Na Ivanje, u vrijeme kada se godina prelama prema ljetu, hrvatskim su selima nekoć prolazile djevojke ovjenčane cvijećem. Zvale su se ladarice. Pjevale su obredne pjesme s pripjevom “lado, lado” ili “oj Lado”, obilazile kuće, plesale oko košare, zazivale dobru godinu i primale darove.
U tom gotovo zaboravljenom običaju sačuvali su se tragovi starijih slavenskih vjerovanja, kršćanskog blagdanskog kalendara i seoske brige za plodnost zemlje.
U hrvatskoj tradicijskoj kulturi postoje običaji koji su na prvi pogled jednostavni: pjesma, kolo, cvjetni vijenac, dar u košari. No upravo u njima često prežive najstariji slojevi narodnog pamćenja. Takav je i običaj ladarica, djevojačkih ophoda koji su se u različitim krajevima Hrvatske izvodili u proljetnom i ranoljetnom razdoblju, osobito oko Ivanja.
Etnolog Zvonimir Lovrenčević zabilježio je da su se ophodi ladarica održavali na području sjeverozapadne Hrvatske, uglavnom između Drave i Save. Njegovo višegodišnje istraživanje, provedeno od 1951. do 1979. godine, obuhvatilo je porječje Česme, prostor omeđen Križevcima, Koprivnicom, Viroviticom i Grubišnim Poljem. Građa se temeljila na kazivanjima starijih stanovnika i autorovim opažanjima jer se običaj u vrijeme početka istraživanja još djelomično održavao.
Ladarice su najčešće bile djevojčice u dobi od deset do dvanaest godina. U pravilu su morale biti “neljubljene”, što pokazuje da je u obredu važnu ulogu imala predodžba djevojačke čistoće. Najčešće su išle četiri djevojčice, rjeđe tri ili šest, a ponegdje ih je pratio dječak koji je nosio košaru. U nekim krajevima zvao se korpar.
Njihova je nošnja bila izrazito obredna. Bez obzira na razlike među krajevima, ladarice su u pravilu bile odjevene u bijelo. U Patkovcu kod Bjelovara, koji Lovrenčević uzima kao primjer, djevojčice su se u ranu zoru oblačile u bijelu narodnu nošnju, rasplele kosu, prebacile je preko leđa i na glavu stavljale vijenac od ivančica. Jedna je nosila veću košaru, a djevojčice su se zatim prihvaćale dvije po dvije za ruke i kretale u ophod selom, pazeći da ne izostave nijedan dom.
U dvorište su ulazile ozbiljno i svečano. Pred kućnim vratima košaru bi stavile na zemlju, uhvatile se oko nje u kolo i započele pjevati pjesme u kojima se čuo karakteristični pripjev “lado, lado”. Upravo po tom pripjevu, kako se pretpostavlja, dobile su ime ladarice. Dok je pjesma trajala, iz kuće bi izlazila gazdarica ili druga ženska osoba i u košaru stavljala dar: najčešće jaje, a ako ga nije bilo, komad slanine, kolač ili novac.
Nakon dara slijedila je zahvala:
Fala, fala na tom daru,
na tom daru gospodaru.
Taj kratki stih otkriva bit običaja: ladarice nisu bile obične prosjakinje ni slučajne pjevačice, nego nositeljice propisanog obreda. One ulaze u dvorište, pjevaju, plešu, primaju dar i uzvraćaju blagoslovom. U nekim se selima vjerovalo da njihova pjesma ima moć samo do određenog trenutka dana. Negdje su morale završiti prije izlaska sunca, a negdje najkasnije do podneva. Nakon toga, vjerovalo se, pjesma više nema snage.
Posebno je zanimljivo da ladarice nisu smjele kod svake kuće pjevati istu pjesmu. U Patkovcu bi starije žene zamjerile djevojčicama ako bi stalno ponavljale “jedno te jedno”. Zato su morale znati više tekstova i napjeva, toliko da se prva pjesma smjela ponoviti tek kod sedme kuće. To pokazuje koliko je običaj bio zahtjevan i koliko se za njega moralo pripremati. Lovrenčević navodi da su djevojčice pjesme, melodije i korake učile još zimi ili u rano proljeće, najčešće uz starije žene koje su ih ispravljale jer u izvedbi nije smjelo biti pogrešaka.
U samom obredu ključnu je ulogu imala košara. Oko nje se stvaralo kolo, u nju su se polagali darovi, a ona je bila središte dvorišnog prizora. Ladarice su plesale oko košare u različitim smjerovima, ulijevo ili udesno, ponekad i naizmjenično. Taj krug oko košare nije bio tek plesni ukras, nego obredni čin koji je spajao pjesmu, kretanje, dar i blagoslov kuće.
Njihove su pjesme započinjale pozdravom domu i domaćinima. U različitim selima zabilježeni su početni stihovi poput:
Lado, lado, bog pomagaj tome dvoru, lijepoj ladoj.
Dobro jutro, beli dvori, beli dvori i obori.
Faljen Isus i Marija, ladoj, lijepoj ladoj.
U tim se stihovima vidi slojevitost običaja. S jedne strane tu je stariji pripjev “lado”, a s druge kršćanski pozdravi, sveci i blagdani. Upravo ta isprepletenost staroga i novoga jedna je od glavnih osobina ladarskih pjesama.
Ime ladarica vodi prema pripjevu “lado”, ali i prema mnogo starijem sloju slavenske mitološke predaje. U ruskoj i poljskoj tradiciji Lada se spominje kao božica proljeća, mladosti, ljepote i plodnosti. Starija literatura u njoj vidi žensko božanstvo povezano s ljubavlju, rađanjem i obnovom prirode. Ivo Pilar je prisutnost Lade u slavenskoj predaji povezivao i s toponimima poput Ladin Vrh, Ladina, Ladinec, Ladešići, Laduć, Ladovac i Ladovica.
