Vragovi iz narodnih predaja sjeverne Hrvatske često se razlikuju od one najpopularnije slike vraga kao Lucifera koju opisuje kršćanstvo. Hrvatski vragovi bi često bili objašnjenje naglog uspjeha ili neuspjeha, sreće ili nesreće, odnosno svega što čovjek nije mogao objasniti, a negativno je utjecalo na živote. Također, često su bili u krdima što samim time znači da u pitanju nije bilo jedno biće.
Ovaj prvi članak iz serije priča o vragovima svojevrsni je uvod koji će opisati neke od njihovih osnovnih karakteristika, poput izgleda i mijenjanja obličja. Također, upoznat će vas s njihovom naravi i kako su se ljudi od njih branili. Na samom kraju otkrit će vam njihov dom, odnosno prebivalište, kako biste, ako ih se bojite i ako u njih vjerujete, znali gdje ne zalaziti.
Vrste vragova
Etnograf Milan Lang naveo je da postoji više vrsta vragova, a u narodu ih se znalo po imenima: Lucifer (poznat kao gospodar vragova), Belzebub i Popiliuša (vrag sreće) i šantav vrag. Šantavog vraga su smatrali najgorim od svih. U Samoboru ga se još naziva “hudič” ili “šent”, a na Gradišću “markaj”, “malik” ili “maslak”. Pobožni ljudi, posebice žene, nisu voljeli izgovarati riječ vrag jer su se bojali da ga slučajno ne zazovu, već su radije govorili “nečisti”, “nečistak” ili “nečastivi”.
Vražji izgled i mijenjanje obličja
Etnolog Zvonimir Lovrenčević, poznat pod nadimkom Kvak, pisao je uglavnom o području Bjelovarsko-bilogorske župnije. Navodi da vragova ima više, što prema višoj kustosici Etnografskog muzeja u Zagrebu, Danijeli Križanec-Breganović, ukazuje na podrijetlo ovog vjerovanja koje je starije od kršćanskog utjecaja. On također govori o vragu kao biću sličnom čovjeku, ali ima kopita, rep i rogove.
Bašić navodi kako su nekada mijenjali obličje u mačke, pse, pa čak i ljestve. Samoborski etnograf Milan Lang navodi da se “za nekog M.” pričalo da je hodao ulicom i vidio vraga. Bila je to ptica koja se začas pretvorila u psa.
Nekad bi se pojavljivao u svojem klasičnom obliku s rogovima i kopitima. Međutim, ljudi su govorili da se mogao preobličiti u što je god htio. Mogao je imati dugačak jezik, a Križanec-Breganović navodi kako se nekada opisivao sa plamtećim trbuhom. U Molvama ga je čak jedna gospođa poistovjećivala s Krampusom zbog sličnog izgleda.
Vražja narav i zaštita od njih
Vragovi su, prema Lovrenčevićom opisu, lakovjerni i prostodušni. To se može povezati s mnogim pričama o tome kako je neki običan čovjek nasamario vraga. Bili su spremni za svaku šalu, ali narav im je ipak bila pokvarena. Glavni zadatak im je bio odvraćanje osoba od vjere. Također, važno im je bilo zapisivati ljude u svoju knjigu. Tim činom bi osoba izgubila dušu koja bi u konačnici otišla u pakao.
Isto tako navodi da su vragovi iznimno jaki. Tako mogu zaustaviti kola i nositi svakakve terete, ali su nespretni prilikom hrvanja s ljudima. Također, ukoliko ga čovjek uspije udariti, on gubi snagu, ali s drugim udarcem, ona mu se vraća. S trećim udarcem u vraga, nečastivi pobjeđuje.
Osim ako ih ne planirate nadmudriti, ukoliko se sretnete s jednim, možete se od njih zaštititi svetom vodom, križem i krunicom, kojih se boje. Također, prema Lovrenčeviću, smiju ući u crkvu jer ipak iskušavaju vjernike. Stoga ni tamo niste u potpunosti sigurni od njih.
Vragovi posvuda
Vragove se moglo susresti svugdje – na livadama, u močvarnim područjima, šumi, na raskršćima, putevima, pustim mjestima, ali i u selu ili gradu. Slični su ljudima, ali s rogovima, repovima i kopitima.
Prema Langu, seljaci iz svetonedeljske okolice su pričali da se kod njih u Sopotu (kotlinastoj jami kod brijega Nedelšćaka) skuplja mnogo vragova u krdima i da posvuda trče.
Moguće ih je bilo vidjeti danju i noću, ali nije svatko imao tu sposobnost. Lovci su govorili kako su znali mjesta po kojima su oni trčkarali i više puta su ih čuli kako buče i nabijaju. Samo je velikim grešnicima bilo opasno uznemiravati vragove.
