U Hrvatskoj se nalazi mnoštvo starih puteva iz različitih vremenskih razdoblja koji su kroz povijest povezivali različite dijelove zemlje. Omogućavali su tako trgovinu i razmjenu ideja i kultura. Kao i danas nisu sve komunikacije imale jednaki značaj. U izvorima najčešće nailazimo na latinske, talijanske i hrvatske izraze: via, strata, itinera, calla, ruga, ulica, put.
Imena cesta nisu bila nasumična – dodjeljivana su prema različitim kriterijima: veličini, važnosti, očuvanosti, poznatim osobama ili zemljopisnim obilježjima. Tako u povijesnim dokumentima nalazimo nazive poput: magna via, via publica, semita, via per Bossinam, via Cumanorum, via exercitualis, via de Narento…Svaki od tih naziva priča nam ponešto o svijetu kojim su ljudi nekada putovali – tko je njime prolazio i kamo se išlo.
Putevima su se kretali trgovci, pastiri, seljaci, svećenici, izaslanici i putnici, kako bi stigli na sajmove, hodočašća, ili jednostavno – na susjedno imanje ili do svog polja. Mnogi od tih puteva danas su zapušteni i zaboravljeni, te većina tih trasa nije u funkciji. Ipak, negdje je još i dobro vidljiva pa ne treba odlaziti daleko od asfaltirane ceste kako bismo ih pronašli. Primjerice takva je srednjovjekovna cesta kod Modruša. Bila je to jedna od najvažnijih starih cesta u srednjem vijeku.
Od Budima preko Modruša do Senja
Povezivala je unutrašnjost Hrvatske s obalom – od Zagreba i Karlovca, preko Modruša i Velike Kapele, pa sve do Senja. Ovaj zaboravljeni pravac bio je žila kucavica srednjovjekovne trgovine. Spominje se već u 13. stoljeću pod nazivima via regis, via publica i via magna.
Točnijih podataka o trasi tog puta nemamo, jer u ono doba nije bilo karata, a uz to putevi nisu bili pravilno građeni, već su imali karakteristike poljskih puteva i staza. Put je bio nepristupačan za kola. Roba se prevozile na konjima i mulama, dok su putnici jahali. U vlažnim i zimskim mjesecima na dugim dijelovima bio je neprohodan.
Starim cestama prema moru
Povodom istraživanja starog puta između Budima i Senja obratili smo se za pomoć arheologu Staši Forenbaheru, autoru knjige “Starim cestama prema moru”, koji nam je odgovorio sljedeće: “Općenito govoreći, reljef diktira prirodne pravce komunikacija, pa se može pretpostaviti da je trasa Jozefine položena više-manje duž starih karavanskih puteva i još starijih staza koje sežu do prapovijesti.
Srednjovjekovnu prethodnicu Jozefine ne bih zvao cestom, jer nije bila napravljena za kolni promet. Bio je to jahaći put, sudeći po povijesnim izvorima i po rijetkim tragovima koje znam (recimo, kod Josipovog natpisa u Kapeli). U srednjem vijeku ceste se zapravo uopće nisu gradile. Gradile su se u rimsko doba i onda opet tek u novom vijeku. Konkretne tragove prethodnica tih novovjekovnih cesta je praktički nemoguće pronaći na terenu. Čak i ceste koje su napuštene prije dvjesto godina toliko su rastočene da ih je često teško pratiti; raniji putevi i staze koji su manje solidno građeni (ili uopće nisu građeni) vjerojatno su potpuno izbrisani.
Rimski put
Čak i kad se nađe neki mogući kandidat za takav stari put, praktički je nemoguće utvrditi njegovu starost jer su se više-manje isti putevi mogli koristiti stoljećima i tisućljećima (vidi prvu rečenicu!). Ja bih rekao da je put od Budima do Karlovca zapravo bio fluidna mreža puteva od sela do sela koja se neprestano modificirala – teško da je u tom otvorenom terenu postojao samo jedan pravi put (jeste li kada vidjeli stare karte Santijagovog puta od Pireneja do Compostele? Bezbroj isprepletenih, više-manje usporednih puteva!). U brdskom terenu je drugačije, tu su opcije ograničene, ali isto nisu isključive. Recimo, od Karlovca do Bosiljeva postojale su barem dvije varijante Karoline, a ne samo ona koju mi opisujemo u knjizi. Druge ne opisujemo jer im na terenu nismo našli traga (ali su ucrtane u 1. zemaljskom premjeru iz 18. stoljeća).”
