U noći snažnog olujnog nevremena Zagreb je izgubio jednog od svojih najstarijih i najprepoznatljivijih stanovnika. U parku Maksimir srušio se “Dedek”, monumentalni hrast lužnjak koji je ondje rastao gotovo šest stoljeća, još od vremena kralja Matijaša Korvina.
Vijest o padu stabla objavila je Javna ustanova Priroda Grada Zagreba emotivnom porukom: “Dedek dragi, zbogom!” I doista, za mnoge Zagrepčane Dedek nije bio samo stablo. Bio je živi svjedok povijesti grada, nijemi čuvar Maksimira i simbol trajnosti u svijetu koji se neprestano mijenja.
Dedek je rastao još u 15. stoljeću, u vrijeme kada je kralj Matijaš Korvin zbog opasnosti od osmanskih prodora dao utvrditi Kaptol. Dok su se kroz stoljeća izmjenjivali ratovi, kuge, požari, carevi, države i režimi, hrast je ostajao na svom mjestu, podno spomen-humka Mogile na livadi Kišobran. Ujedno, bio je jedino stablo u Maksimiru koje je dobilo vlastito ime.
Tijekom gotovo 600 godina preživio je i dva udara groma. Ožiljci munja ostali su vidljivi na njegovoj kori i deblu, kao znakovi vremena koje je nosio na sebi. Upravo su ti tragovi pridonosili njegovu gotovo mitskom dojmu. Posjetitelji Maksimira nisu ga doživljavali samo kao dio pejzaža, nego kao biće s karakterom, starog čuvara parka koji prkosi vremenu.
Hrast kao sveto stablo
U slavenskoj mitologiji hrast zauzima posebno mjesto. Smatran je svetim stablom povezanima s bogovima groma, snagom života i postojanošću prirode. Njegove grane simbolizirale su nebo i svijet živih, dok je duboko korijenje predstavljalo podzemlje i svijet predaka.
Dedek je upravo zato mnogima imao gotovo arhetipsku snagu. Nije bio samo impresivan primjerak hrasta lužnjaka, nego simbol kontinuiteta između prirode, grada i ljudi. Generacije Zagrepčana odrastale su uz njega, šetale kraj njegove krošnje i promatrale ga kao trajni dio identiteta Maksimira.
Njegovim rušenjem prazno je ostalo jedno od najprepoznatljivijih mjesta u parku. Djelatnici ustanove Priroda Grada Zagreba priznali su kako je gubitak posebno bolan upravo zato što su se o stablu desetljećima brinuli i pratili njegovo zdravstveno stanje zajedno sa stručnjacima Šumarskog fakulteta.
No priča ipak ne završava rušenjem stabla. Još od 2014. godine Grad Zagreb, Hrvatski šumarski institut iz Jastrebarskog i stručnjaci za genetiku sustavno su radili na očuvanju Dedekova genetskog materijala. Prikupljeno je oko 500 plemki te više od 1.600 sjemenki iz žira. Kalemljenjem su proizvedene i sadnice koje su genetski istovjetni potomci slavnog hrasta.
U Maksimiru će tako biti posađeni Dedekovi klonovi. Na simboličan način, stablo koje je stoljećima nadživljavalo oluje nastavit će živjeti kroz svoje potomke.
Više od stabla
Dedekov pad mnogi su doživjeli emotivnije nego što bi očekivali od vijesti o jednom stablu. Možda zato što je predstavljao nešto što danas rijetko susrećemo: osjećaj trajnosti.
Dok se grad mijenjao, zgrade rušile i gradile, generacije odlazile i dolazile, Dedek je stajao na istome mjestu kao podsjetnik da postoje stvari koje nadilaze ljudski životni vijek.
Sada ga više nema, ali priča o njemu ostaje dio Zagreba. U sjećanjima posjetitelja Maksimira, u fotografijama, u legendama koje su se stvarale oko njegova debla i, uskoro, u novim mladim hrastovima koji će nositi njegov isti genetski zapis.
Možda je upravo to najbliže onome što priroda naziva besmrtnošću.
