Rovinjsko ludilo na ulicama tog pitoresknog grada na zapadnoj obali Istre relativno je poznat pojam za kojeg se veže više urbanih legendi. Odlučili smo se raspitati o tom fenomenu pa smo krenuli u šetnju ulicama starog Rovinja.
Ugostitelji kod tržnice će reći da je riječ o zlonamjernom mitu kojim se želi obezvrijediti grad i otjerati goste. Mistici će pak tvrditi da Rovinj leži na posebnom “meridijanu ludila”, zamišljenoj liniji koja presijeca svijet donoseći gradovima neobične energetske vibracije.
Tko je prvi skovao ovaj pojam, nije poznato. Dok ga jedni smještaju u književne krugove, drugi ga pripisuju mističnim tumačenjima iz šezdesetih godina prošlog stoljeća godina kada se Rovinj pretvorio u svojevrsno utočište umjetnika. Njihov je simbol Grisia, ulica prepuna umjetničih radnji i bižuterije. Zajedničko im je jedno: svi ga vide kao stanje uma u kojem se stvarnost i fantazija neprestano prepliću.
Rovinjsko ludilo u korelaciji s južinom?
U objašnjenjima rovinjskog ludila često se spominju sparina i južina, vremenske prilike koje stanovnici jadranskih gradova inače teško podnose. Upravo se zbog toga u Dubrovniku, prema jednoj staroj legendi, nije smjelo donositi važne odluke za trajanja južine. Iako je taj zakon u stvarnosti tek književna izmišljotina, priča se prenijela i na Rovinj, gdje se počelo govoriti o sličnim zabranama.
U arhivima za njih nema traga, no legenda je i dalje živa. Neke verzije tvrde da je “rovinjsko ludilo” bilo zabilježeno u “najdebljem medicinskom leksikonu” ili čak u Britanskoj enciklopediji. Opisano je kao koktel manične euforije i depresije. Ako ga je nekada bilo, danas tog pojma nema.
U toj verziji priče spominje se i mračna strana. Naime, ljudi obuzeti tim ludilom završavali su u bezdanu podno Katarine, ponekad i držeći se za ruke. Je li u pitanju fantazija ili kolektivno sjećanje na nesretne sudbine, teško je reći. No, legenda je vremenom postala nerazdvojni dio gradskog imaginarija.
Podzemne vode, zmajeve brazde i lovor
Jedno od mogućih objašnjenja nudi i geologija. Rovinj leži na krškom terenu, punom podzemnih voda. One, vjeruju neki, emitiraju “zračenje” koje utječe na ljudsku psihu. Premda znanstveno neutemeljeno, ovo tumačenje i danas ima svoje pristaše.
“Mislim da je riječ o lovoru iz park šume Punta Corrente koji u određenoj fazi rasta ispušta kemijske spojeve”- uvjerena je gospođa iz Rovinja koja u taj grad sada dolazi samo ponekad.
Uzgred spominje i “zmajeve brazde”. Kako smo doznali, tako se nazivaju mistične energetske linije koje presijecaju svijet. U Istri se posebno ističe lokacija Motovuna, ali i brojnih drugih prapovijesnih gradina. Rovinj, s tisućljetnom poviješću, uklopio se u taj niz kao čvorište energije na kojemu se susreću povijest, priroda i mit.
Mikroklima koja privlači umjetnike
S gradom i njegovim “ludilom” vezuju se i rovinjske špaci, nekadašnje male točionice vina i rakije, mjesta susreta, konspiracije i tajnih razgovora. Danas ih je ostalo tek nekoliko, no u prošlosti su činile pravu mrežu lokalne svakodnevice. Tamo se kucanjem moglo kupiti jeftino vino i domaća rakija.
Tako zapis iz 2014. prenosi gotovo nadrealnu scenu: šinjora koja poslužuje “afrikano”, kako se zove neobična mješavina bijelog vina i soka od naranče, i društvo koje se gubi u partiji trešete dok bura odzvanja o lampione. U takvim trenucima Rovinj izgleda kao grad u kojem se granica između života i sna briše, a takozvano “ludilo” postaje dio atmosfere.
