U njezinoj utrobi se odlučivalo, kreditiralo, zbrajalo, oduzimalo i znojilo. Prizemlje je bilo rezervirano za komitente, njihove potrebe, molbe i želje, a gore, na višim katovima vladali su analitičari i mešetari koji su revno vagali rizike, pratili ponude i donosili odluke.
Zgrada na zagrebačkoj adresi Paromlinska 2 gradila se od 1962. do 1964. za potrebe Komunalne banke. Više je puta tijekom sedamdesetih godina dograđivana, a zadnja dogradnja bila je 1986. godine.
Što je kat bio viši, čini se da je i ured bio veći, a najljepši od njih imali su pogled na staru zagrebačku vizuru.
Smještena točno na prometnoj osi koja poslije pruge vodi prema Savi s jedne i centru Zagreba s druge, zgrada je i zbog same lokacije bila simbolički važno, uočljivo mjesto koje putnik namjernik teško da je mogao promašiti.
Danas se čini da napuštenu zgradu žele promašiti svi, samo da ju ne moraju više gledati. Količina uništenja i stvarno stanje prikriveno je ogradom iza koje se nalaze hrpe razbijenog stakla, vlažne staklene vune i izolacije koja visi s betonskog kostura nekoć velebnog sjedišta Zagrebačke banke.
Pomalo je to nadrealan prizor, imajući na umu kako je prošlo samo osam godina i kako se bivši komitenti, zaposlenici i posjetitelji još sjećaju posjeta zdanju koje je u jednakoj mjeri ulijevalo strahopoštovanje, gorčinu i nadu.
Poslovnica Zagrebačke banke na toj adresi djelovala je od 1956. do 2012. godine i prema informacijama Zagrebačke banke iz 2012. godine, opsluživala je gotovo trideset tisuća klijenata. Banka je zgradu te godine prodala tadašnjoj Stipić grupi, danas tvrtki Konos Construction, te preselila u Miramarsku.
Plan je, kao i svi planovi, zvučao dobro: Stipić grupa na tom će mjestu sagraditi novu zgradu u Paromlinskoj, veću, bolju i moderniju, na jednom će mjestu biti suvremeni trgovački, ugostiteljski i poslovni prostori, velika garaža i autobusni prometni terminal. I Zagrebačka banka trebala se vratiti u Paromlinsku. Ništa od toga nije se dogodilo.
Stipić grupa upala je u poslovne probleme i nije mogla ispuniti plan pa je zgrada, kupljena kreditom, naposljetku vraćena Zagrebačkoj banci. Počela je propadati i u roku od samo nekoliko godina malo po malo, skidano je sve što se moglo skinuti, ponovo upotrijebiti ili pomaknuti.
Zgrada uz koju svakodnevno prolaze deseci tisuća ljudi postala je sklonište nevoljnika, skrovište uličara. Mjesto koje je, kako su ga opisivali tadašnji stanari, postalo jedno od onih u koje se ulazilo ne iz želje, nego očaja i potrebe.
Vremenom su i mediji počeli pisati o ruglu u centru Zagreba, spominjati političare i propale planove, sve u naporu postavljanja legitimnog pitanja, kako je moguće da takva zgrada na tako atraktivnoj lokaciji ostane prazna, napuštena i prepuna ljudi i stvari na koje društvo zatvara oči.
I tako su prolazile godine, sve češće racije zgradu su ispraznile, i ono malo metala što je u njoj ostalo postalo je preskupo vaditi. I tako su prolazile sezone i godine, sve do svibnja 2018. godine kada je zgradu kupila tvrtka Energius Loci poduzetnika Josipa Baričevića.
Novi vlasnik medijima je tada govorio kako smatra da se radi o sjajnoj lokaciji i da se nada kako će projekt trgovačko-poslovnog centra s hotelskim i ugostiteljskim sadržajima u Paromlinskoj 2 zaživjeti.
Rano je proljeće 2020. godine i zgrada je prazna, iznutra ogoljena do zidova, prepuna razbijenog stakla i smeća. I dalje stoji malo po strani od života i buke kojom je okružena.
Nije sigurna za posjet niti se on preporučuje jer je riječ o visoko rizičnoj lokaciji koja se nalazi u privatnom vlasništvu te se priprema za obnovu što je vidljivo iz novijih hrpa šute – prvog znaka obnove i neke nove perspektive, koja se nikada neće dogoditi.
Fotografije je moguće koristiti iz prethodan dogovor o naknadi s autoricom koju je moguće kontaktirati na email adresu.
