Tijekom restauratorskih radova u crkvi sv. Marije Snježne u Belcu 1997. godine stručnjaci su došli do neočekivanog otkrića.
U središtu crkvene lađe, ispod poda, pronađen je ulomak kamenog reljefa s prikazom dvojice svetaca. Takav nalaz izazvao je veliko zanimanje jer su figuralni srednjovjekovni reljefi u kontinentalnoj Hrvatskoj iznimno rijetki, a ovaj je pokazivao obilježja romaničke umjetnosti nastale prije više od osam stoljeća.
Pronađeni fragment dimenzija je 48 x 26 x 18 centimetara, dok je sam reljef uklesan u dubini od oko četiri centimetra. Ispod blago zakrivljenog luka ukrašenog nizom zubaca, takozvanih denta, vidljiv je lik sveca okružen aureolom. Uz njega se nazire dio drugog lika, od kojega su sačuvani tek rame i dio aureole.
O važnosti nalaza pisao je povjesničar umjetnosti prof. dr. sc. Vladimir Peter Goss, koji je detaljno analizirao sačuvani prikaz.
„Lik koji je očuvan od pojasa na gore prikazan je u frontalnom stavu. Kruškolika, lijepo zaobljena glava okružena je precizno zacrtanom aureolom, te polumjesecom kose s jasno odvojenim, dekorativno nanizanim pramenovima. Velike, plastično modelirane oči nalaze se unutar koncentričnih bora, uši su zaobljene i priljubljene uz obraz. Dug i tanak nos veže se na čeone lukove nad očima, a ispod njega su horizontalnom crtom naznačena usta lagano ispupčenih usnica.“
Svetac u lijevoj ruci drži predmet koji se tumači kao svitak, komad draperije ili čak stilizirani rog obilja, dok je desna ruka ispružena prema susjednom liku. Draperija je oblikovana izrazito geometrijski, što je jedno od obilježja romaničke umjetnosti.
Reljef bez pravih usporedbi
Jedno od najvećih pitanja vezanih uz nalaz jest što je reljef izvorno prikazivao. Među mogućim tumačenjima spominje se motiv Traditio legis, odnosno prizor predaje zakona, poznat iz ranokršćanske i srednjovjekovne umjetnosti. Međutim, zbog sačuvanosti samo manjeg dijela kompozicije nije moguće sa sigurnošću utvrditi o kojem je prizoru riječ.
Ni podrijetlo reljefa nije potpuno razjašnjeno. Zaobljeni luk iznad svetaca mogao bi upućivati na to da je pripadao nekoj luneti, no za takvu pretpostavku nedostaju drugi dijelovi građevine ili dodatni nalazi koji bi je potvrdili.
Posebnu vrijednost nalazu daje činjenica da za njega ne postoje prave analogije u kontinentalnoj
Hrvatskoj. Najsličniji primjeri pronađeni su na području današnje Mađarske i Vojvodine, što stručnjacima omogućuje okvirnu dataciju u kasno 12. ili početak 13. stoljeća.
Kamen koji je više puta mijenjao svoju namjenu
Prema zaključcima prof. dr. sc. Gossa, reljef nije pronađen na svom izvornom mjestu. Naprotiv, njegova je povijest vjerojatno mnogo složenija.
Smatra se da je kamen najprije pripadao nekoj danas izgubljenoj srednjovjekovnoj građevini. Kasnije je sekundarno ugrađen u zidove obližnjeg Belecgrada, srednjovjekovne utvrde koja je dominirala ovim dijelom Hrvatskog zagorja. Nakon toga ponovno je iskorišten, ovaj put tijekom gradnje današnje župne crkve u Belcu, gdje je stoljećima ostao skriven ispod poda.
Takva praksa nije bila neuobičajena. Tijekom srednjeg i ranog novog vijeka građevni materijal često se prenosio iz starijih objekata u nove. Kamen s porušenih crkava, utvrda i kurija ugrađivan je u nove građevine, pri čemu se često gubilo sjećanje na njegovo izvorno podrijetlo.
Zagonetka koja još nije riješena
Možda je najveća zagonetka belečkog reljefa upravo pitanje odakle je zapravo došao. Je li krasio
portal neke danas nestale crkve? Je li bio dio reprezentativne građevine povezane s Belecgradom? Ili je pripadao sakralnom objektu čiji tragovi još uvijek leže skriveni negdje u zagorskom krajoliku?
Ono što znamo jest da je ovaj kameni ulomak preživio više od osam stoljeća, promijenio najmanje tri građevine i na kraju završio skriven ispod poda crkve sv. Marije Snježne.
Danas se čuva u depou Hrvatskog restauratorskog zavoda u Zagrebu kao jedan od najzanimljivijih romaničkih nalaza kontinentalne Hrvatske te kao nijemi svjedok jednog gotovo izgubljenog svijeta srednjovjekovnog Zagorja.
Literatura
Izvor:
V. PETER GOSS, UVODNO O “KAMENU IZ BELCA”, Pril. Inst. arheol. Zagrebu, 21/2004., str. 223.-228.
