“Na žarkom kolovoškom suncu kopali su radnici, a djeca, čuvši od don Frane da je tu pokopana neka kraljica, željno su očekivala čudesa i smetala radnicima zalazeći u rov. Među djecom bio sam i ja. Dana 28. kolovoza oko 11 sati nađena su prva slova slavnog natpisa hrvatske kraljice Jelene. Vrlo dobro se sjećam kako je don Frane držao ulomak kamena na kojem su se sačuvala tri slova HEL i razdragan nam tumačio da je to ime hrvatske kraljice. Zvona su veselo zabrujala slaveći po dalmatinskom običaju i najavljujući da se dogodilo nešto osobito. Nigda nisu tako zaslavila osim kad su pozdravila Jelenu dok je dolazila na posvećenje svojih zadužbina.”
Tako je očevidac, kasnije i sam povjesničar i arheolog, don Lovre Katić opisao trenutak jednog od najvažnijih otkrića hrvatske arheologije. Bilo je to 28. kolovoza 1898. godine kada je u Solinu arheolog i svećenik don Frane Bulić uz crkvu Gospe od Otoka pronašao temelje starohrvatske bazilike, a u njezinu predvorju razbijeni sarkofag i natpisnu ploču. Bila je razlomljena u kamene fragmente iz kojih je rođena priča stara gotovo tisuću godina.
Povijesno utemeljena kraljica Jelena
Ispostavilo se da je to bio nadgrobni epitaf kraljice Jelene, supruge kralja Mihaela Krešimira II. i majke kralja Stjepana Držislava.
Otada ime “neka kraljica Jelena” (lat. quedam Helena regina), koje se stoljećima spominjalo u djelu Tome Arhiđakona, više nije bilo tek enigma kroničara iz 13. stoljeća. U kamenu uklesani natpis vratio je u život uspomenu na jednu od najvažnijih žena ranosrednjovjekovne Hrvatske.
Od kamenih je fragmenata don Frane Bulić rekonstruirao natpis, koji u inačici povjesničara Ferda Šišića glasi:
IN HOC TUMULO QUIESCIT HELENA FAMOSA QUE FUIT UXOR MIHAELI REGI MATERQUE STEPHANI REGIS HABENASQUE TENUIT REGNI. VIII. IDUS MENSIS OCTOBRIS OBIIT IN PACE. HIC ORDINATA FUIT ANNO AB INCARNATIONE DOMINI DCCCCLXXVI. INDICTIONE IV. CICLO LUNARI V. EPACTA XVII. CICLO SOLARI V. LUNA V. CURRENTE VI. ISTAQUE VIVENS FUIT REGNI MATER FIT PUPILORUM TUTORQUE VIDUARUM. ICQUE ASPICIENS VIR ANIME DIC MISERERE DEUS.
Prijevod na hrvatskom jeziku glasi:
“U ovom grobu počiva slavna Jelena. Ona je bila žena kralja Mihajla, a majka kralja Stjepana i vladala je kraljevstvom. Preminula je u miru 8. listopada. Ovdje je bila sahranjena 976. godine od utjelovljenja Gospodnjeg, 4. indikcije, 5. mjesečevog cikla, 17. epakte, 5. sunčeva cikla, 5. dana koji pada sa 6. Za života majkom kraljevstva postade i majkom sirota i zaštitnicom udovica. Ovamo pogledaj, čovječe, pa reci: ‘Bože, smiluj joj se duši’.”
Ovo je jedini sačuvani vladarski epitaf ranog srednjeg vijeka u Hrvatskoj. Riječ je o natpisu koji nije samo povijesni izvor, nego i snažna poruka o ulozi kraljice. Njegova će važnost biti posebno istaknuta na izložbi U početku bijaše Kraljevstvo, koja će u godini obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva biti postavljena u Klovićevim dvorima.
