U potkalničkoj ravnici, podno Malog Kalnika, u mjestu Gornja Rijeka, smjestio se dvorac Erdödy-Rubido. Zdanje je to koje više od tri stoljeća stoji na razmeđu povijesti, zaborava i potencijala. Ovdje su se susretale glazba, politika, tragedija i pokušaji obnove.
U istom prostoru gdje je, prema predaji, prvi put otpjevana “Lijepa naša”, djeca su umirala od tifusa, Ilirci sanjali o novom vremenu, a danas zanesenjaci još uvijek sanjaju da bi ovo mjesto moglo biti spašeno.
Nedavno čišćenje okoliša ponovno je potaknulo medijska nagađanja: vraća li se život u dvorac? Je li to prvi korak ozbiljne obnove, ili još jedna u nizu iluzija?
Danas je dvorac u privatnom vlasništvu pa je odluka o njegovoj sudbini usko vezana uz odluku trenutno javnosti nepoznatih investitora koje prema medijskim izvještajima savjetuje poduzetnik koji s dvorcima Hrvatske radi desetljećima, Siniša Križanec.
Devastacija dvorca
Na prvi pogled, dvorac Erdödy-Rubido izgleda kao kulisa. Zidovi preživjeli stoljeća, kule koje još uvijek drže oblik, perivoji s tek pokojim stablom povijesti. No priča nije romantična ili barem nije samo to.
Slikovit, s daškom romantične sjete, kakvu samo takva mjesta mogu izazvati, dvorac je česta destinacija istraživača, entuzijasta i fotografa. Na društvenim mrežama često kruže slike njegovih zidova i tragične ljepote. I doista, u trenutku kada ga je posjetila novinarska ekipa RTL-a, okoliš je bio vidljivo čišći nego ranije. Primijećeno je i da je sjeverna kula, ona u kojoj je navodno izvedena “Lijepa naša”, prebojana.
Znači li to početak obnove? Trenutno to, unatoč medijskim napisima, nije poznato. Detalji poput očišćenog potoka, obnovljenih dijelova fasade, prebojanih površina i vreće s cementom ukazuju barem na početak.
Ili barem pokušaj raščišćavanja jer je privatni vlasnik dužan voditi brigu o posjedu. Kada govorimo o kulturnim dobrima, država po zakonu privatniku zbog dugogodišnje nebrige može i oduzeti takvo mjesto što se uzgred rečeno, još nije dogodilo.
No, znamo što se dosad događalo u dvorcu Erdödy-Rubido po kojem je i dobio ime. Dvorac se kroz povijest najčešće veže uz Sidoniju, prvu hrvatsku opernu pjevačicu. Prema legendi, ona u sjevernoj kuli po prvi put pjeva “Lijepa naša domovino”, pjesmu koja će kasnije postati hrvatskom himnom.
Sidonija je bila više od pjevačice. Bila je simbol narodnog preporoda, žena s glasom i stavom. Sidonija Erdödy-Rubido, rođena 1819. u Zagrebu, bila je prva hrvatska operna pjevačica. Otac joj je bio grof Karlo Erdödy, veliki župan Varaždinske županije, a majka Henriette Harbuval et Chamaré, dama austrijskog Reda zvjezdanoga križa.
Bila je potomkinja bana Ivana Nepomuka II. Erdödyja, rođakinja Metternicha. Među precima joj je i švedski kralj Gustav I. Nije pjevala samo za uši, nego za identitet.
I to u trenutku kada Hrvatska još nije imala svoj politički oblik, ali je imala pjesmu. Dvorac Erdödy-Rubido bio je jedno od mjesta gdje su ilirski ideali nalazili sklonište, i gdje bi zidovi, kada bi mogli pričati, svašta ispričali.
