbi za nadnaravne zločine nalazile su se stvarne osobe čija su tijela pregledavali i podvrgavali nasilju ljudi koji su djelovali unutar tadašnjega pravnog poretka. Povijest progona vještica zato je istodobno povijest institucija, prava i granica moći koju je zajednica mogla provoditi nad pojedincem.
Vještice nisu bile samo žene
Popularna kultura gotovo je potpuno poistovjetila vještičarenje sa ženama, dok povijesni izvori pokazuju složeniju sliku. Karolina Anna Wojtucka predstavila je istraživanje muškaraca optuženih u procesima u Velkim Losinama i Šumperku, među kojima nisu bili samo ljudi s društvenih margina. U procesima se pojavljuju obrtnici, gradski dužnosnici, pa čak i svećenik Christoph Alois Lautner.
To ne mijenja činjenicu da su žene u europskim progonima bile izrazito izložene optužbama niti briše rodnu dimenziju progona. Pokazuje, međutim, da kategorija „vještice“ nije bila jednostavno sinonim za ženu. Optužba za štetnu magiju mogla je zahvatiti različite članove zajednice, ovisno o lokalnim sukobima, odnosima moći i okolnostima pojedinog procesa.
Ni često ponavljana veza između primalja i vještica nije tako jednostavna kako sugerira popularna slika progona. Ildikó Sz. Kristóf na primjerima iz Debrecena i Bihara kritički je razmatrala koliko su kasniji povjesničari sami pridonijeli poistovjećivanju optuženih vještica s primaljama i iscjeliteljicama.
U tamošnjim izvorima među optuženima se pojavljuju različite skupine žena – od primalja i osoba povezanih s liječenjem do siromašnih prosjakinja i žena koje su imale određenu moć unutar zajednice.
Ponekad je sve počinjalo krađom nekoliko jabuka
Optužba za vještičarenje nije morala početi neobjašnjivim događajem. Mogla je izrasti iz mnogo prizemnijeg sukoba među ljudima koji su se poznavali, živjeli jedni pokraj drugih i međusobno dijelili ograničene resurse.
Bence K. Rácz na primjeru procesa protiv Ilone Gál u mađarskom Pölöskeu pokazao je kako su se 1740. godine priče o štetnoj magiji ispreplele sa svakodnevnim prijestupima i napetostima u selu. U 38 sačuvanih svjedočanstava pojavljuju se krađe jabuka, jaja, mlijeka, drva i drugih namirnica, nakon kojih slijede bolest, bolovi, groznica ili druga nesreća koju su svjedoci povezivali s osvetom i magijskim djelovanjem. Riječ je o najvećem poznatom procesu za vještičarenje u zapadnom dijelu Zaladske županije u 18. stoljeću.
Takvi procesi pokazuju koliko je teško današnje predodžbe o vješticama jednostavno preslikati na ranonovovjekovno društvo. Optužba je mogla postati jezik kojim su se tumačili sukobi oko imovine, nejednakost, povrijeđeni odnosi i nesreće koje su uslijedile nakon svađe. Vještica pritom nije morala biti tajanstvena osoba s ruba zajednice; mogla je biti susjeda s kojom je sukob već postojao.
Kakve veze vještice imaju s mrtvacima koji se vraćaju?
Jedna od tema skupa približila je vještice vjerovanjima koja danas uglavnom promatramo odvojeno. Davide Busato uspoređivao je slučajeve iz srednje i istočne Europe u kojima su grobovi otvarani, tijela ekshumirana, a nad posmrtnim ostacima provođeni postupci kojima je zajednica pokušavala zaustaviti opasnost za koju se vjerovalo da dolazi od pokojnika. Njegovo istraživanje prati mjesta na kojima se predodžbe o vještici, čarobnjaku i nemirnom mrtvacu počinju preklapati.
Današnja popularna kultura vještice i povratnike iz mrtvih smješta u različite kategorije nadnaravnoga, ali ljudi 17. ili 18. stoljeća nisu nužno imali tako uredne granice. Bolest, iznenadne smrti, neobjašnjiva nesreća ili niz događaja koji je pogodio zajednicu mogli su dobiti objašnjenje u svijetu u kojem se odnos živih, mrtvih i magijskog djelovanja razumijevao drukčije.
Zagrebački biskup koji je sumnjao stoljećima ranije
Još dalje u prošlost vodi Augustin Kažotić, zagrebački biskup s početka 14. stoljeća. Petar Bujas i Hrvoje Gračanin analizirali su njegov odnos prema magiji i praznovjerju te pokazali sliku koja se teško uklapa u pojednostavljenu predodžbu srednjovjekovnog crkvenog čovjeka koji svako neobjašnjivo ponašanje pripisuje demonskim silama.
U Kažotićevu pristupu pojavljuju se neznanje i zabluda kao objašnjenja određenih vjerovanja i postupaka, zbog čega ga autori razmatraju i u kontekstu mnogo kasnije skeptične tradicije prema demonološkim tumačenjima.