Takve tragove treba čitati oprezno. Toponimi sami po sebi nisu dokaz kulta, ali jesu zanimljivi ostaci jezičnog i predajnog sloja u kojemu se ime Lade očuvalo kao odjek starijih vjerovanja. U slavenskoj mitologiji uz Ladu se često veže i Ljeljo, bog ljubavi, a u Poljskoj, Rusiji i Litvi spominje se i Poljeljo. U tim su se zemljama, prema starijim zapisima, od prve nedjelje nakon Uskrsa do Ivandana izvodile pjesme u čast Lade.
Slični se motivi pojavljuju i u drugim slavenskim sredinama. U Poljskoj se pripjev “lado” javljao u svadbenim pjesmama. U Češkoj su se u 15. i 16. stoljeću u svadbenim obredima izvodile pjesme s pripjevom “Lado”. U Bugarskoj i Sloveniji na Ivanje su također zabilježene pjesme s istim ili sličnim pripjevom. U staročeškom riječ lada značila je djevojka, što dodatno povezuje ime s mladosti, ženskim kolom i obrednom pjesmom.
U hrvatskoj predaji ladarice se zato ne pojavljuju samo kao ivanjski običaj. Prema zapisima i terenskim kazivanjima, ladarske su se pjesme u Slavoniji i Hrvatskom zagorju izvodile na više proljetnih i ranoljetnih blagdana: na Jurjevo, na blagdan svetih Filipa i Jakova, na Duhove, na blagdan svetog Ivana Krstitelja, ali i u vrijeme sušnih dana kada se zajednica pjesmom i obredom obraćala prirodi, nebu i zemlji.
U tome je značenje ladarica šire od jednoga blagdana. One pripadaju obrednom krugu koji počinje buđenjem proljeća i traje do pune snage ljeta. U tom se razdoblju zemlja obnavlja, usjevi rastu, a zajednica nastoji osigurati ono što joj je najpotrebnije: kišu, plodnost, zdravlje i zaštitu.
Lovrenčević posebno upozorava da je običaj tijekom 20. stoljeća počeo nestajati i mijenjati značenje. U nekim selima ladarice više nisu obilazile sve kuće, nego samo one u kojima se nalazio Ivan ili Ivanka, pa su postajale čestitarke imendana. U drugima su nestajale obredne bijele nošnje, osobito nakon Drugoga svjetskog rata, kada se stara odjeća prekrajala za svakodnevnu upotrebu. Od nekadašnjih znakova običaja često su ostajali samo košara i vijenac od ivančica.
Od obreda do pozornice
Ime ladarica nije ostalo samo u etnografskim zapisima i sjećanjima na ivanjske ophode. U drugoj polovici 20. stoljeća ono je dobilo i svoju modernu, umjetničku inačicu kroz ženski vokalni ansambl Ladarice, koji su 1966. u Zagrebu utemeljili braća Zlatko i Božo Potočnik. Ansambl je najprije djelovao pod imenom Devet mladih, a od 1968. nastupao je kao Ladarice. Njegove članice bile su povezane s Ansamblom LADO, ali su kao vokalni sastav djelovale samostalno sve do 2003. godine.
Ta moderna pojava ne nastavlja izravno seoski ophod ladarica, ali preuzima njegovo ime kao snažan znak hrvatske tradicijske kulture. Dok su nekadašnje ladarice obilazile dvorišta, pjevale oko košare i zazivale plodnost, vokalni ansambl Ladarice prenio je narodne pjesme na radio, televiziju, gramofonske ploče i koncertne pozornice. U tom prijenosu iz sela u medijski prostor dogodila se važna promjena: obred je nestajao iz svakodnevice, ali je njegovo ime nastavilo živjeti kao simbol ženske pjesme, folklorne baštine i umjetnički oblikovane narodne memorije.
Ladarice su snimale brojne narodne pjesme, osobito iz kajkavske glazbene riznice Hrvatskoga zagorja, Prigorja, Turopolja, Pokuplja, Moslavine, Međimurja i Podravine, ali i iz Posavine, Slavonije, Baranje i Dalmacije. Šira ih publika pamti i po izvedbi pjesme “Podravina ravna”, najavne i odjavne teme televizijske serije Gruntovčani. Time su postale jedan od prepoznatljivih glasova hrvatske tradicijske glazbe u popularnoj kulturi.
Zanimljivo je da se tako zatvara jedan kulturni krug. Stare ladarice čuvale su pjesmom vezu zajednice s prirodom, blagdanima i plodnošću zemlje. Moderne Ladarice čuvale su pjesmom vezu publike s narodnom glazbom, dijalektima i zavičajnim zvukom. U oba slučaja riječ je o ženskom glasu koji prenosi ono što bi bez pjesme lakše nestalo.
Danas su ladarice uglavnom nestale iz svakodnevnog života, ali nisu posve zaboravljene. Njihovi se tragovi čuvaju u zapisima etnologa, u folklornim izvedbama, u dječjim igrama, u lokalnim predajama i pjesmama s pripjevom “lado”. Ondje gdje se ponovno izvode, one više nisu dio istoga seoskog svijeta u kojemu su nastale, ali i dalje nose njegovu poruku.
To je poruka o zajednici koja je prirodu doživljavala kao živo biće, o djevojkama koje su pjesmom unosile blagoslov u dvorišta i o drevnim riječima koje su preživjele zato što su se pjevale. U njihovu “oj Lado” čuje se više od pripjeva. Čuje se odjek vremena u kojemu su proljeće, ljubav, ljepota i plodnost pripadali istom svetom krugu.
