Kada se izlaganja održana tijekom dva dana u Splitu slože u cjelinu, pred nama se pojavljuje Hrvatska drukčija od pojednostavljene slike izoliranoga kraljevstva na rubu Europe. U Zvonimirovo vrijeme ovdje se susreću papinska reforma, kraljevska vlast, samostani, latinska i glagoljaška pismenost, franačka baština i tradicije dalmatinskih gradova. Hrvatsko Kraljevstvo nije čekalo da veliki procesi 11. stoljeća dođu do njega. Bilo je jedan od prostora na kojima su se oni odvijali.
Međunarodni znanstveni skup „Jelena slavna, majka sirota i zaštitnica udovica, i Zvonimir, kralj hrvatski“, održan 8. i 9. listopada u Splitu, bio je posvećen dvjema velikim obljetnicama: 1050 godina od smrti kraljice Jelene i 950 godina od krunidbe kralja Zvonimira. Glavni organizator skupa bio je Književni krug Split, uz sudjelovanje niza hrvatskih i međunarodnih znanstvenih i kulturnih ustanova.
No dva dana izlaganja pokazala su da Jelena i Zvonimir nisu bili samo tema skupa. Oko njih otvorilo se znatno šire pitanje: kakva je bila Hrvatska 10. i 11. stoljeća i kako je izgledao svijet kojemu je pripadala?
Odgovori su dolazili iz različitih disciplina. Povijest, arheologija, povijest umjetnosti, crkvena povijest i filologija promatrale su različite fragmente istoga razdoblja. Kada ih se postavi jedne uz druge, jasnije se vide političke, crkvene, društvene i kulturne veze koje su određivale Hrvatsko Kraljevstvo.
Organizatori su već u programskoj knjižici razdoblje Jelene i Zvonimira opisali kao vrijeme oblikovanja hrvatskoga državnog identiteta, učvršćivanja veza s Apostolskom Stolicom i razvoja kulture koja je Hrvatsku uključivala u zajednički europski civilizacijski krug. Izlaganja su toj širokoj slici dala konkretne ljude, mjesta i dokumente.
Kraljevi, samostani i velika reforma 11. stoljeća
Jedanaesto stoljeće vrijeme je velikih previranja u zapadnom kršćanstvu. Papinstvo nastoji preoblikovati odnose između crkvene i svjetovne vlasti, mijenjaju se crkvene i samostanske institucije, vode se sporovi oko ovlasti, a vladari i velikaši kroz crkvene zadužbine istodobno iskazuju pobožnost, učvršćuju položaj i grade dinastičku memoriju. U takvom okruženju treba promatrati i hrvatske prilike.
Trpimir Vedriš u izlaganju o kraljevskim samostanima hrvatsko-dalmatinski prostor opisao je kao mjesto susreta različitih tradicija: franačkih običaja u Hrvatskoj Kneževini i kasnoantičkoga, odnosno ranobizantskog nasljeđa dalmatinskih gradova. U 11. stoljeću tim se slojevima pridružuju reformni pokreti povezani s papinstvom.
Samostani pritom nisu samo mjesta molitve. Oni su kraljevske i velikaške zadužbine, vlasnici zemlje, nositelji pismenosti i čuvari sjećanja. Preko njih se mogu pratiti veze vladara, crkvenih struktura, lokalnih elita i gradskih zajednica. U toj mreži 1076. godine pojavljuje se Zvonimir.
Krunidba koja vodi u veliku politiku 11. stoljeća
Zvonimirova krunidba u popularnom prikazu lako se svede na nekoliko poznatih elemenata: papin izaslanik, hrvatski kralj, kruna i prisega. Pogleda li se iz perspektive Rima, događaj dobiva drukčije razmjere.
Andrea Antonio Verardi s Papinskoga sveučilišta Gregoriana odnose Hrvatske i papinstva promatrao je u dugom razdoblju od ranoga do razvijenoga srednjeg vijeka. Zvonimirova krunidba 1076. u toj je perspektivi vrhunac postupnog približavanja Hrvatske i Svete Stolice. Posebno je važan trag koji je taj događaj ostavio u rimskoj Kuriji.
