Deveto je stoljeće i situacija na području današnjeg Balkana postaje komplicirana. Već za vladavine Karlova nasljednika na carskom prijestolju Ludovika I. Pobožnoga (814. – 840.) započelo je slabljenje Franačkoga Carstva. S druge stane, Bizantsko Carstvo ratovalo je s Bugarskom na jugu, istodobno trpeći sve češće provale Arapa na područje pod svojom vlašću.
To su vješto iskoristili Bornini nasljednici na hrvatskom prijestolju, knezovi Vladislav (oko 821. – oko 835.), Mislav (oko 835. – oko 845.), Trpimir (oko 845. – oko 864.), Domagoj (oko 864. – oko 878.), Zdeslav (oko 878. – 879.) i Branimir (879. – oko 892.). Za njihove se vladavine Hrvatska osamostalila te teritorijalno proširila u dinarsko zaleđe istočne jadranske obale.
Knez Trpimir
Ovo je priča o samom početku Hrvatskog Kaljevstva, kada je hrvatski knez Trpimir priznavao vrhovnu vlast franačkoga cara Lotara I. Imao je sjedište na Klisu i u Bijaćima kraj Trogira, a možda i u Kninu.
Uspješno je ratovao s Bizantom i Mletačkom Republikom (846. – 848.) te s Bugarima, koje je porazio oko 853. godine. U Hrvatsku je pozvao benediktince, za koje je u Rižinicama podno Klisa dao podignuti prvi samostan, a možda je za njegove vladavine bio podignut i samostan sv. Bartola na Kapitulu kraj Knina.
Na dvoru je 846. – 848. primio i benediktinskoga teologa Gottschalka. On je o svojem boravku na Klisu ostavio kraći zapis u kojem je Trpimira nazvao “kraljem Slavena” (rex Sclavorum), a bio je poznat i po teoriji predestinacije, koja se smatrala heretičkom u službenoj latinskoj Crkvi. Inače, predodređenje ili latinizam predestinacija (lat. praedestinatio) je učenje po kojem su sva događanja unaprijed predodređena sudbinom ili Božjom voljom. Predodređenost ne isključuje potpuno slobodnu volju i slobodu djelovanja, već ih samo ograničava i podređuje Božjoj volji i Božjoj milosti.
Godine 852. dao je sastaviti ispravu (Trpimirova darovnica) kojom Solinskoj (Splitskoj) nadbiskupiji daruje crkvu i samostan sv. Jurja u Putalju s posjedima zauzvrat što mu je nadbiskup Petar pribavio srebro za crkveno posuđe.
Knez Domagoj
Vladavina njegova nasljednika Domagoja obilježena je borbama protiv Saracena, te je 871. s franačkim carem Ludovikom II. sudjelovao u osvajanju Barija. U mletačkoj kronici Corona Venetorum, sastavljenoj od dvije kronike (jedna iz 15., a druga iz 16. stoljeća) navodi se Domagoja da je “princ Neretvana” (“Domoghoi, prinze de Narentani”)
Obnovio je sukobe s Mlečanima te napadao franačke gradove na zapadnoj obali Istre. Zbog gusarenja uz istočnu obalu Jadrana mletački kroničar Ivan Đakon naziva ga “najgorim knezom Slavena” (pessimus dux Sclavorum), a njegove podanike “najgorim narodom Slavena i Dalmatinaca” (Sclavorum pessime gentes et Dalmacianorum).
Čak ga i papa Ivan VIII. u pismu poziva da prestane ratovati s Mlečanima oslovljavajući ga “slavni kneže” (duci glorioso). Nakon Domagojeve smrti, uz pomoć Bizanta, na vlast dolazi Trpimirov sin Zdeslav, kojemu su gradovi teme Dalmacije bili primorani plaćati danak.
Članak se temelji na zapisima iz Hrvatskog povijesnog atlasa, posebnog izdanja Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža iz 2018. godine koje su pripremili urednici Krešimir Regan i Vlatka Dugački.
