Na blagdan Svi sveti, u jesen 2025., Marija Šegvić, glumica Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, odlučila je slobodan dan posvetiti nečemu što ju vraća na otok, u djetinjstvo, u korijene. Ove godine napravila je svoje prve lumblije. I to njih čak 12! Ne zato što je to sada moderno niti zato što je registrirana kao zaštićeno nematerijalno kulturno dobro Republike Hrvatske. Nego zato što su je tako pravile njezina mater i baba. I matere i babe prije njih.
“Dok sam pravila varenik i mijesila lumbliju, jasno sam se prisjetila babinih ruku koje su isto tako radile, ali i svog dide i njegovih životnih savjeta. To mi je dovoljan razlog”, kaže Marija. Osim ove delicije, Marija u svoje slobodno vrijeme svakoga blagdana priprema ona izvorna tradicionalna jela koja je nekada svaka kuća imala na pladnju za goste. Dodaje kako za Božić mijesi orahnjaču i makovnjaču, dok je za Uskrs obvezna pinca.
“Ne razmišljam o nematerijalnoj kulturnoj baštini dok mijesim tijesto. Ali kad zamiriše cijela kuća, kao da me vrijeme vrati u predivno djetinjstvo na Korčuli. To je baština, zar ne?”
Primijetila je da joj je lumblija ispala crvenija nego što bi trebala biti, gotovo purpurna. “Koristila sam makedonsku sortu grožđa koju sam nabavila na Dolcu. Reducirala sam zgnječene grozdove na laganoj vatri sigurno dva sata. Naposljetku sm to procijedila da bih dobila čisti gusti sok od grožđa. Inače, na Korčuli se izvorno koristi plavac mali. To se vidi u boji, ali miris je isti. Arome su ostale one prave. Brašno, kvas, maslinovo ulje, grožđice, bademi i začini: cimet, klinčići, muškatni orašić, aniš. To je to. Dakle, to je ono stvarno siromaško jelo, kao neka tvrda pogača.”
Lumblije kao obredi sjećanja
Naglašava kako danas, da bi skratili korake u pripremi, neki stavljaju kakao umjesto varenika kako bi dobili prepoznatljivu boju. “Više nije to ona lumblija koju jedem desetljećima i koju su pripremali moji preci”, zaključuje Marija.
Lumblija je posebna vrsta kruha, ali i puno više od toga. Obredni je to kolač duboko ukorijenjen u korčulansku tradiciju, prvenstveno u mjestima Blato i Vela Luka. Priprema se za blagdan Svih svetih i simbolički označava kraj agrarne godine, dolazak zime, povratak unutarnjem, intimnom, obiteljskom životu.
Zajedno s lojenicom, koja se priprema povodom blagdana sv. Martina u Korčuli i Žrnovu, lumblija je dio tradicijske prehrambene baštine otoka. Njihova priprema odvija se u razdoblju kad otok prestaje biti turistički proizvod i ponovno postaje dom. Baš u tom trenutku se baština vraća u ruke onih koji je i čuvaju.
Lumblija je zaštićena na više razina. Od 2022. godine ima oznaku zemljopisnog podrijetla Europske unije. Dio je nacionalnog Registra kulturnih dobara Republike Hrvatske, a povezana je i sa širim kulturnim fenomenom “Mediteranske prehrane”, upisane na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne kulturne baštine čovječanstva 2013. godine.
Mediteranska prehrana Korčule
Ove je godine, 17. listopada, upravo na dan koji je UNESCO 2023. proglasio Međunarodnim danom nematerijalne kulturne baštine, Ministarstvo kulture i medija predstavilo publikaciju Mediteranska prehrana – Korčula autorice i urednice Sani Sardelić. Promocija je održana u zgradi Hrvatskog državnog arhiva u Zagrebu, a uz autoricu su govorili ministrica kulture i medija dr. sc. Nina Obuljen Koržinek, gradonačelnik Korčule Frano Jeričević, etnolog dr. sc. Tvrtko Zebec, dr. sc. Olga Orlić i književnik Ivica Prtenjača.
U publikaciji su detaljno opisani prehrambeni običaji otoka Korčule, uključujući i lumbliju i lojenicu. Naglasak je stavljen na svakodnevnu praksu, lokalna znanja i sustav prenošenja kroz obitelj i zajednicu. Nije riječ samo o receptima, već o čitavom kontekstu koji daje značenje hrani: od agrarnih ciklusa do blagdanskih okupljanja, od oskudice do zajedništva.
Tako u opisu pripreme lojenice Sardelić uspijeva sve to objediniti u jednom pasusu: “Običaj pripreme slatke hrane s prekomorskim začinima koji bude duhove, a živima olakšavaju prilagodbu na kratke zimske dane još je jedan od preostalih mletačkih tragova bogate žive tradicije povijesnih dalmatinskih komuna. Uspješno se nadogradio na starije slojeve, što je zorno vidljivo upravo na primjeru lojenice. Naziv joj dolazi od posebno pripremljenog loja s nadbubrežne žlijezde kozlića ili škopca, koji se očisti od žilica, nareže na komadiće, poprži na suhoj tavici, pa još vruć, s aromatičnom masnoćom koju pri prženju ispusti, umiješa u škuro (integralno) brašno. Neočekivani spoj loja i brašna vodi nas do ranih kontakata prvih poznatih otočnih agrarnih zajednica, do sjećanja očuvanog u kruhu sv. Martina – lojenici.”