Njegov primjer pokazuje da odnos Crkve, države i obrazovanih elita prema magiji tijekom stoljeća nije bio jedinstven. Povijest vjerovanja u vještice sastoji se od rasprava, promjena i različitih odgovora na pitanje što učiniti kada netko tvrdi da drugi čovjek djeluje pomoću nadnaravnih sila.
Godine 1756. počeo se mijenjati i hrvatski sustav
Za hrvatsku povijest posebno je važan 26. ožujka 1756., kada je Hrvatsko-slavonski sabor odredio da se presude donesene u postupcima za vještičarenje i čarobnjaštvo moraju slati Mariji Tereziji na potvrdu. Lokalni sudovi time više nisu mogli jednostavno donijeti presudu i provesti je bez uključivanja više vlasti.
Promjena na prvi pogled izgleda administrativno, ali njezine su posljedice bile dalekosežne. Postupci su postajali sporiji, skuplji i podložniji kontroli, a prostor u kojem su lokalni sudovi mogli samostalno voditi procese postupno se sužavao. Klaudia Kelemen zato 1756. promatra kao važnu prekretnicu prema završetku hrvatskih progona vještica: nije nestalo vjerovanje u magiju, nego se počeo mijenjati odnos države prema načinu na koji se zbog takvih vjerovanja može suditi i kažnjavati.
Koliko zapravo još ne znamo o hrvatskim vješticama?
Možda najzanimljiviji zaključak konferencije nije konačan odgovor, nego količina pitanja koja još čekaju istraživanje. Povjesničar Deniver Vukelić, jedan od organizatora skupa i istraživač povijesti magije, vještičarenja i njihovih progona, u izlaganju se vratio hrvatskoj historiografiji ove teme.
Njegov pregled pokazuje da interes za hrvatske procese ima dugu povijest, ali je sustavno istraživanje neobjavljene arhivske građe nakon sredine 20. stoljeća u velikoj mjeri oslabilo, dok posljednjih desetak godina ponovno jača. Vukelić upućuje na potrebu povratka nedovoljno istraženim arhivskim fondovima, ali i ponovnog kritičkog čitanja već objavljenih izvora.
Povijest progona vještica u Hrvatskoj stoga nije završena priča koju treba samo prepričavati novim generacijama. U arhivima još postoje dokumenti iz kojih se mogu rekonstruirati ljudi, optužbe, sudski postupci i lokalne zajednice, dok se poznati izvori mogu ponovno čitati pitanjima koja raniji istraživači nisu postavljali.
Od Gričke vještice natrag prema stvarnim ljudima
U Zagrebu je teško govoriti o vješticama, a da se prije ili poslije ne pojavi Marija Jurić Zagorka. Njezina Grička vještica učinila je više od gotovo bilo kojeg historiografskog rada da progon vještica postane dio hrvatske popularne povijesne imaginacije. Gornjogradske ulice, mračni prolazi, političke spletke i progoni generacijama su oblikovali predodžbu o tome kako je mogao izgledati Zagreb vještičjih procesa.
Povijesno istraživanje kreće drugim putem: pokušava utvrditi tko je optuživao, što je prethodilo optužbi, tko je vodio postupak, što se smatralo dokazom, kakav je bio položaj optužene osobe u zajednici, kako su se širile priče o magiji te zašto je država u jednom trenutku takve procese dopuštala, a zatim ih počela ograničavati.
Međunarodna konferencija Contra Sagas – Early Modern Witch Trials in the Habsburg Monarchy (16th–18th Centuries) održana je 13. i 14. listopada u Matici hrvatskoj. Okupila je istraživače iz osam zemalja, a organizirali su je Fakultet hrvatskih studija Sveučilišta u Zagrebu, Centar za napredne studije Filozofskog fakulteta, Odjel za povijest Matice hrvatske i Hrvatski institut za povijest. Urednici programske knjižice bili su Deniver Vukelić i Gergely Brandl.
Konferencija je popularnoj slici vještice suprotstavila ljude koje nalazimo u sudskim spisima: optužene žene i muškarce, njihove susjede, suce, liječnike i svećenike te zajednice koje su bolest, smrt, nesreću i međusobne sukobe pokušavale objasniti jezikom magije. Iza vještica koje poznajemo iz književnosti i predaja ostaju stvarni ljudi koje je njihovo vrijeme odlučilo nazvati vješticama.
Podržite priče koje ostaju skrivene u arhivima
Ovakvi tekstovi nastaju iz dugotrajnog istraživanja, rada s izvornom arhivskom građom i suradnje s autorima koji hrvatsku prošlost otkrivaju iz dokumenata koji često desetljećima ili stoljećima ostaju izvan javnosti.
Ako želite pomoći da Blaga & misterije nastave objavljivati ovakve autorske i istraživačke priče, podržite naš rad donacijom. Svaka podrška, bez obzira na iznos, pomaže nam da nastavimo istraživati, objavljivati i otvarati teme koje bi inače možda ostale skrivene.
Podržite istraživanje priča koje još čekaju da budu pronađene u arhivima.