Povijesni i simbolički okvir
Kako pokazuju istraživanja povjesničara Mirjane Matijević Sokol i Vladimira Sokola (Quedam Helena regina, 2010), epitaf kraljice Jelene sadrži uobičajene hvalospjeve dobrim vladarima. Opisuje ju kao “majku siročadi i zaštitnicu udovica” (lat. mater pupillorum tutorque viduarum). Mirjana Matijević Sokol primjećuje da isti motiv nalazimo i na epitafu splitskog nadbiskupa Martina iz istog razdoblja, što sugerira da ih je možda sastavio isti autor. Vjerojatno je bio svećenik i dobar poznavatelj Biblije i astronomije.
Posebna vrijednost epitafa jest u tome što je riječ o jedinom pouzdano identificiranom vladarskom epitafu hrvatskog ranog srednjeg vijeka, izvoru prvoga reda za nacionalnu povijest.
Toma Arhiđakon, kanonik splitskog kaptola i autor djela Historia Salonitana, u 16. poglavlju svoje kronike opisuje događaje iz vremena kralja Zvonimira. Ondje spominje kraljicu Jelenu koja je u 10. stoljeću, na mjestu današnje crkve Gospe od Otoka, podigla dvije crkve: crkvu Blažene Djevice Marije i crkvu svetog Stjepana. Dodaje da su se u predvorju crkve sv. Stjepana pokapali hrvatski kraljevi i kraljice, među njima i “velmožni muž Krešimir”.
Zbog podudarnosti imena dviju kraljica – supruge Krešimira II. i supruge Zvonimira – stoljećima je bilo nejasno o kojoj je Jeleni riječ. Tek je Bulićevo otkriće 1898. godine pokazalo da je to kraljica Jelena, žena Krešimira II. i majka Stjepana Držislava, koja je umrla 976. godine.
Grob kraljice i njezina ostavština
Iako se dugo pretpostavljalo da je kraljica Jelena bila pokopana u sarkofagu, Matijević Sokol i Sokol ističu mogućnost da je grob bio oblikovan poput edikule ugrađene u zid crkve, slično grobnici opatice Vekenegine u Zadru. To bi značilo da je i na Otoku u Solinu postojala posebna arhitektonska cjelina grobnica hrvatske elite.
Arheološki nalazi nakita iz solinskih nekropola približavaju nam svakodnevicu i raskoš Jelenina vremena. Posebno mjesto zauzimaju jednojagodne filigranske sljepoočničarke, luksuzne naušnice kakve su nosile žene hrvatske elite u 10. stoljeću. Takvi primjerci pronađeni su u Solinu, ali i u mauzoleju u Biskupiji kod Knina, gdje su pokapani vladari. Upravo takav nakit mogla je nositi i sama kraljica Jelena.
-
Akcija!
Hrvatska srednjovjekovna arheološka baština – Vladimir Sokol
Izvorna cijena bila je: 60 €.50 €Trenutna cijena je: 50 €. -
Prema srednjovjekovnoj praksi, kraljevi su se često pokapali u crkvi u kojoj su bili i krunjeni. Ako je tako, crkva Gospe od Otoka možda je bila i krunidbena bazilika. Narodna predaja tako tvrdi da je u Solinu okrunjeno čak sedam kraljeva.
Narod ju je pamtio i pod nazivom Gospa u Bristima, jer je Otok bio obrastao brijestovima. Obližnje vrelo, čija se voda nije mutila ni za najvećih kiša, prozvano je Gospin bunarić, a u blizini su radile i mlinice koje se spominju još u ispravama narodnih vladara.
“Kraljica majka”
U narodnoj predaji kraljica Jelena ostala je zapamćena kao “kraljica majka”, zaštitnica udovica i siročadi. Povijesni izvori i arheološki nalazi potvrđuju da ta slika nije samo legenda, nego i odraz njezine stvarne uloge u političkom i crkvenom životu Hrvatske 10. stoljeća.
Otkriće epitafa 1898. učinilo ju je jednom od rijetkih hrvatskih vladarki čiji lik i djelo jasno prepoznajemo, ne samo u pisanim izvorima, nego i u kamenu, u samom srcu starohrvatskog Solina.