Zvonimirova prisega nije ostala tek dokument jednoga kraljevstva s druge strane Jadrana. Sačuvana je u kontekstu reformnog papinstva koje pokušava iznova definirati odnose crkvene i svjetovne vlasti. Verardi je hrvatsku dokumentaciju usporedio i sa suvremenim češkim primjerima, smještajući je u širi politički sukob papinskih i carskih koncepcija vlasti. Zvonimirovu krunidbu stoga treba čitati unutar jednog od ključnih političkih procesa europskog 11. stoljeća.
Gdje je okrunjen Zvonimir?
Nakon pitanja političkog značenja krunidbe slijedi ono mnogo konkretnije: gdje se ona dogodila?
Ante Jurčević razmatrao je opatiju sv. Petra i Mojsija kao krunidbenu baziliku kralja Zvonimira u širem kontekstu sakralne arhitekture Hrvatskog Kraljevstva, dok je Mirjana Matijević Sokol Solin promatrala kao kraljevski grad – prostor kraljevskog mauzoleja i krunidbe.
Na razmjerno malom prostoru susreću se crkvene zadužbine, kraljevski ukopi, ceremonije vlasti i dinastička memorija. Tu se priča o Zvonimiru spaja s pričom o kraljici Jeleni.
Njezin natpis, koji je krajem 19. stoljeća rekonstruirao don Frane Bulić, jedan je od rijetkih trenutaka kada iz fragmentiranih izvora ranoga srednjeg vijeka izranjaju konkretna osoba, obiteljski odnosi i datum. Natpis Jelenu određuje kao suprugu kralja Mihajla Krešimira II. i majku kralja Stjepana Držislava.
Marko Trogrlić posvetio je izlaganje povijesnom i simboličkom značenju Bulićeva otkrića. Trenutak u kojem je Bulić nakon pronalaska naredio da zazvone zvona s vremenom je prerastao samu arheologiju. Otkriće Jelenina epitafa postalo je dio hrvatske kulture sjećanja. No skup je Jelenu izveo i izvan okvira Gospina otoka.
Kraljice nisu bile samo supruge kraljeva
Stéphane Gioanni sa Sveučilišta Lumière Lyon povezao je Jeleninu baštinu s razvojem ženskoga redovništva u Hrvatskom Kraljevstvu, sve do opatice Čike i samostana sv. Marije u Zadru.
Zrinka Nikolić Jakus hrvatske je kneginje i kraljice postavila u komparativni institucionalni okvir ranoga srednjeg vijeka, dok je Ivan Bodrožić pitanje vladarica povezao sa širim procesom kristijanizacije.
Ispod Gospina otoka još leži mauzolej hrvatskih kraljeva koji nikada nije do kraja istražen
U tom se kontekstu poznate riječi s Jelenina epitafa – „majka sirota i zaštitnica udovica“ – otvaraju širem tumačenju srednjovjekovne vladarske uloge.
Žene dinastije nisu bile samo poveznice između dvojice vladara u rodoslovlju. Mogle su biti pokroviteljice crkava i samostana, nositeljice imovine i društvenog autoriteta, posrednice dinastičkih veza i važne sudionice u širenju crkvenih institucija.
Jelena tako prestaje biti samo ime povezano s jednim od najpoznatijih hrvatskih ranosrednjovjekovnih natpisa. Postaje dio mnogo veće priče o vlasti, pobožnosti, dinastiji i položaju žena u ranosrednjovjekovnom društvu.
Jedan Splićanin približava nam Zvonimirov svijet
Za razumijevanje Zvonimirova vremena možda je jednako dragocjen čovjek koji nije nosio krunu.
Zvao se Petar Crni.
Ludwig Steindorff podsjetio je na iznimnu vrijednost Supetarskog kartulara, zahvaljujući kojem o tom splitskom građaninu znamo neuobičajeno mnogo. Možemo pratiti kako stječe zemlju, osniva samostan i gradi crkvu, s kim posluje, u kakve sporove ulazi i pred kime pokušava zaštititi svoja prava. Jedna epizoda iz njegova života vodi izravno do kralja Zvonimira.
Kako je Steindorff naglasio tijekom predavanja, Petar Crni našao se u imovinskom sporu sa Zvonimirovim stricem oko posjeda na šibenskom području. Spor je dospio pred samoga kralja, a Zvonimir je presudio u korist Petra Crnog.
