Kad se danas spomene Cetin, većina odmah pomisli na poznati sabor iz 1527. godine i izbor Ferdinanda Habsburškog za hrvatskog kralja. No malo je poznato da je nekoliko stoljeća kasnije ova velika hrvatska utvrda bila na korak do potpunog uništenja — i to ne zbog Osmanlija, nego zbog odluke vlastitih vlasti.
Sredinom 19. stoljeća vojni značaj Cetina naglo je opao. Krajiške vlasti smatrale su kako utvrda Cetin više nema važnu obrambenu ulogu, a njezino održavanje postalo je preskupo. Zidovi su bili oštećeni, dio objekata zapušten, a golemi fortifikacijski kompleks izgubio je nekadašnju stratešku vrijednost.
Zato je predloženo radikalno rješenje: Cetin treba napustiti, prodati i srušiti.
Godine 1865. raspisana je čak i dražba za rušenje utvrde. Onaj tko bi dobio posao imao bi pravo uzeti sav kamen i građevni materijal nakon rušenja. U planovima se spominjalo potpuno uklanjanje zidina i poravnanje terena. Dakle potpuno brisanje Cetina s lica zemlje.
No tada se dogodilo nešto neočekivano. Hrvatska javnost burno je reagirala.
Po tadašnjim novinama počeli su izlaziti tekstovi protiv rušenja Cetina. Pisalo se kako je riječ o „živom spomeniku hrvatske povijesti“, važnom ne samo zbog obrane od Osmanlija nego i zbog činjenice da je upravo ondje 1527. hrvatsko plemstvo izabralo novu dinastiju.
Autori su upozoravali da drugi europski narodi čuvaju svoje stare gradove i utvrde, dok se kod nas vlastita povijest svjesno uništava. U jednom tekstu tako je zapisano:
„… dok se drugdje silni novac troši na to, da se stari spomenici uzdrže u životu, kod nas je treba dvadeset i devet tisuća forinti, da se liepa gradina Cetinjska razori. To je nješta neobična i baš, kako veli narod, Bogu plakati.“
Pritisak javnosti ubrzo je stigao i do Hrvatskog sabora. Ondje se dugo raspravljalo o sudbini Cetina. Isprva se tražilo da se rušenje zaustavi i da se utvrda očuva kao važan spomenik hrvatske prošlosti.
Međutim, tijekom daljnjih rasprava zaključeno je kako je od izvornog srednjovjekovnog Cetina ostalo vrlo malo. Većina zidina potjecala je iz kasnijeg osmanskog i habsburškog razdoblja, a njihova obnova zahtijevala bi velika sredstva. Zbog toga je Hrvatski sabor na kraju ipak prepustio odluku vojnoj vlasti.
Iako je Cetin tada izbjegao potpuno rušenje, njegova sudbina nije bila mnogo bolja. Car Franjo Josip predao je utvrdu Slunjskoj graničarskoj pukovniji koja je ondje uredila zatvor. Zatvor je djelovao do 1875., kada je Cetin prodan privatnim kupcima.
Nakon toga utvrda se desetljećima postupno razgrađivala. Kamen se odnosio za gradnju, objekti su propadali, a nekada moćna utvrda pretvarala se u ruševinu. Već krajem 19. stoljeća suvremenici pišu kako je iz Cetina odneseno gotovo sve što je imalo vrijednost.
Ipak, utvrda je bila toliko velika i čvrsta da njezini impresivni ostaci stoje i danas. Oni podsjećaju da stare hrvatske utvrde često nisu nestajale samo u ratovima, nego i zbog zaborava, nemara i odluka vlastitih vlasti.
Danas, uoči velikog jubileja 500 godina od cetinskog sabora teško je ne zapitati se koliko je sličnih mjesta hrvatske povijesti nepovratno izgubljeno prije nego što smo shvatili njihovu pravu vrijednost.
Literatura
Izvor: Damir Stanić
