Malo tko bi danas, prolazeći Paukovcem, pogodio da to mjesto skriva tri sloja povijesti. Kroz stoljeća su se na istom mjestu smjenjivale srednjovjekovna utvrda, kurija i na kraju raskošni isusovački dvorac koji je zamalo posjetio i slavni Beethoven. Iako je zadnje zdanje srušeno 1922. godine, vrijedi se vratiti u prošlost i vidjeti što se sve nalazilo u Paukovcu.
Srednjovjekovna utvrda
Najstariji sloj povijesti počinje sa srednjovjekovnom utvrdom koja se nekada nalazila na brežuljku iznad današnjeg mjesta Paukovac. O njenom postojanju svjedoči zapis lokalnog župnika iz 1850. godine, u odgovoru na Kukuljevićevu anketu, a donosi ga Lelja Dobronić u knjizi “Po starom Moravču.”
U njoj je zabilježio da se „na brdu iznad Paukovca nalaze razvaline“, kojima tada nema tragova, ali ih se sjećaju stariji stanovnici sela. Navodi da je Milka Galić pričala, “da je na tom brežuljku do Prvog svjetskog rata bilo razvalina »tornja«, kako su ga nazivali.” S vremenom je kamenje s tih ruševina uklonjeno i iskorišteno za gradnju, a sam je brežuljak parcelacijom i radovima snižen za čak dva metra.
Pretpostavlja se da su te ruševine ostaci srednjovjekovnog objekta. Danas su na tom mjestu, umjesto utvrde, vinogradi, oranice i nove kuće. Ista mještanka navodi da se osim zidina, za ovo se mjesto veže i priča o podzemnom hodniku koji je vodio iz utvrde, a koji se s vremenom urušio.
U povijesnim izvorima se za taj lokalitet javljaju dva naziva: 1421. godine posjed Paukovec i 1582. godine posjed Paukov vrh. Lelja Dobronić piše da se grad možda zvao Paukovrh, na što bi podsjećalo i njegovo ime (»vrh«) koji je poput drugih srednjovjekovnih gradova bio napušten pa je pod njim sagrađen »dvor« (curia).
Nešto sjevernije od mjesta gdje je stajao stari grad, na najvišoj točki koja doseže 165 metara nadmorske visine, nalazi se šuma koja se zove Gradina. U toj su šumi prema pričanju Milke Galić do 1926. stajale ruševine navodne neke crkve (ona misli sv. Jurja), a tragovi stepenica koje su do nje vodile dugo su se vidjele na obronku brežuljka. Iako je danas tamo gusta šuma, a kamenje s ruševina davno razvučeno za lokalne gradnje, svjedočanstva ljudi koji su te zidine vidjeli vlastitim očima potvrđuju da se na tom lokalitetu nešto nalazilo.
Kurija i dvorac
Slijedeći povijesni sloj je plemićka kurija u Paukovcu koja se spominje 1608. godine koju Nikola Istvanffy zajedno s posjedima poklanja isusovcima. Umjesto stare kurije isusovci su sagradili dvor u kojem su njihovi profesori provodili školske praznike.
Godina 1774. označava početak zlatnog doba Paukovca. Tada posjed kupuje grof Kristofor Niczky, koji staru građevinu pretvara u otmjeni barokni dvora s raskošnim balkonima na stupovima, opremljen luksuznim namještajem. Oko dvorca se prostirao prekrasan engleski park s drvoredima, klupama i kipovima antičkih bogova, a posjed je imao i vlastite ribnjake te zvjerinjak.
Zahvaljujući putopiscu Joakimu Vujiću, koji je Paukovec posjetio oko 1798. godine, danas znamo kako je taj luksuz točno izgledao. Vujić je ostao zadivljen „prekrasno udivitelnim“ sobama i dvoranama koje su bile oslikane i opremljene najfinijim pokućstvom. Od velikih ogledala i staklenih lustera do umjetnički izrađenih stolica, sofa i sjajno poliranih podova.
Posebno ga je očarao engleski perivoj. Šetajući njime, Vujić je nailazio na „starodrevne ruševine“, oslikane hramove posvećene bogu Bakusu i boginji Dijani te ogromne ribnjake. Kroz park su vodili drvoredi lipa, kestenova, pa čak i palmi, a među njima su se nizali kipovi antičkih bogova: Jupitera, Minerve, Neptuna, Apolona i mnogih drugih.
U tom je dvorcu povremeno živjela grofica Marija Ana Niczky-Erdödy. Marija Ana je u Beču postala jedna od najbližih i najodanijih prijateljica slavnog Ludwiga van Beethovena. Njihovo je prijateljstvo bilo duboko i iskreno. Skladatelj joj je posvećivao svoja djela (poput dva trija), tješio je u pismima kada bi gubila djecu te joj otvoreno povjeravao svoje zdravstvene i novčane probleme. Beethoven je imao veliku želju posjetiti Paukovec kako bi se odmorio od napornog života u Beču, no to se nije ostvarilo.
Nakon što se grofičina kći Mimi 1831. godine udala za baruna Karla Badenfelda, dvorac prelazi u njegove ruke. To je bio početak kraja. Vlasnici su se počeli brzo mijenjati, dvorac i perivoj su polako propadali, a sjajni kipovi i drvoredi počeli su nestajati.
Glas o ljepoti Paukovca stigla je čak do carice Eugenije, udovice francuskog cara Napoleona III. Ona je poslala markiza Etienna de Piennesa da kupi dvorac za njezine potrebe. Međutim, kada je markiz stigao dočekao ga je užasan prizor. Tadašnji vlasnik, Leitgebel, dao je posjeći prekrasni drvored starih jasenova koji je vodio od glavne ceste do samog dvorca pa je markiz de Piennes odustao od kupnje.
Danas od tog krasnog zdanja, nema ni traga. Posljednji vlasnik, Stjepan Mihun je imanje rasparcelirao i rasprodao, a dvorac je 1922. g. razrušio i prodao kao ciglu. Ne zna se čak ni točno mjesto na kojem se dvorac nalazio.Ostala je samo priča o tri sloja povijesti Paukovca.
Literatura
Lelja Dobronić – Po starom Moravču
Stjepan Dragija – Prošlost i sadašnjost zelinskog kraja
Muzej Sveti Ivana Zelina – Virtualna izložba Beethovene sretan ti 250. rođendan https://www.muzej-zelina.hr/hr/virtualna-izlozba/beethovene-sretan-ti-250-rodendan-2/