Taj detalj približava kralja više od mnogih općih opisa njegove vladavine. Zvonimir se ne pojavljuje u ceremoniji krunidbe, papinskoj korespondenciji ili kasnijoj legendi, nego kao vladar kojemu se podnosi konkretan spor i koji donosi odluku premda se na suprotnoj strani nalazi član njegove obitelji.
Na trenutak se otvara svakodnevica kraljevstva: postoje zemljišni posjedi, vlasnička prava, sporovi, lokalne elite i kraljevski autoritet kojemu se stranke obraćaju radi presude. Srednjovjekovna država tu postaje opipljivija od granice nacrtane na povijesnoj karti.
Steindorff je Petrovu životnu priču promatrao i kao svjedočanstvo društvenih i vjerskih veza koje su povezivale hrvatsko zaleđe sa starim dalmatinskim gradovima. Petar Crni kreće se tim prostorom kao čovjek svojega vremena: stječe imovinu, podiže crkvu, osniva samostan i dolazi u dodir s najvišom razinom kraljevske vlasti.
Iz njegova spora ostaje rijedak prizor Zvonimira na djelu – kralja koji presuđuje između interesa vlastite obitelji i prava jednoga splitskog građanina.
Bašćanska ploča nije samo spomenik jezika
Ako postoji predmet koji je Zvonimirovo ime prenio kroz gotovo tisuću godina, onda je to Bašćanska ploča. Na skupu joj se pristupilo iz nekoliko smjerova.
Tonija Andrić i Antonela Puž analizirale su njezinu diplomatičku strukturu i povijesni kontekst. Ploča se pritom ne pojavljuje samo kao spomenik hrvatskoga jezika i glagoljaštva, nego kao tekst povezan s pravom, zemljišnim odnosima i praksom vladarskih darovanja crkvenim ustanovama.
Tomislav Galović pregledao je posljednja tri desetljeća istraživanja Zvonimira i Bašćanske ploče kroz historiografiju, filologiju, arheologiju i povijest umjetnosti. U središtu toga spomenika ostaju riječi koje su preživjele stoljeća:
Zvonimir, kralj hrvatski.Njihov puni sadržaj postaje vidljiv tek kada ploču prestanemo promatrati izdvojeno.
Iza nje postoje zemljišni posjed, samostan, kraljevska darovnica, pravni odnosi i pismenost. Država se ovdje ne pokazuje preko granice nacrtane na karti, nego kroz institucije i ljude koji pamte, zapisuju i potvrđuju pravo.
Najpoznatija priča o Zvonimiru nastala je nakon Zvonimira
A onda dolazimo do najveće misterije. Kako je Zvonimir umro? Ana Šimić bavila se odjecima glagoljaške Legende o smrti kralja Zvonimira, prema kojoj Hrvati ubijaju vlastitoga kralja, a umirući Zvonimir proklinje narod.
Za povjesničara tu nastaje problem: legenda nije suvremeno svjedočanstvo o kraljevoj smrti.
Najstarije sačuvane hrvatske inačice pripadaju kasnijem vremenu, a u historiografiji prevladava mišljenje da je Zvonimir umro prirodnom smrću. Otvara se drugo, možda jednako zanimljivo pitanje – ne kako legendom rekonstruirati 1089. godinu, nego zašto je priča stoljećima bila toliko moćna.
Zvonimir ima dvije povijesti. Prva pripada njegovu vremenu.Druga počinje nakon njegove smrti.
U njoj postaje pravedni kralj, ubijeni vladar, prokleti kralj, književni lik, simbol izgubljene državnosti i politički argument.
Josip Vrandečić pokazao je kako je krajem 19. stoljeća Zvonimirova kruna postala simbol kontinuiteta i cjelovitosti hrvatske državnosti u političkoj misli dalmatinskih pravaša. Srednjovjekovni vladar nastavio je dobivati nova značenja u posve drukčijim povijesnim okolnostima.