Druga priča vezuje rovinjsko ludilo uz period ranog proljeća. Smatralo se da tada ljudi češće “gube razum”, bilo zbog mikroklime, bilo zbog naglih promjena ritma života. Ljeto u petoj brzini, nagli prekid u rujnu, tiha i teška zima, a onda eksplozija proljeća – takvi ciklusi mogli su doista utjecati na raspoloženje stanovnika.
Šezdesetih godina 20. stoljeća u Rovinj se doselilo mnoštvo umjetnika. Grad je postao “ribarski grad umjetnika”, dom slikara, pjesnika i glazbenika. Njihov slobodniji pogled na svijet savršeno se uklopio u priču o ludilu, ovog puta u benignoj, kreativnoj verziji. Ludilo je postalo sinonim za inspiraciju i slobodu.
I drugi europski gradovi imaju svoje ludilo
Rovinjsko ludilo nije usamljena pojava. U povijesti Europe postoje mnogi gradovi za koje se tvrdilo da stoje na “posebnim linijama” ili da kriju “unutarnje ludilo” u svojoj atmosferi. Tako se Prag, “zlatni grad na Vltavi”, stoljećima opisuje kao središte hermetičkih znanja i alkemije. Mnogi su u njegovim labirintima doživljavali vizije i duhovne preobrate, a mistici su tvrdili da grad sam potiče stanja na granici razuma i mahnitosti.
Toledo u Španjolskoj pak bio je poznat kao mjesto gdje se prepliću tri religije: kršćanska, židovska i islamska. Ondje su, prema predajama, čarobnjaci gubili i nalazili razum. Chartres u Francuskoj, dom slavne gotičke katedrale, smatran je čvorištem “zmajevih linija”. Hodočasnici su tvrdili da su ondje osjećali promjene raspoloženja i snage, kao da mjesto ima vlastiti puls. Venecija, bliža našem prostoru, oduvijek je nosila glas grada u kojem je lako izgubiti razum, bilo u karnevalskoj maski, bilo u klaustrofobiji uskih kanala i mostova.
U taj niz smješta se i Rovinj, grad na stijeni, okružen morem, s podzemnim vodama i umjetničkom aurom. Njegovo “ludilo” nije jedinstveno, ali je lokalno prepoznatljivo: mješavina sparine, mistike i urbane legende, oblikovana na istarski način. U svim tim pričama ludilo je zapravo drugo lice grada. To je energija koja može potaknuti kreativnost, viziju i slobodu, ali i izazvati tjeskobu ili očaj. Čini se da gradovi poput Rovinja funkcioniraju kao živa bića – mijenjaju raspoloženja sa svojim stanovnicima, sa sezonom, s vjetrom.
Ekstremi ljeta i zime
Možda zato rovinjsko ludilo tako snažno odjekuje. Ono je simbol ciklusa života u malom, od manije ljeta do praznine zime, od euforije stvaranja do depresije tišine. U toj promjeni nalazi se i ljepota i težina života na moru. U suvremenom vremenu, u kojemu je sve mjerljivo i provjerljivo, mitovi poput rovinjskog ludila podsjećaju nas da mjesta imaju i nevidljivu dimenziju. Nije važno postoji li ono u medicinskom leksikonu, već u pričama ljudi koji ga i danas prenose, bilo kroz mistiku, bilo kroz humor, bilo kroz umjetnost.
Upravo zato Rovinj pripada panteonu europskih “gradova ludila”. Mjesta su to gdje se stvarnost i fantazija susreću, gdje se granice brišu, a život poprima mitsku dimenziju.
I možda je to jedina istina koju vrijedi zadržati: dokle god se priča, rovinjsko ludilo postoji. Jer Rovinj je grad u kojem more svake noći briše stare i donosi nove priče, a između valova i kamenih ulica, stvarnost i mit nastavljaju živjeti rame uz rame.