Dječji logor, propast i šutnja
No isti zidovi koji su možda prvi put čuli hrvatsku himnu, dvjesto godina kasnije postaju nijemi svjedoci tragedije.Godine 1942., dvorac je pretvoren u logor za oko 400 dječaka s područja Kozare, dovedenih iz ustaških logora Stara Gradiška i Uštice. Umjesto preodgoja, djeca su bila izložena gladi, tifusu i nehigijenskim uvjetima. Oko 200 njih umrlo je i pokopano je u perivoju oko dvorca.
Samo stotinjak preživjelih prebačeno je u Jastrebarsko. U znak sjećanja, 1970. godine postavljen je spomenik i oblikovano je umjetno jezerce ispred pročelja dvorca. No, spomenik je kasnije izmješten na groblje Gornje Rijeke, čime je i sjećanje na ovu tragediju fizički udaljeno iz vidokruga posjetitelja.
Zahvaljujući povjesničaru Dejanu Pernjaku i Gradskom muzeju Križevci, danas imamo uvid u rijetke i dragocjene fotografije iz tog razdoblja. Tako jedna od fotografija prikazuje dvorac iz vremena kada je služio kao logor za žene i djecu.
Druga, pak, bilježi spomenik podignut u čast stradaloj djeci, dok je još stajao u perivoju dvorca. Ostale fotografije dokumentiraju sjevernu i južnu stranu dvorca, bilježeći njegov izgled kroz desetljeća propadanja i promjena.
Zahvaljujemo Gradskom muzeju Križevci i gospodinu Pernjaku na ustupljenim materijalima koji dokumentiraju povijest koju ne smijemo zaboraviti.
Konzervatorski užasi i stečajni labirint
Nakon rata, dvorac postaje škola, sve do 1984. godine. Zatim kreće propadanje. Sredinom 90-ih dana je u koncesiju privatniku koji najavljuje hotel, ali ne poštuje nikakva pravila struke. Radi samoinicijativne zahvate i devastira objekt, zbog čega sudskim putem gubi koncesiju.
Godine 2007. dvorac prelazi u vlasništvo tvrtke Split Ship Management Ltd. I oni najavljuju luksuzni hotel, sadržaje, obnovu. No 2015. ulaze u stečaj. Bez prodaje imovine, tvrtka se izvlači zahvaljujući prihvaćenom stečajnom planu.
Stečaj je zaključen tek u svibnju 2023. godine. U međuvremenu, u tišini i snenosti, prostor propada, i ostaje zarobljen između zakonskih okvira, lokalnih nada i vlasničkih nejasnoća.
Načelnik općine Gornja Rijeka, Darko Fištrović, potvrdio je da je privatni vlasnik počeo s određenim radovima. Očišćen je okoliš, sjeverna kula, potok. “Nešto se pokrenulo”, kaže. I doista, očišćene površine, svjež sloj boje, i uklonjena šikara oko temelja – sve to daje nadu.
Ali ključna pitanja ostaju bez odgovora. Postoji li projekt obnove? Ima li vlasnik obveze ili viziju?
Hoće li dvorac biti dostupan javnosti ili će postati još jedan zatvoreni rezidencijalni projekt?
Zasad, te informacije javnosti nisu poznate i za njima smo počeli tragati.
Sjenke prošlosti i budućnosti
Dvorac Erdödy-Rubido danas je sjena svoje nekadašnje veličine. Nema namještaja, nema interijera, nema stalne funkcije. Ima samo prošlost. I zidove koji su čuli sve: prvu hrvatsku himnu, krikove gladne djece, prepirke konzervatora i privatnih investitora i tišinu nakon zadnjeg školskog zvona.
Možda je početak obnove pred vratima. Možda nije. No, ako ne znamo sačuvati mjesta ovakvog značaja, što onda sačuvati znamo? U zemlji koja ima stotine dvoraca, ovaj je jedinstven. Jer nije bio samo dom. Bio je pozornica. I bolnica. I logor. I škola. Bio je sve – i previše. Ako ga pustimo da nestane, ne gubimo samo građevinu. Gubimo priču. I sjećanje. I savjest.