Kada se svi ti tragovi spoje
Vrijednost splitskog skupa nije samo u pojedinačnim odgovorima. Arheolog promatra ostatke crkve. Povjesničar čita papinski dokument. Filolog analizira Bašćansku ploču. Drugi istraživač proučava samostan, zemljišni posjed, epitaf ili političku uporabu Zvonimirova imena stoljećima poslije njegove smrti. Njihovim povezivanjem počinje se nazirati složenost Hrvatskog Kraljevstva.
Franačka tradicija susreće kasnoantičko nasljeđe dalmatinskih gradova. Latinska pismenost postoji uz glagoljašku. Vladarske zadužbine povezuju politiku, vjeru, zemljišni posjed i sjećanje. Solin je istodobno arheološki lokalitet, prostor kraljevske memorije i mjesto na kojem se traže odgovori na pitanja o ceremonijama vlasti.
Zvonimira nalazimo u papinskim dokumentima, Bašćanskoj ploči i zemljišnom sporu jednoga splitskog građanina, a zatim ponovno u književnosti i politici mnogo stoljeća poslije.
Kada se ti tragovi čitaju zajedno, umjesto nekoliko velikih imena i nekoliko slavnih spomenika dobivamo mrežu ljudi, institucija, tekstova, građevina i ideja. To je možda najvažniji pomak koji je donio skup u Splitu.
A misteriji nisu nestali
Nakon Splita nisu zatvorena sva stara pitanja. I dalje se raspravlja o pojedinostima Zvonimirove krunidbe i krunidbenoga prostora. Arheologija Solina može ponuditi nove odgovore. Kraljevski grobovi ostaju jedno od velikih pitanja hrvatskoga srednjovjekovlja. Odnos pisanih izvora, arheoloških nalaza i kasnije tradicije nije iscrpljen.
Ni legenda o Zvonimirovoj smrti neće nestati zato što prema njoj historiografija mora biti oprezna. Njezina dugovječnost sama je po sebi povijesna činjenica vrijedna istraživanja.
Možda se nakon ovoga skupa promijenilo prije svega pitanje koje postavljamo. Nije više dovoljno pitati što se dogodilo kralju Zvonimiru.Treba pitati u kakvom je svijetu Zvonimir živio.
Tada Gospin otok, Šuplja crkva, Bašćanska ploča, kraljevski samostani, papinski Rim, Split, Zadar i ljudi poput Petra Crnog prestaju izgledati kao razbacani ulomci davne prošlosti.
Postaju dijelovi iste, još uvijek nedovršene priče. A 950 godina nakon Zvonimirove krunidbe i 1050 godina nakon Jelenine smrti, ta priča još nije ispričana do kraja.
O skupu
Međunarodni znanstveni skup „Jelena slavna, majka sirota i zaštitnica udovica, i Zvonimir, kralj hrvatski“ održan je 8. i 9. listopada 2026. u Splitu, u sklopu 38. Knjige Mediterana, povodom 1050. obljetnice smrti kraljice Jelene i 950. obljetnice krunidbe kralja Zvonimira.
Glavni organizator bio je Književni krug Split, u suradnji s Odsjekom za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Splitu, Odsjekom za povijest Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Fakultetom crkvene povijesti i kulturnih dobara Papinskoga sveučilišta Gregoriana u Rimu, Katedrom za crkvenu povijest Katoličkoga bogoslovnog fakulteta Sveučilišta u Splitu, Centrom za hrvatske, mletačke i osmanske studije Sveučilišta u Splitu, Muzejom hrvatskih arheoloških spomenika u Splitu i Arheološkim muzejom u Splitu. Pokrovitelj skupa bila je Hrvatska biskupska konferencija.
Podržite priče koje ostaju skrivene u arhivima
Ovakvi tekstovi nastaju iz dugotrajnog istraživanja, rada s izvornom arhivskom građom i suradnje s autorima koji hrvatsku prošlost otkrivaju iz dokumenata koji često desetljećima ili stoljećima ostaju izvan javnosti.
Ako želite pomoći da Blaga & misterije nastave objavljivati ovakve autorske i istraživačke priče, podržite naš rad donacijom. Svaka podrška, bez obzira na iznos, pomaže nam da nastavimo istraživati, objavljivati i otvarati teme koje bi inače možda ostale skrivene.
Podržite istraživanje priča koje još čekaju da budu pronađene u arhivima.