Jela koja pričaju povijest
Sastojci su relativno jednostavni, ali bogati značenjem: grožđice, suhe smokve, korice limuna i naranče, pinjoli, bademi u šećeru (bruštulani mindeli), rogač, varenik, ružine latice. Jedini začin koji je oplemenjivao ovo jelo jest muškatni oraščić. To su mirisi koji podsjećaju na djetinjstvo, na kuhinje matera i baba. Na čistoću domaćih sastojaka i umješnost kombiniranja s uveženima, ali i vrijednosti koje se prenose bez mnogo riječi.
Službeno odstupanje od ovog recepta zabilježeno je na području sela Žrnova gdje se, umjesto pšeničnog brašna, koristilo kukuruzno, “što je podsjetnik na gospodarske krize međuraća dvadesetoga stoljeća”, zaključuje autorica.
U dijelu posvećenom lumbliji objašnjava se njezina simbolička i nutritivna vrijednost. Za nju je vezana legenda “o nesretnoj ljubavi između mlade Blajke (žene iz Blata) i francuskog vojnika koji je u Napoleonovoj vojsci pekao kruh, pa joj, odlazeći s Korčule u nove pohode, poručio da ga ne zaboravi”. Djevojci su izgovorene francuske riječi “ne zaboravi me” (franc. ne m’oublie pas) zazvučale kao “lumblija”. Tako do danas ostaje nezaboravljen ovaj kruh za rastanke.
Za razliku od sirnice, koja se peče za Uskrs i obiluje jajima kao simbolom plodnosti, lumblija je tiha, kontemplativna. Ne sadrži jaja. Njezin karakter odgovara studenom: jednostavna, ali duboka, bogata suhim voćem, varenikom i aromama koje bude uspomene.
Nematerijalna baština živi kroz ljude
Zašto je važno štititi ovakvu praksu? Zato što se nematerijalna baština, za razliku od spomenika ili čak muzeja, ne može sačuvati bez aktivnog sudjelovanja ljudi. Ona postoji samo dok se živi. UNESCO i Ministarstvo kulture i medija to prepoznaju. Stoga se zaštita ostvaruje kroz dokumentaciju, promociju, edukaciju, ali i poticanje stvarnog prakticiranja. Uvjet preživljavanja nije konzerviranje, nego svakodnevna primjena.
Lumblija, kao i mnoge druge nematerijalne prakse, suočava se s izazovima. Globalizacija, promjene životnog stila, iseljavanje mladih, pritisci turizma. No, istovremeno upravo te promjene stvaraju novu motivaciju za čuvanje lokalnog. Otočani sve više cijene vlastitu kulturnu posebnost i aktivno je prenose: kroz radionice, natjecanja, sajmove, a ponajviše u vlastitim kuhinjama.
U Korčuli je tako obnovljen i običaj vižije. Obilazak je to kuća uoči sv. Martina uz pjevanje koleda. Pjesma “Pisma svetoga Martina” govori o povezanosti sveca s Dalmacijom, a stihovi se završavaju pitanjem: “Hoćemo li čekati?” – retorička igra između pjevača i domaćina koja simbolizira gostoprimstvo i dijeljenje. Djeca dobivaju prikle, lojenicu, bombone, mandarine. Odrasli čašicu vina. I tako počinje zima.
Iz sjećanja u praksu
Marija Šegvić, kad nije na sceni, posvećuje se ovim mikro-praksama. Kaže da to ne radi svjesno kao čuvarica baštine, nego iz osobne potrebe. “To mi dođe kao priprema za zimu, kao meditacija. A ujedno i kao poveznica s onima koji više nisu tu. I onima koji jesu.”
To je prava snaga nematerijalne baštine: njezina sposobnost da ostane relevantna, čak i kad ljudi koji je prakticiraju nisu toga ni svjesni. U tome i jest njezina dubina. I upravo zato treba biti zaštićena. Ne kao kuriozitet, nego kao živi sustav vrijednosti, znanja i osjećaja pripadnosti.
Lumblija, kao i sve što je u njoj utkano – od mirisa do značenja – nije samo simbol otoka Korčule. Ona je primjer kako se baština održava: tiho, iz ruke u ruku, iz sjećanja u praksu. Sve dok ima nekoga tko će zamijesiti tijesto i pričati dalje.
I kad kuća zamiriše, znamo da smo tu. Još uvijek.
Ovaj članak treći je dio serijala (NE)ISTRAŽENA HRVATSKA: Održivost baštine autorice Ane Mičić koji je objavljen u sklopu projekta Poticanje novinarske izvrsnosti u 2025. godini Agencije za elektroničke medije.