Za točnije definiranje trase puta kontaktirali smo također i dobrog poznavatelja karlovačke povijesti Gorana Majetića, koji nam je odgovorio slijedeće: “Još negdje krajem 1990-ih mi je jedan stariji Karlovčanin (pretpostavljam da je sad već pokojni) pokazao mjesto pružanja navodne stare rimske, a potom i srednjovjekovne ceste koja je iz smjera Draganića išla prema Kamenskom.
Kod Kamenskog, nizvodno od Karlovca, rijeka Kupa se prelazila čamcima, a kasnije vjerojatno i skelom. Negdje na području sjeverno od današnjeg karlovačkog predgrađa Orlovac sjekla je današnju cestu Karlovac – Rečica – Šišljavić – Kupčina – Lasinja. Čovjek je postavio i drvenu obavijesnu ploču nedaleko križanja, no odavno je nema. Ne mogu se sjetiti točnog položaja te ceste jer u tom dijelu prolazi šumom kroz koju su u novije vrijeme napravljeni i šumski putevi.
Fluktuacije u prometu
Da je cesta išla u smjeru Kamenskog ima smisla, jer je to istraživanjima dokazan antički lokalitet, od kojeg su se dalje pružale onodobne važnije ceste u smjeru Petrove gore te dolinom Mrežnice. Stara cesta od Draganića ka Kamenskom, kao dio ceste iz smjera Agrama (Zagreba) prema Jadranu, koristila se najduže do početka 18. stoljeća. Vrlo vjerojatno je napuštena i ranije, možda čak od kraja 16. stoljeća kada je s izgradnjom tvrđave Karlovac usmjerena u tom pravcu. Nije isključena mogućnost da je u srednjem vijeku postojala i neka cesta, manjeg značaja i opsega prometa, koja je Dubovcu (podgrađu, kada još nije bilo Karlovca u blizini) prilazila sa sjevera iz smjera Draganić – Mahično – Brodarci (na Kupi, veći ime upućuje na mogući skelni prijelaz, a i danas je tu most) – Jelsa – Borlin – Dubovac.”
Najveći procvat stari put od Modruša prema Senju doživljava u vrijeme knezova Frankopana. Njihovi ugovori s Venecijom i dalmatinskim gradovima donijeli su živost u promet i trgovinu preko ovog puta, osobito u trgovačkim središtima poput Senja, Modruša i Brinja. Kako bi olakšao i zaštitio putnike, Ivan V. Frankopan je oko 1400. godine podigao pavlinski samostan sv. Nikole na sjevernim obroncima Velike Kapele. Samostan, poznat u starim spisima kao “Sv. Mikula na Gvozdi”, stoljećima je služio kao sklonište putnicima. Više o samostanu možete pročitati ovdje.
U potrazi za frankopanskim posjedima
Danas ovaj stari put živi samo u tragovima – na starim kartama i zapisima. Njegova trasa se kroz stoljeća mijenjala, ovisno o vremenskim uvjetima i ratnim prilikama. No, ostaje svjedočanstvo o vremenu kada se robu prenosilo na konjima preko planinskih prijevoja, a trgovina nije znala za moderne ceste. Kroz ove kratke povijesne podatke i činjenice možemo pokušati složiti sliku kako je to nekada izgledalo, te na osnovu toga osmisliti priču koja bi se mogla pretvoriti u turističku ponudu.
Čišćenje i revitalizacija starih puteva ne samo da bi sačuvala kulturnu baštinu, već može poslužiti i kao pokretač cjelogodišnjeg turizma.
Ovaj je članak objavljen u sklopu projekta “U potrazi za frankopanskim posjedima” koji se provodi od 2019. godine. Cilj je projekta prezentiranje i dokumentiranje cjelokupne frankopanske baštine bez prostornog ograničenja i provodi ga Darko Antolković sa suradnicima.
