Moguti su prisutni u brojnim pričama turopoljskog kraja i, kako vrijeme prolazi, postali su nepresušna inspiracija umjetnicima, pripovjedačima i zajednicama.
Turopoljski leksikon definira ih kao mitološka bića koja štite pojedina sela ili mjesta. Kad su u ljudskom obliku, prikazuju se kao visoki ljudi sa starinskim turopoljskim šeširom, u dugoj halji koji je naslonjen na hrast. Neka svjedočanstva čuli smo i u dvorcu Jurjevec koji se nalazi u Lekeniku, istočnom kraju Turopolja.
Vlasnik mu je Željko Dorotić, rođeni Turopoljac i strastveni zaljubljenik u narodne predaje i priče. Mogute u dvorcu Jurjevec opisuju kao duhove koji štiti ljude koji su od osvajača pobjegli u šumu. Tim su krajem kroz povijest prolazile brojne vojske i šuma je često za narod bila zbjeg.
Turopoljski leksikon pak, navodi i kako je jedna slična priča vezana uz mogute zabilježena i u šumi Šiljakovečka dubrava kraj Kurilovca. Ondje su upravo moguti imali veliku ulogu u spašavanju od Turaka. Druga, pak, moguta opisuju kao dijete rođeno ne nakon devet mjeseci, nego nakon devet godina, koje je odmah po krštenja otišlo u šumu.
Rođenje moguta
Pri tome je bilo posebno važno da se takvo dijete ne smije krstiti uz vatru da ne bi došlo do požara niti uz rijeku da ne bi uzrokovalo poplavu, već uz šumu kako bi donosilo obilan urod žira za hranjenje svinja.
Prema opisu iz Turopoljskog leksikona, moguti su imali veliku moć preobrazbe. Mogli su se pretvarati u bijeloga psa, ribu, svinju ili zmaja. Štitili su od opasnosti, a ljudi su ih zazivali u slučaju bolesti ili gladi. Ljudima su pomagali tražiti žir te ih štitili od drugih, zlih moguta. Ako ih ljudi ne bi poštivali, proizvodili su munje, vjetrove, grmljavinu i upropaštavali urod.
Različite su legende kako nastaju moguti. Prema jednoj, moguti će biti ona djeca koja se rode s posteljicom. Druga legenda tumači kako su to djeca slavenskoga boga Peruna rođena iz sjemena drveta.
Prema trećoj pak, moguti su vezani uz žene koje nisu mogle rađati pa su na zimski solsticij morale progutati žir, koji bi u njima nastavio nicati kao plod iz kojega bi se razvilo dijete. Pritom bi takva trudnoća trajala sedam do devet godina. Novorođena bi se djeca ponekad rodila sa svim zubima, neki bi imali i dva reda zuba ili očnjake poput vepra, a pupčanu bi vrpcu katkad pregrizli sami. U djetinjstvu su živjeli samotno, odvojeni od drugih ljudi.
U Turopolju je zabilježen običaj da se preminulim trudnicama suknja vezala lokotom kako iz groba ne bi izišao mogut, navodi Turopoljski leksikon.
Moguti danas
Jedna od priča u zbirci Šestinski kišobran (Zagreb, 1972.) Nade Iveljić nosi naslov Mogut, a napisana je prema istraživanjima D. Chloupeka. Moguti su bili tema i prvoga LegendFesta, festivala legendi, mitova i priča Zagrebačke županije održanoga 2014. u dvorcu Lukavec.
Godine 2019. ispred Galerije Galženica postavljena je interaktivna skulptura Mogut, velikogoričke kiparice Mirne Savić. Namijenjena za prikupljanje plastičnoga otpada i sama je napravljena od plastike i otpadnoga materijala.U nakladi Muzeja Turopolja 2020. objavljena je slikovnica Moguti, autora Zdenka Bašića.
U hotelu Dvorac Jurjevec priča o mogutima živi kroz narodne predaje i one koji ih čuvaju, poput Željka Dorotića koji je, nakon razgovora o još nekoliko fantastičnih bića i predaja turopoljskog kraja, najavio da će tema jedne od budućih likovnih kolonija u dvorcu Jurjevec biti baš moguti.
